Stara Bookaleta

30.09.2007., nedjelja

Besidarnik o pašti

- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2007., srijeda

Vampiri i paštafarijanci

- 11:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog-književnost na Književnom petku

- 08:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

24.09.2007., ponedjeljak

Umro je Marcel Marceau

Sjećate li se filma "Tišina, smijemo se" (Silent Movie) Mela Brooksa? Film je to iz 1976. godine, napravljen kao parodija nijemih filmova, u kome nastupa mnogo glumačkih zvijezda. Film je doista nijem, nitko ništa ne govori, a jednu jedinu repliku koja se izgovara glasom (i koja glasi: "No!") u cijelom ovom filmu ima - Marcel Marceau, majstor pantomime koji u svojim nastupima inače nikada ne govori. Toga sam se, eto, sjetio vidjevši danas u novinama agencijsku vijest da je umro Marcel Marceau, u 84. godini života. Marceau je desetljećima bio sinonim za umjetnost pantomime uopće; ako netko i nije imao pojma o tome što je pantomima, kakva je njena povijest, tko se sve time bavi, kakva je današnja scena, na spomen imena Marcela Marceaua prva asocijacija je bila - "a, onaj pantomimičar". Nisam nikad gledao nastup Marcela Marceaua uživo, ali znam ljude koji su hodočastili u Pariz, izdržavajući se izvođenjem pantomime po ulicama, samo da bi vidjeli Marceaua ili se čak pokušali upisati na njegovu akademiju. U svojim studentsko-novinarskim danima nekako sam stjecajem okolnosti "specijalizirao" pantomimu kao temu, eto, prevelika je bila navala na film i rock'n'roll i svi su početnici u rubrikama kulture htjeli pisati baš o koncertima i filmovima, dok se pantomimom nije bavio nitko, čak ni kazališni kritičari. U to sam doba, dakle sredinom osamdesetih, za tadašnji Studentski list napisao nekoliko tekstova o pantomimi, upoznao više-manje sve koji su se tada, u bivšoj državi, time bavili (a nije ih bilo više od pet-šest), čak sam i za nekad popularni list "Studio" jednom izvještavao s Festivala monodrame i pantomime u Zemunu. Oduvijek mi se svidjela ta minimalistička scenska umjetnost, u produkciji malo košta a jako puno pruža, ako znaš gledati, a ljudi koji se time bave moraju se jako truditi i raditi na vlastitoj uvjerljivosti i kreativnosti; tako da je kod pantomime puno pouzdanije da će oni koji se usude nastupiti, doista pokazati maksimum. A Marcel Marceau je Bog pantomime, uzor generacijama mladih pantomimičara, i bit će to, još dugo.

- 10:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.09.2007., četvrtak

Stari bogovi

- 14:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.09.2007., ponedjeljak

Dva Dinarda, druže!

