Marketing
Dva Dinarda, druže!
Čitajući nedavno roman "Mala sirena" Lucije Stamać doživio sam dva vrlo ugodna iznenađenja. Prvo je bilo što je to, unatoč mojim bojaznima na osnovu jednog sumnjivog odlomka objavljenog u jednom broju časopisa "Tema", ipak jako dobar roman, koji je, meni osobno, potvrdio Luciju Stamać kao jednu od najboljih hrvatskih pisaca. Drugo je iznenađenje bilo - baš iznenađenje, kulturni šok. Lucija je naime svoju junakinju, nakon neprilika i peripetija što ih je doživljavala u domovini, poslala u Francusku, pače u Bretanju, štoviše, u gradove koji su i meni donekle poznati i u vrlo su mi lijepoj uspomeni ostali - među ostalim, u Nantes i u Dinard.
Nantes je meni osobno važan kao rodni grad Julesa Vernea. Bio sam tamo prije dvije godine, u sklopu svjetskog kongresa o Julesu Verneu u povodu stote obljetnice Verneove smrti, pisao sam vam već o tome. Iako nas nisu vodili isti interesi, u "Maloj sireni" prepoznavao sam topografiju Nantesa, glavna je junakinja čak neko vrijeme stanovala u kvartu u kome se nalazi rodna kuća Julesa Vernea. U cjelini, Nantes mi se nije baš previše sviđao, industrijski je to i lučki grad koji me previše podsjećao na Rijeku, ali povijesni dio grada ima svojih draži i ljepota, o gastronomiji i zgodnim mjestancima za predah i druženje da i ne pričamo.
No, Nantes je ipak nešto što se u Bretanji ne može zaobići, uz Rennes i Brest to je jedan od tri najveća grada, tako da ako pisac pošalje svoga lika u Bretanju, o Nantes će se barem očešati. Puno veće i puno ugodnije iznenađenje bilo mi je što se Lucijina junakinja nakon Nantesa nakratko skrasila i u Dinardu. Evo gdje je Dinard (klikni na sličicu za uvećanje):
Dok je Nantes na jugu Bretanje, pedesetak kilometara od mora ali na tamo plovnoj rijeci Loirei, Dinard je na krajnjem sjeveru Bretanje, na obali La Manchea, na pljunomet od prvih engleskih kanalskih otoka. O jednom detalju iz svog posjeta Dinardu pisao sam u postu "Kako sam upoznao astronauta". Dinard je gradić s desetak tisuća stanovnika, turistički je to grad, ali sasvim drukčiji od ovih naših obalnih ruševnih starih gradova na poluotocima s betonskim hotelskim rivijerama sa strane. U Dinardu je četrdesetak hotela smješteno u samome urbanom tkivu staroga grada, a rive i plaže u ovom našem smislu tamo nema, iz razloga što je taj dio bretonske obale izložen najvećim plimama na svijetu: razlike između plime i oseke tamo iznose i do 15 metara! Plima, kažu mještani, dolazi "brzinom galopirajućeg konja", i nitko se tamo ne kupa u moru, opasno je po život.
Kraj je međutim izuzetno zanimljiv, obiluje atrakcijama u rasponu od keltskih megalitskih krugova, merovinških dvoraca i crkava, do zabavnih parkova nadahnutih Asterixom, te najvećim akvarijem na svijetu. Ništa od toga nažalost nisam vidio, jer se moj dolazak u Dinard (kalendarski: svega nekoliko mjeseci nakon vremena radnje romana Lucije Stamać!) poklopio sa štrajkom i protestnim blokadama benzinskih crpki zbog poskupljenja benzina. Naši su domaćini bili očajni što nas neće moći provesti po atrakcijama u široj okolici, tako da su obilasci, van službenog programa, bili svedeni na grad, s jednim kratkim izletom u susjedni St. Malo (u koji također navraća i Lucijina junakinja!).
Ovo na gornjoj slici je središnje mjesto društvenog i kulturnog života u Dinardu, Palais des arts. U toj je zgradi junakinja iz "Male sirene" nastupala u baletnoj predstavi, a u toj istoj zgradi ja sam u rujnu 2000. godine držao predavanje o Julesu Verneu i Pazinu, u sklopu jednog omanjeg simpozija kojim je grad Dinard, povrh niza ostalih događaja, obilježavao "Godinu Julesa Vernea". Dekoracija pročelja dio je velike izložbe o Julesu Verneu koja je bila rasprostrta po cijenoj unutrašnjosti zgrade, osim konferencijske dvorane u kojoj su se održavala naša predavanja i filmske projekcije.
Osim što je cijeli grad bio urešen plakatima i zastavama s portretima Julesa Vernea, u Dinardu su te godine sagradili i fontanu posvećenu slavnom piscu (na gornjoj slici).
Dinard je, zemljopisno, malo podalje od Verneova zavičaja, no ovaj grad ima veze s piščevim životom u poznijoj dobi: 1890-tih godina je naime Verne imao ljetnikovac u Dinardu (to je ova kuća na gornjoj slici), često je dolazio ovamo (a kuću je kasnije naslijedio njegov sin Michel) i jahtom, štoviše bio je i član lokalnog yacht-kluba (domaćini su iskopali i originalne dokumente koji to potvrđuju), i to je bilo dovoljno da stotinjak godina kasnije vižljasta gradska vlast pokuša zaraditi turistički i ekonomski bonus na taj račun.
