Pismo br. 11
Poštovani gospodine Milinoviću!
Pišem Vam kao žena koja je imala tu sreću u životu da je zatrudnjela prirodnim putem i koja će, uz Božju pomoć, za koji tjedan grliti svog prvog sina. Od 18. tjedna trudnoće mirujem i strepim nad tim malim bićem, ne spavam noćima i osluškujem svoje tijelo nebi li otkrila da nešto opet kreće po zlu. Ali svu tu strepnju i strah nikad nebih dala jer znam da na kraju stiže nagrada. Najljepša, najveća i najbogatija nagrada koju čovjek može dobiti!
Jeste li svjesni kolikim ženama uskraćujete to pravo na nagradu? Jeste li ikad razgovarali sa svojom suprugom o Vašem zakonu i što Vam je ona rekla na njega? Ne mogu se pomiriti s činjenicom da bi ijedna majka, a Vaša supruga to jest, mogla opravdati čin da se nekome tko samo nema tu sreću da zanese prirodnim putem, uskrati ili oteža pravo na majčinstvo...
Ružno je, nemoralno i neetično pa čak bih rekla i zlobno, da se smijete dok pričate o parovima koji idu u inozemstvo potražiti pomoć. Velika većina tih parova, možda i svi, izdvajaju, gospodine Milinoviću, od svojih primanja svaki mjesec novac u državni proračun da bi Vi imali za plaću, za vozača, za reprezentacije... ali i da bi oni dobili adekvatnu zdravstvenu skrb kad im zatreba. Mislite da oni idu u inozemstvo jer ne znaju kud s novcem u današnje vrijeme? Mislite da put nije stres? Mislite da je lakše se sporazumjeti na stranom nego na materinjem jeziku? I sama radim posao na kojem odlučujem o sudbinama drugih ljudi i oni su za mene spisi, još jedan slučaj koji sam stavila ad acta i za koji ću bit nagrađena jer sam ga riješila... I zato, Bog mi je svjedok, da sam Vas pokušala čak i razumjeti, ali oprostite, nije mi uspjelo. Nebih nikad mogla učiniti to što ste Vi učinili mnogima!
Uistinu se nadam da Vaša taština nije toliko velika da nebi mogli reći : 'Pogriješio sam.' i da ćete učiniti sve da pomognete svim ženama koje žele biti majke. Jer, gospodine Milinoviću, mi smo stvorene da bi bile majke!!!