Čitajući nedavno roman "Mala sirena" Lucije Stamać doživio sam dva vrlo ugodna iznenađenja. Prvo je bilo što je to, unatoč mojim bojaznima na osnovu jednog sumnjivog odlomka objavljenog u jednom broju časopisa "Tema", ipak jako dobar roman, koji je, meni osobno, potvrdio Luciju Stamać kao jednu od najboljih hrvatskih pisaca. Drugo je iznenađenje bilo - baš iznenađenje, kulturni šok. Lucija je naime svoju junakinju, nakon neprilika i peripetija što ih je doživljavala u domovini, poslala u Francusku, pače u Bretanju, štoviše, u gradove koji su i meni donekle poznati i u vrlo su mi lijepoj uspomeni ostali - među ostalim, u Nantes i u Dinard. Nantes je meni osobno važan kao rodni grad Julesa Vernea. Bio sam tamo prije dvije godine, u sklopu svjetskog kongresa o Julesu Verneu u povodu stote obljetnice Verneove smrti, pisao sam vam već o tome. Iako nas nisu vodili isti interesi, u "Maloj sireni" prepoznavao sam topografiju Nantesa, glavna je junakinja čak neko vrijeme stanovala u kvartu u kome se nalazi rodna kuća Julesa Vernea. U cjelini, Nantes mi se nije baš previše sviđao, industrijski je to i lučki grad koji me previše podsjećao na Rijeku, ali povijesni dio grada ima svojih draži i ljepota, o gastronomiji i zgodnim mjestancima za predah i druženje da i ne pričamo. No, Nantes je ipak nešto što se u Bretanji ne može zaobići, uz Rennes i Brest to je jedan od tri najveća grada, tako da ako pisac pošalje svoga lika u Bretanju, o Nantes će se barem očešati. Puno veće i puno ugodnije iznenađenje bilo mi je što se Lucijina junakinja nakon Nantesa nakratko skrasila i u Dinardu. Evo gdje je Dinard (klikni na sličicu za uvećanje): Dok je Nantes na jugu Bretanje, pedesetak kilometara od mora ali na tamo plovnoj rijeci Loirei, Dinard je na krajnjem sjeveru Bretanje, na obali La Manchea, na pljunomet od prvih engleskih kanalskih otoka. O jednom detalju iz svog posjeta Dinardu pisao sam u postu "Kako sam upoznao astronauta". Dinard je gradić s desetak tisuća stanovnika, turistički je to grad, ali sasvim drukčiji od ovih naših obalnih ruševnih starih gradova na poluotocima s betonskim hotelskim rivijerama sa strane. U Dinardu je četrdesetak hotela smješteno u samome urbanom tkivu staroga grada, a rive i plaže u ovom našem smislu tamo nema, iz razloga što je taj dio bretonske obale izložen najvećim plimama na svijetu: razlike između plime i oseke tamo iznose i do 15 metara! Plima, kažu mještani, dolazi "brzinom galopirajućeg konja", i nitko se tamo ne kupa u moru, opasno je po život. Kraj je međutim izuzetno zanimljiv, obiluje atrakcijama u rasponu od keltskih megalitskih krugova, merovinških dvoraca i crkava, do zabavnih parkova nadahnutih Asterixom, te najvećim akvarijem na svijetu. Ništa od toga nažalost nisam vidio, jer se moj dolazak u Dinard (kalendarski: svega nekoliko mjeseci nakon vremena radnje romana Lucije Stamać!) poklopio sa štrajkom i protestnim blokadama benzinskih crpki zbog poskupljenja benzina. Naši su domaćini bili očajni što nas neće moći provesti po atrakcijama u široj okolici, tako da su obilasci, van službenog programa, bili