Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 26.11.2014.
Sue Townsend: „Adrian Mole: Godine divljine“
Kao što već rekoh u prošlom postu, u nekoliko sam se proteklih čitanja vraćala u svoje dobre stare dječje dane, obnavljajući u sjećanju knjige koje sam čitala i koje su mi bile važne tijekom odrastanja.
Vjerojatno nije tajna da je Adrian Mole jedan od likova koji su mi najviše prirasli srcu u tim godinama. Kako se ove godine proslavlja trideseta obljetnica nastanka i objavljivanja romana o tom pompoznom i istovremeno otkačenom britanskom momku, obnavlja se interes za njegovo čitanje, a osobito me vesele nova, redizajnirana izdanja većine romana, koja su izašla u nakladi Mozaik knjige (prije nekoliko desetaka godina, izdanja koja sam ja čitala izdalo je Znanje, odnosno njihova biblioteka Hit).
„Godine divljine“ su roman koji mi je najmanje poznat iz razdoblja odrastanja Adriana Molea – radi se o razdoblju od 1991. do 1992. godine, nakon završetka obveznog školovanja, kad Pandora odlazi na studij jugoslavenskog, ruskog i kineskog, a Adrian se, pošto su mu ocjene na maturi bile katastrofalne, a roditelji mu nisu bili u stanju priuštiti studiranje, nužno mora zaposliti. Na početku tog dnevnika srećemo Adriana koji živi s Pandorom i njezinim prvim suprugom, biseksualcem po imenu Julian Twyselton-Fife. No kod nje je u igri i afera sa sveučilišnim profesorom.
Adrian pak radi kao referent u Ministarstvu okoliša, prekinuo je svoju neobičnu ljubavnu vezu sa Sharon Botts, njegovi majka i otac su razvedeni, a majka se udala za bivšeg stanara kojemu je iznajmila Adrianovu sobu, i sve skupa je jedan veliki košmar u kojemu Adriana ipak ne napušta čežnja za književnom slavom, iako ga s BBC-a i dalje neprestano odbijaju, a dugu i mračnu sjenu na njegove sporadične nastupe na radiju baca i Barry Kent, njegov nekadašnji mučitelj iz osnovne škole, koji ubrzano stječe zvjezdani status romanom prvijencem.
Već u ovom dijelu čitatelj može uočiti da će Adrian osjetiti posljedice lošeg gospodarenja novcem (koje se itekako dobro osjete u „Oružju za masnovno uništenje“ i „Nemoćnim godinama“), ali s pozitivne strane, ljubavni aspekt života će mu se ubrzo, pa makar i na određeno vrijeme, ponešto poboljšati, a na kraju romana čini se da i književne težnje postaju barem malo ostvarivima, ili bar lakše zamislivima.
Oznake: sue townsend, adrian mole, godine divljine, pandora braithwaite, barry kent
