Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 30.10.2014.
Tomislav Zajec: "Lunapark"
Tomislav Zajec je hrvatski pjesnik, pisac i dramatičar mlađe generacije (1972., Zagreb). Prije „Lunaparka“, objavio je tri romana, nekoliko zbirki pjesama i niz izvođenih dramskih tekstova, te je dobitnik književnih nagrada u zemlji i inozemstvu. Čitajući „Lunapark“, prvi sam se put susrela s ovim piscem.
Radnja „Lunaparka“ prati šesnaestogodišnjaka čije ime ne znamo, ali kojega drugi likovi romana nazivaju Dante, koji je pobjegao iz odgojnog zavoda u Turopolju s još jednim žiteljem tog zavoda, Ozijem, u potrazi za svojom obitelji, za koju mu nitko nije rekao postoji li. Dječak upada u niz nadrealnih životnih okolnosti – spavanje na Glavnom kolodvoru, boravak u kući bivše zvijezde klasične glazbe, eksperimentiranje sa halucinogenim drogama poput meskalina, LSD-a, bonkasa i opijuma, zarađivanje za život općenjem s homoseksualcima i pedofilima i napadi skinsa.
O dječaku, u razlomljenoj, paralelnoj fabuli, saznajemo i to da je bio stanovnik doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj, da je jednom bio udomljen u seoskoj obitelji, ali da su ga, zbog kronične opstruktivne bolesti pluća i činjenice da je njegova udomiteljica zatrudnjela, vratili u dom. Znamo i da se u jednoj od svojih zagrebačkih epizoda uspio zaljubiti u djevojčicu po imenu Tuga, čija je majka odvjetnica kojoj su prijetili jer je u jednom predmetu pred sudom u Karlovcu branila pobunjene Srbe, pa se Tuga zbog sigurnosti odselila k ocu u Ameriku.
Osim toga, postoji i treća pripovjedna razina, na kojoj dječak komunicira sa svojim Anđelom, koji se kroz unutarnji dijalog s glavnim junakom pretvara u likove koje on upoznaje i u stvarnom životu.
Zbog pripovjedne tehnike, u prvi mi se mah priča učinila neobično nujnom i turobnom. Međutim, kroz roman, ustanovila sam da mi se likovi i njihovi postupci, te osobito događaji koji eskaliraju u zadnjoj trećini knjige gade i mislim da nikad dosad nisam naišla na knjigu koju mi je bilo toliko mučno čitati (ne želeći ulaziti previše u detalje, dječak upoznaje navodnog dobrotvora, bogatog poduzetnika koji daje novčana sredstva za nezbrinutu djecu i djecu s posebnim potrebama, a ustvari je sudionik kruga koji komunicira internetom i koji izrađuje pedofilski pornografski materijal). Stoga se slažem s Jagnom Pogačnik, koja je napisala pogovor ovom romanu, da je autor hladan i distanciran od svojih likova, i da prema njima ne pokazuje nikakvu milost.
Također se slažem da roman zorno opisuje koketiranje i izlete pripadnika povlaštene manjine u svijet marginaliziranih, bespomoćnih i potlačenih, i to radi osjećaja vlastite hrabrosti, društvenog eksperimenta ili potrebe za iživljavanjem nad slabijima. Na taj način upoznajemo mamu Gabrijelu, bivšu koncertnu pijanisticu koja preživljava uz konstantne ilegalne dostave medicinskog morfija, pritom se sadistički odnoseći prema dječaku, tretirajući ga istovremeno kao neželjenog sina i ljubavnika – mazohista. Nakon nje, u dječakov život ulaze Poldi i njegova prijateljica Gita, za koje tek nakon što epizoda s eksperimentiranjem s drogama i spavanjem u tuđem stanu završi brutalnim napadom skinsa, saznajemo da su ustvari povlaštena djeca ministra unutarnjih poslova, s adresom u zagrebačkom Gornjem gradu i životom na visokoj nozi. Osim njih, tu je i već spomenuti Mladen, poduzetnik i dobrotvor o kojemu ne vrijedi trošiti riječi.
Svi ovi likovi su potrošili i odbacili ne samo glavnog junaka romana, već i pripadnike njegovog društvenog kruga – Ozija, koji nakon Dantea postaje Franko, novi dječak-igračka mame Gabrijele; ili Sanjina, momka koji spava na kolodvoru i iznosi krupni otpad za zaradu.
Razmišljajući o tome zašto mi je bilo mučno čitati ovaj roman, jest zato što se, unatoč ili baš u skladu s namjerama autora, čitatelj na elementarnoj razini uspijeva povezati s glavnim likom i njegovim supatnicima, poistovjećujući se po liniji nemoći, osjećaja slabosti i bolesti, kao i zarobljenosti u nezavidnim životnim okolnostima. Zbog toga, ali i zbog subjektivnih razloga zbog kojih sam osobito osjetljiva na nepravdu prema nezbrinutoj djeci i djeci s teškoćama u razvoju, nadam se da više nikad neću morati čitati ovako mučan roman. Što ne znači da ga ne preporučujem onima koji žive u zabludi u kakvom točno društvu živimo, iako možda nismo svjesni njegova potajnog postojanja.
Oznake: tomislav zajec, lunapark, turopolje, nazorova, Nezbrinuta djeca, djeca s teškoćama u razvoju