svedeni na grad, s jednim kratkim izletom u susjedni St. Malo (u koji također navraća i Lucijina junakinja!). Ovo na gornjoj slici je središnje mjesto društvenog i kulturnog života u Dinardu, Palais des arts. U toj je zgradi junakinja iz "Male sirene" nastupala u baletnoj predstavi, a u toj istoj zgradi ja sam u rujnu 2000. godine držao predavanje o Julesu Verneu i Pazinu, u sklopu jednog omanjeg simpozija kojim je grad Dinard, povrh niza ostalih događaja, obilježavao "Godinu Julesa Vernea". Dekoracija pročelja dio je velike izložbe o Julesu Verneu koja je bila rasprostrta po cijenoj unutrašnjosti zgrade, osim konferencijske dvorane u kojoj su se održavala naša predavanja i filmske projekcije. Osim što je cijeli grad bio urešen plakatima i zastavama s portretima Julesa Vernea, u Dinardu su te godine sagradili i fontanu posvećenu slavnom piscu (na gornjoj slici). Dinard je, zemljopisno, malo podalje od Verneova zavičaja, no ovaj grad ima veze s piščevim životom u poznijoj dobi: 1890-tih godina je naime Verne imao ljetnikovac u Dinardu (to je ova kuća na gornjoj slici), često je dolazio ovamo (a kuću je kasnije naslijedio njegov sin Michel) i jahtom, štoviše bio je i član lokalnog yacht-kluba (domaćini su iskopali i originalne dokumente koji to potvrđuju), i to je bilo dovoljno da stotinjak godina kasnije vižljasta gradska vlast pokuša zaraditi turistički i ekonomski bonus na taj račun. Inače, dok sam bio u Dinardu na tom događaju posvećenom Julesu Verneu, u gradu su se paralelno odvijala još barem dva-tri kulturna festivala posvećena drugim temama, a kako sam vidio iz njihovih prospekata, tako je kroz cijelu godinu. Jedan od najpoznatijih kulturnih događaja u Dinardu je rujanski Festival britanskog filma (te godine je bio na programu baš za vikend nakon moga odlaska), pa je tome u spomen u centru grada postavljen i ovaj zanimljiv spomenik Hitchcocku. Inače, nakon moga boravka tamo, pratio sam gdje god su se pojavljivale vijesti o zbivanjima u Dinardu, i zanimljivo je da je u naredne tri godine na filmskom festivalu u Dinardu pobjeđivao isti film koji bi te godine pobijedio i na Motovunskom filmskom festivalu! Između Dinarda i susjednog malo većeg St. Maloa duboki je zaljev u koji utječe rijeka (kojoj sam zaboravio ime) preko čijeg je ušća položena jedina na svijetu hidroelektrana pogonjena razlikama plime i oseke. Ova slika je iz prospekta; iako je bilo predviđeno da ju obiđemo, zbog problema s benzinom to je moralo otpasti; ali sam ipak prešao preko nje kad su nas vodili na izlet u St. Malo. I šećer na kraju. Ovo gore je fotka originalnog Vostoka 1, kapsule u kojoj je Jurij Gagarin, prvi čovjek u svemiru, obletio Zemljinu kuglu. Kapsula je bila postavljena na ulazu u Palais des arts, mogao sam ju dodirnuti, opipati, slikati sa svih strana. Imam dojam da Gagarinu nije bilo baš udobno unutra... Zahvalan sam Luciji Stamać što je probudila moje uspomene iz Dinarda. Bilo mi je to jedno od najljepših i najdojmljivijih putovanja ikad. Rado bih ponovno u Dinard, ali nisam kasnijih godina imao prilike. Sjećam se tamošnje