Inače, dok sam bio u Dinardu na tom događaju posvećenom Julesu Verneu, u gradu su se paralelno odvijala još barem dva-tri kulturna festivala posvećena drugim temama, a kako sam vidio iz njihovih prospekata, tako je kroz cijelu godinu. Jedan od najpoznatijih kulturnih događaja u Dinardu je rujanski Festival britanskog filma (te godine je bio na programu baš za vikend nakon moga odlaska), pa je tome u spomen u centru grada postavljen i ovaj zanimljiv spomenik Hitchcocku. Inače, nakon moga boravka tamo, pratio sam gdje god su se pojavljivale vijesti o zbivanjima u Dinardu, i zanimljivo je da je u naredne tri godine na filmskom festivalu u Dinardu pobjeđivao isti film koji bi te godine pobijedio i na Motovunskom filmskom festivalu!
Između Dinarda i susjednog malo većeg St. Maloa duboki je zaljev u koji utječe rijeka (kojoj sam zaboravio ime) preko čijeg je ušća položena jedina na svijetu hidroelektrana pogonjena razlikama plime i oseke. Ova slika je iz prospekta; iako je bilo predviđeno da ju obiđemo, zbog problema s benzinom to je moralo otpasti; ali sam ipak prešao preko nje kad su nas vodili na izlet u St. Malo.
I šećer na kraju. Ovo gore je fotka originalnog Vostoka 1, kapsule u kojoj je Jurij Gagarin, prvi čovjek u svemiru, obletio Zemljinu kuglu. Kapsula je bila postavljena na ulazu u Palais des arts, mogao sam ju dodirnuti, opipati, slikati sa svih strana. Imam dojam da Gagarinu nije bilo baš udobno unutra...
Zahvalan sam Luciji Stamać što je probudila moje uspomene iz Dinarda. Bilo mi je to jedno od najljepših i najdojmljivijih putovanja ikad. Rado bih ponovno u Dinard, ali nisam kasnijih godina imao prilike. Sjećam se tamošnje tržnice, ogromna je, a uz uobičajenu ponudu, najviše se prodaju oštrige i kolači; sjećam se i jednog prodavača vina, imao je mali štand nalik na govornicu, kad bi spazio da se zanimate za njega, izvukao bi odozdola čašu i natočio vam da kušate, bio je to muscadet, prilično nalik na našu malvaziju. Oduševile su me i tamošnje creperies (u mom slobodnom prijevodu: palačinkarnice), ljudi su srdačni i kulturni, svi govore jako dobar engleski (a u gradu i okolici i živi dosta Engleza), svi javni natpisi su trojezični - francuski, bretonski i engleski, granitne stijene uz more su fenomenalne, a i okolica je prelijepa. Par kilometara u unutrašnjosti od Dinarda gradić je Dinan (i tamo je navratila junakinja Lucijinog romana), nažalost zbog već rečenih problema s benzinom ni tamo me nisu mogli voditi, no pričali su mi da je to grad knjiga, iako je manji od Dinarda u Dinanu je čak tridesetak knjižara! Stvarno bih volio opet tamo poći...
A kako je uopće došlo do toga da dođem u Dinard, to je isto zanimljiva priča. Kad smo 1998. godine u Pazinu osnovali Jules Verne klub, jedna od prvih "marketinških" akcija bila nam je da smo uspješno nagovorili firmu koja distribuira po kafićima šećere za kavu da na jednu seriju tih šećera otisne portret Julesa Vernea, s natpisom "Pazin - grad Julesa Vernea", i dodacima "Mathias Sandorf - 1885." i "Jules Verne klub - 1998.". Te iste, 1998. godine, u Pazinu je na par dana odsjeo moj budući prijatelj Yves Feitu, rodom iz Dinarda. Tada se međutim nismo sreli. On je u to doba radio u francuskoj Baskiji, i stjecajem okolnosti bio je prevoditelj bosanskim izbjeglicama koje su prethodnih godina tamo bile zbrinute. Kad je došlo vrijeme za njihov povratak, oni su ga pozvali da ih posjeti, a na povratku s tog posjeta, Yves je odlučio odsjesti u Pazinu, odakle, vidio je na zemljopisnoj karti, do svakog kutka Istre može stići za najviše pola sata. Svako jutro je prije odlaska na svoje istarske izlete svraćao u grad na kavu, i dobivao šećer s likom Julesa Vernea, što ga je začudilo: odakle najslavnija ličnost iz njegova zavičaja na šećeru za kavu u tamo nekom Pazinu? Konobari su mu objasnili o čemu se radi (bravo konobari!), on je sa zanimanjem razgledao Pazinsku jamu i Kaštel, poprišta radnje Verneova romana "Mathias Sandorf", ali nas iz Kluba nije uspio sresti: tek smo počinjali, nigdje nije bilo vidljivog znaka da postojimo i nešto radimo. Tako se vratio doma, ali je ponio sa sobom nekoliko tih naših šećera s Julesom Verneom.
Kad su u njegovom rodnom Dinardu počinjali s pripremama za "Godinu Julesa Vernea", htjeli su okupiti sve i svakoga što ima veze s Julesom Verneom, iz cijelog svijeta. Yves im je pokazao naše šećere, i izgleda da ih se to dojmilo, egzotika prava. Potražili su što o nama ima na internetu (u međuvremenu se toga nakupilo), uspostavili kontakt, pozvali na sudjelovanje, mi smo se rado odazvali, i kotač događanja se zakotrljao... sve do romana Lucije Stamać (moram Yvesu poslati primjerak!).
Yves je sada ponovno u Baskiji. Pozdravljam te, Yves, prijatelju, i nadam se da ćemo se opet vidjeti, simo ili tamo.
Post je objavljen 17.09.2007. u 09:05 sati.