Pismo br. 14
Postovani ministre Milinovicu ,
Nismo od onih parova koji odlaze u inozemstvo, da bi dobili ono sto najvise zele, svoje dijete.
Mi smo par, koji bas zbog vaseg zakona ostaje u inozemstvu...ali opet se nadamo,
ne zadugo...
Mi smo par,koji je u ranim 30-tim, pun etuzijazma,planirao povratak u svoju domovinu,
i uspijeli smo. I, onda jedan dan saznajemo da postat roditelji nemozemo prirodno...sok,nevjerica...ali
sta je tu je,idemo dalje. Idemo doli u postupak MPO. Ali ,onda dolazi jos jedan sok,vas famozni zakon...ostali
smo ovdje,ne iz hira,nego zbog zelje da i mi postanemo roditelji, da nas netko zove tata i mama...
Mozda se sad vi pitate,zasto pisem,kad se to ne odnosi na nas. Pisem,jer sam ogorcena,jer mi je zao parova (a zanam
ih jako punio ) koji upravo zbog vas, prolaze kroz raznorazna savjetovalista i svakodnevno
nailaze na raznorazne prepreke... cekanja po bolnica,nedostatak lijekova, itd.
Pitam se,da li vam je poznat onaj osjecaj kad zagrlite svoje dijete i cijeli svijet je vas.
I , nemogu vas razumijeti,kako vi ministre Milinovicu nakon dana ispunjena lazima i
ismijavanjem ljudi kojima je za srecu potrebno tako malo, kako vi mozete svojoj dijeci pogledat u oci ?
I ,da, ovo pismo nije podrska vama,ovo je pismo podrska svim parovima koji se bore
da postanu roditelji, a vi im to onemogucujete.
S postovanjem,
Buduci roditelji !