tržnice, ogromna je, a uz uobičajenu ponudu, najviše se prodaju oštrige i kolači; sjećam se i jednog prodavača vina, imao je mali štand nalik na govornicu, kad bi spazio da se zanimate za njega, izvukao bi odozdola čašu i natočio vam da kušate, bio je to muscadet, prilično nalik na našu malvaziju. Oduševile su me i tamošnje creperies (u mom slobodnom prijevodu: palačinkarnice), ljudi su srdačni i kulturni, svi govore jako dobar engleski (a u gradu i okolici i živi dosta Engleza), svi javni natpisi su trojezični - francuski, bretonski i engleski, granitne stijene uz more su fenomenalne, a i okolica je prelijepa. Par kilometara u unutrašnjosti od Dinarda gradić je Dinan (i tamo je navratila junakinja Lucijinog romana), nažalost zbog već rečenih problema s benzinom ni tamo me nisu mogli voditi, no pričali su mi da je to grad knjiga, iako je manji od Dinarda u Dinanu je čak tridesetak knjižara! Stvarno bih volio opet tamo poći... A kako je uopće došlo do toga da dođem u Dinard, to je isto zanimljiva priča. Kad smo 1998. godine u Pazinu osnovali Jules Verne klub, jedna od prvih "marketinških" akcija bila nam je da smo uspješno nagovorili firmu koja distribuira po kafićima šećere za kavu da na jednu seriju tih šećera otisne portret Julesa Vernea, s natpisom "Pazin - grad Julesa Vernea", i dodacima "Mathias Sandorf - 1885." i "Jules Verne klub - 1998.". Te iste, 1998. godine, u Pazinu je na par dana odsjeo moj budući prijatelj Yves Feitu, rodom iz Dinarda. Tada se međutim nismo sreli. On je u to doba radio u francuskoj Baskiji, i stjecajem okolnosti bio je prevoditelj bosanskim izbjeglicama koje su prethodnih godina tamo bile zbrinute. Kad je došlo vrijeme za njihov povratak, oni su ga pozvali da ih posjeti, a na povratku s tog posjeta, Yves je odlučio odsjesti u Pazinu, odakle, vidio je na zemljopisnoj karti, do svakog kutka Istre može stići za najviše pola sata. Svako jutro je prije odlaska na svoje istarske izlete svraćao u grad na kavu, i dobivao šećer s likom Julesa Vernea, što ga je začudilo: odakle najslavnija ličnost iz njegova zavičaja na šećeru za kavu u tamo nekom Pazinu? Konobari su mu objasnili o čemu se radi (bravo konobari!), on je sa zanimanjem razgledao Pazinsku jamu i Kaštel, poprišta radnje Verneova romana "Mathias Sandorf", ali nas iz Kluba nije uspio sresti: tek smo počinjali, nigdje nije bilo vidljivog znaka da postojimo i nešto radimo. Tako se vratio doma, ali je ponio sa sobom nekoliko tih naših šećera s Julesom Verneom. Kad su u njegovom rodnom Dinardu počinjali s pripremama za "Godinu Julesa Vernea", htjeli su okupiti sve i svakoga što ima veze s Julesom Verneom, iz cijelog svijeta. Yves im je pokazao naše šećere, i izgleda da ih se to dojmilo, egzotika prava. Potražili su što o nama ima na internetu (u međuvremenu se toga nakupilo), uspostavili kontakt, pozvali na sudjelovanje, mi smo se rado odazvali, i kotač događanja se zakotrljao... sve do romana Lucije Stamać (moram Yvesu poslati primjerak!). Yves je sada ponovno u Baskiji. Pozdravljam te, Yves, prijatelju, i nadam se da ćemo se opet vidjeti, simo ili tamo.

