Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

četvrtak, 30.10.2014.

Tomislav Zajec: "Lunapark"

Tomislav Zajec je hrvatski pjesnik, pisac i dramatičar mlađe generacije (1972., Zagreb). Prije „Lunaparka“, objavio je tri romana, nekoliko zbirki pjesama i niz izvođenih dramskih tekstova, te je dobitnik književnih nagrada u zemlji i inozemstvu. Čitajući „Lunapark“, prvi sam se put susrela s ovim piscem.

Radnja „Lunaparka“ prati šesnaestogodišnjaka čije ime ne znamo, ali kojega drugi likovi romana nazivaju Dante, koji je pobjegao iz odgojnog zavoda u Turopolju s još jednim žiteljem tog zavoda, Ozijem, u potrazi za svojom obitelji, za koju mu nitko nije rekao postoji li. Dječak upada u niz nadrealnih životnih okolnosti – spavanje na Glavnom kolodvoru, boravak u kući bivše zvijezde klasične glazbe, eksperimentiranje sa halucinogenim drogama poput meskalina, LSD-a, bonkasa i opijuma, zarađivanje za život općenjem s homoseksualcima i pedofilima i napadi skinsa.

O dječaku, u razlomljenoj, paralelnoj fabuli, saznajemo i to da je bio stanovnik doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj, da je jednom bio udomljen u seoskoj obitelji, ali da su ga, zbog kronične opstruktivne bolesti pluća i činjenice da je njegova udomiteljica zatrudnjela, vratili u dom. Znamo i da se u jednoj od svojih zagrebačkih epizoda uspio zaljubiti u djevojčicu po imenu Tuga, čija je majka odvjetnica kojoj su prijetili jer je u jednom predmetu pred sudom u Karlovcu branila pobunjene Srbe, pa se Tuga zbog sigurnosti odselila k ocu u Ameriku.

Osim toga, postoji i treća pripovjedna razina, na kojoj dječak komunicira sa svojim Anđelom, koji se kroz unutarnji dijalog s glavnim junakom pretvara u likove koje on upoznaje i u stvarnom životu.

Zbog pripovjedne tehnike, u prvi mi se mah priča učinila neobično nujnom i turobnom. Međutim, kroz roman, ustanovila sam da mi se likovi i njihovi postupci, te osobito događaji koji eskaliraju u zadnjoj trećini knjige gade i mislim da nikad dosad nisam naišla na knjigu koju mi je bilo toliko mučno čitati (ne želeći ulaziti previše u detalje, dječak upoznaje navodnog dobrotvora, bogatog poduzetnika koji daje novčana sredstva za nezbrinutu djecu i djecu s posebnim potrebama, a ustvari je sudionik kruga koji komunicira internetom i koji izrađuje pedofilski pornografski materijal). Stoga se slažem s Jagnom Pogačnik, koja je napisala pogovor ovom romanu, da je autor hladan i distanciran od svojih likova, i da prema njima ne pokazuje nikakvu milost.

Također se slažem da roman zorno opisuje koketiranje i izlete pripadnika povlaštene manjine u svijet marginaliziranih, bespomoćnih i potlačenih, i to radi osjećaja vlastite hrabrosti, društvenog eksperimenta ili potrebe za iživljavanjem nad slabijima. Na taj način upoznajemo mamu Gabrijelu, bivšu koncertnu pijanisticu koja preživljava uz konstantne ilegalne dostave medicinskog morfija, pritom se sadistički odnoseći prema dječaku, tretirajući ga istovremeno kao neželjenog sina i ljubavnika – mazohista. Nakon nje, u dječakov život ulaze Poldi i njegova prijateljica Gita, za koje tek nakon što epizoda s eksperimentiranjem s drogama i spavanjem u tuđem stanu završi brutalnim napadom skinsa, saznajemo da su ustvari povlaštena djeca ministra unutarnjih poslova, s adresom u zagrebačkom Gornjem gradu i životom na visokoj nozi. Osim njih, tu je i već spomenuti Mladen, poduzetnik i dobrotvor o kojemu ne vrijedi trošiti riječi.

Svi ovi likovi su potrošili i odbacili ne samo glavnog junaka romana, već i pripadnike njegovog društvenog kruga – Ozija, koji nakon Dantea postaje Franko, novi dječak-igračka mame Gabrijele; ili Sanjina, momka koji spava na kolodvoru i iznosi krupni otpad za zaradu.

Razmišljajući o tome zašto mi je bilo mučno čitati ovaj roman, jest zato što se, unatoč ili baš u skladu s namjerama autora, čitatelj na elementarnoj razini uspijeva povezati s glavnim likom i njegovim supatnicima, poistovjećujući se po liniji nemoći, osjećaja slabosti i bolesti, kao i zarobljenosti u nezavidnim životnim okolnostima. Zbog toga, ali i zbog subjektivnih razloga zbog kojih sam osobito osjetljiva na nepravdu prema nezbrinutoj djeci i djeci s teškoćama u razvoju, nadam se da više nikad neću morati čitati ovako mučan roman. Što ne znači da ga ne preporučujem onima koji žive u zabludi u kakvom točno društvu živimo, iako možda nismo svjesni njegova potajnog postojanja.

Oznake: tomislav zajec, lunapark, turopolje, nazorova, Nezbrinuta djeca, djeca s teškoćama u razvoju

30.10.2014. u 11:02 • 5 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< listopad, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com