- 09:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.09.2007., subota

Aralica i Marko Henč

- 11:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.09.2007., utorak

Moj omiljeni pisac

- 19:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Još malo knjiga za plažu

- 10:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.09.2007., petak

Oslobodi nas Gospodine

Vampiru Juri Grandu ne daju da mirno počiva, makar bio odrubljene glave i s glogovim krhotinama među istrunulim rebrima. O tome se nije baš glasno pričalo, no svi koji su bili blizu nekog od tematskih događaja u Kringi u zadnje dvije godine, uključujući povremene večeri horor književnosti i lanjskoljetni Festival fantastične književnosti, znaju da tamošnji župnik nimalo blagonaklono ne gleda na nastojanja da se od vampira koji je prije 350 godina harao ovim krajem učini književna, kulturna, poslovna i turistička atrakcija današnjice. Mjesto Kringa nema ni stotinu stanovnika, biznis u ovom kraju nije baš kategorija svakodnevnog života, no vjerovanje da će netko posegnuti za atrakcijom kakvu neme nitko u krugu od 500 kilometara i od nje napraviti nešto prihodovno, pokazalo se prilično jalovim. A bar župnici znaju kako se radi biznis. Dok se pripremao lanjski Festival fantastične književnosti, križanski župnik je znao povremeno na propovijedima upozoravati na "zloduhe" koji se stadoše okupljati u ovom mirnom mjestancu; u vrijeme samog Festivala neki su vidjeli kako iza zatvorenih škura na festivalsku pozornicu, smještenu pukim slučajem točno nasuprot župnoga stana, netko snima video-kamerom; a na nekoliko mjesta toga su dana u Kringi bili polijepljeni letci s porukama upozorenja, u stilu čuvajte se zloduha, drž'te se prave strane. Nakon Festivala, i solidnog medijskog odjeka, kada se mjestance Kringa našlo u medijima kao nikad u cijeloj svojoj povijesti, rondanja su, kažu ljudi, nekako utihnula, a ovih dana iz pravca župnog ureda stiže novi potez: letci poput ovih na fotografiji (kliknite za uvećanje). Na njima piše: OD VAMPIRA, VUKODLAKA I SVIH SILA PAKLENIH OSLOBODI NAS GOSPODINE! te: OD PRAZNOVJERJA I KRIVOVJERJA OSLOBODI NAS GOSPODINE! Ovi letci sa slike nalijepljeni su na vrata pitoreskne i vrlo drevne crkvice na samome križanskom groblju. Kome se to obraća upravitelj župe Kringa ovim porukama (osim, naravno, Gospodinu)? Za one koji nisu pratili moje ranije zapise o vampiru Juri Grandu, evo samo kratkog podsjetnika: kako je u svome djelu "Slava vojvodine kranjske" iz 1689. godine zapisao slovenski povjesničar i putopisac Johann Weikard Valvasor, vampir Jure Grando je od 1656. kada je umro, pa sve do 1672. godine, punih 16 godina, ustajao iz groba, plašio i maltretirao sumještane, i svake noći napastvovao svoju udovicu, sve dok ga lokalna "ekipa civilne zaštite", predvođena seoskim županom i svećenikom (dakle, bila je to koordinirana akcija svjetovne i crkvene vlasti) nije eliminirala, iskopavši mu grob i odrubivši mu glavu. detaljan opis događaja sadrži dosta živopisnih detalja, no jedno je bitno: od tada Jure Grando se više nikad nije podizao iz groba niti ikoga gnjavio, bilo u Kringi bilo igdje drugdje. Župniku se nikako nije moglo objasniti da sva ta književna i kulturna događanja koja su se namnožila u zadnje vrijeme nisu u čast vampira, nego u čast pobjede mještana Kringe nad vampirom! U selu ima poduzetnika koji nadahnuti zgodom s tim vampirom žele raditi turistički i ugostiteljski biznis; no župnik u svemu tome ne vidi čak ni priliku da nešto zaradi, makar na način da, kada ljudi privučeni tom pričom dođu u Kringu i žele tamo potrošiti novac, drži vrata crkve širom otvorena sa škrabicom za novčane priloge na vidnom mjestu. Ako ništa drugo, ovakvim svojim porukama križanski župnik barem doprinosi folklornoj živopisnosti ovog mjesta, dajući do znanja turistima i radoznalim namjernicima da se prije 350 godina upokojenog vampira netko ovdje još i dandanas boji. A u međuvremenu, roman "Vampir" Borisa Perića (u kojem Jure Grando ima prilično važnu ulogu) prevodi se na slovenski i njemački, dvije priče iz naših lanjskofestivalskih "Vampirskih priča" uvrštene su u Jergovićevu antologiju "Najbolje hrvatske priče 2006.", večeri horor književnosti održavaju se i dalje, mediji se sve više zanimaju za Kringu i njenog vampira, a prekjučer sam dobio vijest da će se i istraživači s američkog sveučilišta Wisconsin pozabaviti tim našim vampirom. Koji, zapisano je crno na bijelom, već stoljećima počiva u miru.

- 15:16 - Komentari (9) - Isprintaj - #

06.09.2007., četvrtak

Osobna rock-antologija

Kad smo bili mladi, onda smo se upoznavali i pozdravljali uz obavezno pitanje "Što slušaš?". Često smo tada raspredali hoće li nam se glazbeni ukusi održati kroz desetljeća što slijede, što to može značiti za osobni identitet i duševno zdravlje, kleli smo se da se "nećemo prodati" i da kuruza nikad neće na naše gramofone ili kazetofone... No vrijeme čini svoje. Neki su izdržali, neki su posustali, a novi trendovi i glazbeni pravci što ih je donijela budućnost korigirali su i naše ukuse. I tako, jednog dana, mnogi od nas pogledaju unatrag, i pokušaju zbrojiti što im je to najbolje od svega što su ikada slušali, u svim razdobljima svoga života, što bi, recimo, ponijeli od glazbe na pusti otok. Ovo je jedan takav pokušaj: sastavljanje sasvim osobne top-ten ljestvice pjesama (dakle: pjesama, ne izvođača ili albuma, i po kriteriju jedan izvođač - jedna pjesma) koje u memoriji i u osobnoj slušateljskoj praksi današnjice (srećom se mp3 playeri mogu odvrnuti kolikogod hoćeš, a da to nikome ne smeta, osim kad ti se polušaju obratiti) nešto znače, koje su izdržale test godina i prolaznosti, ali i sazrijevanja i duševnih mijena. Dakle, ovo sam nekad s guštom slušao, a isto to i danas s guštom slušam: 1. Jethro Tull - We used to know Jethro Tull je moj omiljeni band, slušam ih još tamo od srednjih razreda osnovne škole. Naprosto mi leži taj zvuk, taj stil, taj štimung. Naravno, kao i kod svih omiljenih bandova, dođe vrijeme kad se pokvare, a meni je kod njih to vrijeme poslije albuma "A", negdje ranih osamdesetih. Njihov "Bursting Out" je, odgovorno tvrdim, jedan od apsolutno najboljih live albuma svih vremena. Ipak, njihova najbolja pjesma za mene nije nijedan od razvikanijih hitova, već komorni blues "We used to know" s albuma "Stand up". Pjesma nosi već od prvih taktova, zatim se razvija i razgranjuje, a ekstatično finale stišava se u fade outu. Gitara Martina Barrea ima fenomenalan bluzerski zvuk kojeg vješta uporaba pedale dodatno oneobičava, flauta i, čini mi se, usna harmonika upadaju na mjestima gdje se baš osjeća potreba za njima, a oslušnete li malo bolje, primijetit ćete kako i bas gitara vrlo filigranski plete u pozadini. Dečki su izgleda bili baš nadahnuti kad su radili ovu stvar, a od stihova spomenut ću samo ovaj: "We ran the race, and the race was won - by running slowly". Ovo je idealna pjesma za svaku priliku, i za odmor, i za rad, šteta što je dosta kratka. Pokušavao sam naći njenu live verziju, ali nisam siguran da postoji. "We used to know" je dakle moj top-one. 2. Beatles - The fool on the hill Top-two moraju biti Beatlesi. Staru dilemu Beatles - Rolling Stones smatram unekoliko umjetnom, za mene je to kao dilema između sira i grožđa, ali ako će netko forsirati, ja ću se odlučiti za Beatlese. Naravno, zrela faza. Za "Fool on the hill" se odlučujem prilično lako, iako je konkurencija jaka, najbliže joj se primiče "Accross the universe", a zatim i čitav niz izvrsnih melodično-simfoničnih ili jače rockerski obojenih pjesama. "Full on the hill" je pjesma koja stvara slike, zvukom i riječju, pjesma koja vodi u oblake, posebno dojmljivim zvukom frule (ili blok-flaute? može biti i nešto vrlo banalno, ali jako pametno je upotrijebljeno), a s obzirom na tekst, zgodna je i za neka posebna duševna stanja. 3. Focus - Hocus pocus Nizozemski simfo-rockeri predvođeni genijalnim gitaristom Janom Akkermanom zapeli su mi za uho još poodavno, a iako na njihovim pločama ima i ponešto dosadnog materijala, barem pet-šest njihovih pjesama antologijske je vrijednosti. Među njima je car nad carevima "Hocus pocus", jedan od najvećih izazova svih vremena za rockerske cover bandove, pjesma-čarolija, prepuna iznenadnih obrata i duhovitih umetaka. Manje je znano, širokoj javnosti, da zapravo postoje tri verzije pjesme "Hocus pocus", koje su samo u osnovnoj ideji podudarne, a različite su po izvedbi, pa i po duljini. Osim "normalne" verzije, Focusi su snimili i posebnu verziju "Hocus pocusa" za američko tržište, a u izvedbi uživo stvar je jako ubrzana, uh, kako tek to zvuči čarobno! Sve tri verzije trebalo bi slušati jednu za drugom. 4. David Bowie - Five years Nisam neki veliki fan Davida Bowieja, posebno mi njegove poskočice idu na živce, ali ću zato svakako u bilo kojoj osobnoj MP3 antologijskoj kompilaciji imati desetak njegovih sporijih stvari i balada. Tu bi svakako spadale "Space odity", "Ziggy Stardust", "Starman" i još nekoliko njih, od malo bržih "Station to station", favorit broj dva mi je "Rock'n'roll suicide", a definitivno najbolja - "Five years". Ova pjesma ima sve što očekujem i što mi treba: dobru i izražajnu, gotovo svečanu melodiju (ili pomalo patetičnu, što mi u slučaju Bowieja sasvim odgovara), polagani rasplet i zahuktavanje prema kraju, i odjek u mozgu još dugo nakon što završi. Genijalna je. 5. King Crimson - Epitaph Album "In the court of Crimson King" zapravo je i jedini kojeg sam slušao od King Crimsona, no prema općem mišljenju, s kojim se i osobno slažem, to je jedan od najboljih rock albuma svih vremena. Svaka pjesma na njemu zaslužuje da ju se sluša, pomno i višekratno. Kad sam svojedobno radio na radiju, uzeo sam početni riff iz "21st century shizoid man" za špicu jedne od svojih emisija, baš je dobro legao taj zvuk. Meni osobno najbolja pjesma s ovog albuma bila bi "Moonchild", da nema onih dvije minute pimplanja na kraju. Zato se odlučujem za "Epitaph", jednostavnu a monumentalnu u isti mah. Naslovna pjesma, "The court of the Crimson King" također je dobra, ali je malo presložena da bi bila u jednoj kompilaciji za guštanje. Inače, ne znam jeste li primijetili kako grupa "Time" (band Dade Topića iz arheoloških vremena domaćeg rocka) "skida" King Crimsone u aranžmanima i ugođaju svojih pjesama? 6. Queen - Innuendo Zašto ne "Bohemian Rhapsody"? Zato što mi je, da prostite, na uši izašla. Kod Queena izbor, priznajem, nije lak, tim više što je opet riječ o bandu kod kojeg mi dvije trećine opusa naprosto ne paše. Koketiranje s ritmovima disco-poskočica naprosto nije za mene, žešće njihove stvari su, to su drugi odavno zaključili, pokušaj kopiranja Zeppelina, no kad se malo potrude, Queenovci su znali napraviti genijalne stvari, a "Innuendo" je jedna od takvih genijalnih. Sviđa mi se i kad zabrazde u neke druge stilove, recimo kao u pjesmi "'39", ili kad pogode s nekom baladom poput "Love of my life", u koju se izvrsno uklopila i harfa. Inače, "Somebody to love" mi se uvijek više sviđala od "Bohemian Rhapsody", iako sam samo ovu potonju znao otpjevati od početka do kraja. 7. Led Zeppelin - Dazed and confused (live) Zeppelini su nesumnjivo veliki band, ali njih nikad nisam mogao, ono, sjesti i slušati. Tu i tamo poneka pjesma, to da. "Stairway to heaven" mi, slično kao i "Bohemian Rhapsody" kod Queenovaca, izlazi na uši, svuda ju je bilo i svugdje je ima i to u stvarno prekomjernim količinama. Isti je rezultat s Zeppelinima kod mene i danas, nabavio sam nešto MP3-ca, ali podnosim samo male doze, osim što mi ponekad raspoloženje i stanje duha baš traži preslušavanje cijelog live albuma "The song remains the same". A s tog albuma u osobnu bih antologiju presnimio "Dazed and confused". To neka trešti, baš mi paše. 8. Rolling Stones - Gimme shelter Dakle, povrh onog što sam malo višlje rekao o Beatlesima, i Rolling Stonesi su dio moga odrastanja. A upoznavao sam ih na malo neobičan način. Među pločama mog starog bilo je i nekoliko, hm, singlica na 33 okretaja (?) otisnutih na savitljivim folijama, koje su prije milijun godina izlazile kao prilog listu Džuboks. Ne onog beogradskog Džuboksa, kojeg smo svi tada čitali, nego onog zagrebačkog, malo tanjeg i malo višljeg, koji je izlazio prije onog beogradskog, i nije izlazio dugo. E, jedna od tih folija-singlica bila je i "Have you seen your mother baby, standing in the shadow", i to je bila prva pjesma Stonesa koju sam ikada čuo. Među singlicama (ali onim pravim) mog starog bila je i jedna domaće grupe Delfini ili Zlatni akordi, ne sjećam se točno, s prepjevom "Lady Jane" od Stonesa, koju sam dakle čuo prije u prepjevu nego u originalu. A kad sam je čuo u originalu, ostala mi je u uhu kao bolja i ljepša nego razvikana "Angie". Malo pomalo uslijedilo je upoznavanje kompletnih Stonesa (slobodan sam zanemariti radove iz najnovijeg doba), pa su se među favorite uvrštavali "Little red rooster", "Simpathy for the devil", za mene najbolja njihova balada "Love in vain", no kako je vrijeme prolazilo, pjesma "Gimme shelter" se za moj ukus iskristalizirala kao esencija Rolling Stonesa, kao zvuk, melodija, ritam i atmosfera na razmeđi svega što su ikad radili. 9. Janis Joplin - Summertime Nesretna Janis, prelijepoga glasa i fenomenalnog osjećaja za blues, snimila je nekoliko albuma, trudio sam se preslušati sve, ali nije baš sve po mom ukusu. Desetak pjesama iz cijelog njenog opusa vrijedi imati sačuvano i povremeno preslušavati, a među njima pravi je dragulj njena izvedba klasika "Summertime". Ne samo vokalno, nego i instrumentalno ova je pjesma antologijske vrijednosti. O, kako sam pokušavao onih davnih dječačkih dana skinuti onaj uvodni gitarski solo, i dandanas mi je to jedan od rijetkih prstometa koji sam zapamtio i koji povremeno ponavljam, kad me nitko ne čuje :-) 10. Eric Clapton - Don't think twice, it's all right Ovime zapravo "ubijam" dvije muhe jednim udarcem. Ljudi, ne zamjerite (a znam da ima fanatika koji se groze kad im se kaže ovo što ću sada reći), ja Boba Dylana baš i ne volim. Dobro, od petstotinjak pjesama koje je snimio, barem pedesetak je izvrsno, to znam i dobro ih poznajem, ali meni ne leže njegove izvedbe. Štoviše, na desetke puta sam se uvjerio kako Dylanove pjesme, barem meni, puno bolje zvuče kada ih izvodi netko drugi. Slično se odnosim i prema Claptonu. Svaka čast majstoru, ali nije to nešto što bih ja vrtio iz dana u dan, ni iz razdoblja Creama, ni iz Derek and the dominoesa, ni u drugim kombinacijama, ni solo. Može se s guštom poslušati onako usput, u autu ili na radiju. No, nedavno sam naišao na ubitačnu kombinaciju, na nekakav rođendanski album posvećen Dylanu, na kome dvadesetak izvođača izvodi Dylanove pjesme, uživo, neki lošije od njega, ali neki bogami i puno bolje. A među svim tim snimkama, Claptonova izvedba, gitarom i glasom, Dylanove "Don't think twice, it's all right", obara s nogu, fenomenalna je. (da ne duljim, mogao sam tu ubaciti još štošta, recimo, krivo mi je što na popis nisu stali, recimo, Joan Baez, pogotovo s "Diamonds and rust", te Pink Floydi - ali kod njih je teško izdvojiti pjesmu, tu bi se prije moglo govoriti o albumima za slušanje, i još štošta; no dakle, da se popis ne otegne, ograničio sam ga na deset pjesama. Top-ten.).

- 11:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

03.09.2007., ponedjeljak

Češi se gdje te svrbi

Ovca koju svrbi nos snimljena je u selu Faturi kraj Kringe, krajem kolovoza 2007.

- 10:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #