Stara Bookaleta
06.09.2007., četvrtak
Osobna rock-antologija
|
Kad smo bili mladi, onda smo se upoznavali i pozdravljali uz obavezno pitanje "Što slušaš?". Često smo tada raspredali hoće li nam se glazbeni ukusi održati kroz desetljeća što slijede, što to može značiti za osobni identitet i duševno zdravlje, kleli smo se da se "nećemo prodati" i da kuruza nikad neće na naše gramofone ili kazetofone... No vrijeme čini svoje. Neki su izdržali, neki su posustali, a novi trendovi i glazbeni pravci što ih je donijela budućnost korigirali su i naše ukuse. I tako, jednog dana, mnogi od nas pogledaju unatrag, i pokušaju zbrojiti što im je to najbolje od svega što su ikada slušali, u svim razdobljima svoga života, što bi, recimo, ponijeli od glazbe na pusti otok. Ovo je jedan takav pokušaj: sastavljanje sasvim osobne top-ten ljestvice pjesama (dakle: pjesama, ne izvođača ili albuma, i po kriteriju jedan izvođač - jedna pjesma) koje u memoriji i u osobnoj slušateljskoj praksi današnjice (srećom se mp3 playeri mogu odvrnuti kolikogod hoćeš, a da to nikome ne smeta, osim kad ti se polušaju obratiti) nešto znače, koje su izdržale test godina i prolaznosti, ali i sazrijevanja i duševnih mijena. Dakle, ovo sam nekad s guštom slušao, a isto to i danas s guštom slušam: 1. Jethro Tull - We used to know  Jethro Tull je moj omiljeni band, slušam ih još tamo od srednjih razreda osnovne škole. Naprosto mi leži taj zvuk, taj stil, taj štimung. Naravno, kao i kod svih omiljenih bandova, dođe vrijeme kad se pokvare, a meni je kod njih to vrijeme poslije albuma "A", negdje ranih osamdesetih. Njihov "Bursting Out" je, odgovorno tvrdim, jedan od apsolutno najboljih live albuma svih vremena. Ipak, njihova najbolja pjesma za mene nije nijedan od razvikanijih hitova, već komorni blues "We used to know" s albuma "Stand up". Pjesma nosi već od prvih taktova, zatim se razvija i razgranjuje, a ekstatično finale stišava se u fade outu. Gitara Martina Barrea ima fenomenalan bluzerski zvuk kojeg vješta uporaba pedale dodatno oneobičava, flauta i, čini mi se, usna harmonika upadaju na mjestima gdje se baš osjeća potreba za njima, a oslušnete li malo bolje, primijetit ćete kako i bas gitara vrlo filigranski plete u pozadini. Dečki su izgleda bili baš nadahnuti kad su radili ovu stvar, a od stihova spomenut ću samo ovaj: "We ran the race, and the race was won - by running slowly". Ovo je idealna pjesma za svaku priliku, i za odmor, i za rad, šteta što je dosta kratka. Pokušavao sam naći njenu live verziju, ali nisam siguran da postoji. "We used to know" je dakle moj top-one. 2. Beatles - The fool on the hill  Top-two moraju biti Beatlesi. Staru dilemu Beatles - Rolling Stones smatram unekoliko umjetnom, za mene je to kao dilema između sira i grožđa, ali ako će netko forsirati, ja ću se odlučiti za Beatlese. Naravno, zrela faza. Za "Fool on the hill" se odlučujem prilično lako, iako je konkurencija jaka, najbliže joj se primiče "Accross the universe", a zatim i čitav niz izvrsnih melodično-simfoničnih ili jače rockerski obojenih pjesama. "Full on the hill" je pjesma koja stvara slike, zvukom i riječju, pjesma koja vodi u oblake, posebno dojmljivim zvukom frule (ili blok-flaute? može biti i nešto vrlo banalno, ali jako pametno je upotrijebljeno), a s obzirom na tekst, zgodna je i za neka posebna duševna stanja. 3. Focus - Hocus pocus  Nizozemski simfo-rockeri predvođeni genijalnim gitaristom Janom Akkermanom zapeli su mi za uho još poodavno, a iako na njihovim pločama ima i ponešto dosadnog materijala, barem pet-šest njihovih pjesama antologijske je vrijednosti. Među njima je car nad carevima "Hocus pocus", jedan od najvećih izazova svih vremena za rockerske cover bandove, pjesma-čarolija, prepuna iznenadnih obrata i duhovitih umetaka. Manje je znano, širokoj javnosti, da zapravo postoje tri verzije pjesme "Hocus pocus", koje su samo u osnovnoj ideji podudarne, a različite su po izvedbi, pa i po duljini. Osim "normalne" verzije, Focusi su snimili i posebnu verziju "Hocus pocusa" za američko tržište, a u izvedbi uživo stvar je jako ubrzana, uh, kako tek to zvuči čarobno! Sve tri verzije trebalo bi slušati jednu za drugom. 4. David Bowie - Five years  Nisam neki veliki fan Davida Bowieja, posebno mi njegove poskočice idu na živce, ali ću zato svakako u bilo kojoj osobnoj MP3 antologijskoj kompilaciji imati desetak njegovih sporijih stvari i balada. Tu bi svakako spadale "Space odity", "Ziggy Stardust", "Starman" i još nekoliko njih, od malo bržih "Station to station", favorit broj dva mi je "Rock'n'roll suicide", a definitivno najbolja - "Five years". Ova pjesma ima sve što očekujem i što mi treba: dobru i izražajnu, gotovo svečanu melodiju (ili pomalo patetičnu, što mi u slučaju Bowieja sasvim odgovara), polagani rasplet i zahuktavanje prema kraju, i odjek u mozgu još dugo nakon što završi. Genijalna je. 5. King Crimson - Epitaph  Album "In the court of Crimson King" zapravo je i jedini kojeg sam slušao od King Crimsona, no prema općem mišljenju, s kojim se i osobno slažem, to je jedan od najboljih rock albuma svih vremena. Svaka pjesma na njemu zaslužuje da ju se sluša, pomno i višekratno. Kad sam svojedobno radio na radiju, uzeo sam početni riff iz "21st century shizoid man" za špicu jedne od svojih emisija, baš je dobro legao taj zvuk. Meni osobno najbolja pjesma s ovog albuma bila bi "Moonchild", da nema onih dvije minute pimplanja na kraju. Zato se odlučujem za "Epitaph", jednostavnu a monumentalnu u isti mah. Naslovna pjesma, "The court of the Crimson King" također je dobra, ali je malo presložena da bi bila u jednoj kompilaciji za guštanje. Inače, ne znam jeste li primijetili kako grupa "Time" (band Dade Topića iz arheoloških vremena domaćeg rocka) "skida" King Crimsone u aranžmanima i ugođaju svojih pjesama? 6. Queen - Innuendo  Zašto ne "Bohemian Rhapsody"? Zato što mi je, da prostite, na uši izašla. Kod Queena izbor, priznajem, nije lak, tim više što je opet riječ o bandu kod kojeg mi dvije trećine opusa naprosto ne paše. Koketiranje s ritmovima disco-poskočica naprosto nije za mene, žešće njihove stvari su, to su drugi odavno zaključili, pokušaj kopiranja Zeppelina, no kad se malo potrude, Queenovci su znali napraviti genijalne stvari, a "Innuendo" je jedna od takvih genijalnih. Sviđa mi se i kad zabrazde u neke druge stilove, recimo kao u pjesmi "'39", ili kad pogode s nekom baladom poput "Love of my life", u koju se izvrsno uklopila i harfa. Inače, "Somebody to love" mi se uvijek više sviđala od "Bohemian Rhapsody", iako sam samo ovu potonju znao otpjevati od početka do kraja. 7. Led Zeppelin - Dazed and confused (live)  Zeppelini su nesumnjivo veliki band, ali njih nikad nisam mogao, ono, sjesti i slušati. Tu i tamo poneka pjesma, to da. "Stairway to heaven" mi, slično kao i "Bohemian Rhapsody" kod Queenovaca, izlazi na uši, svuda ju je bilo i svugdje je ima i to u stvarno prekomjernim količinama. Isti je rezultat s Zeppelinima kod mene i danas, nabavio sam nešto MP3-ca, ali podnosim samo male doze, osim što mi ponekad raspoloženje i stanje duha baš traži preslušavanje cijelog live albuma "The song remains the same". A s tog albuma u osobnu bih antologiju presnimio "Dazed and confused". To neka trešti, baš mi paše. 8. Rolling Stones - Gimme shelter  Dakle, povrh onog što sam malo višlje rekao o Beatlesima, i Rolling Stonesi su dio moga odrastanja. A upoznavao sam ih na malo neobičan način. Među pločama mog starog bilo je i nekoliko, hm, singlica na 33 okretaja (?) otisnutih na savitljivim folijama, koje su prije milijun godina izlazile kao prilog listu Džuboks. Ne onog beogradskog Džuboksa, kojeg smo svi tada čitali, nego onog zagrebačkog, malo tanjeg i malo višljeg, koji je izlazio prije onog beogradskog, i nije izlazio dugo. E, jedna od tih folija-singlica bila je i "Have you seen your mother baby, standing in the shadow", i to je bila prva pjesma Stonesa koju sam ikada čuo. Među singlicama (ali onim pravim) mog starog bila je i jedna domaće grupe Delfini ili Zlatni akordi, ne sjećam se točno, s prepjevom "Lady Jane" od Stonesa, koju sam dakle čuo prije u prepjevu nego u originalu. A kad sam je čuo u originalu, ostala mi je u uhu kao bolja i ljepša nego razvikana "Angie". Malo pomalo uslijedilo je upoznavanje kompletnih Stonesa (slobodan sam zanemariti radove iz najnovijeg doba), pa su se među favorite uvrštavali "Little red rooster", "Simpathy for the devil", za mene najbolja njihova balada "Love in vain", no kako je vrijeme prolazilo, pjesma "Gimme shelter" se za moj ukus iskristalizirala kao esencija Rolling Stonesa, kao zvuk, melodija, ritam i atmosfera na razmeđi svega što su ikad radili. 9. Janis Joplin - Summertime  Nesretna Janis, prelijepoga glasa i fenomenalnog osjećaja za blues, snimila je nekoliko albuma, trudio sam se preslušati sve, ali nije baš sve po mom ukusu. Desetak pjesama iz cijelog njenog opusa vrijedi imati sačuvano i povremeno preslušavati, a među njima pravi je dragulj njena izvedba klasika "Summertime". Ne samo vokalno, nego i instrumentalno ova je pjesma antologijske vrijednosti. O, kako sam pokušavao onih davnih dječačkih dana skinuti onaj uvodni gitarski solo, i dandanas mi je to jedan od rijetkih prstometa koji sam zapamtio i koji povremeno ponavljam, kad me nitko ne čuje :-) 10. Eric Clapton - Don't think twice, it's all right  Ovime zapravo "ubijam" dvije muhe jednim udarcem. Ljudi, ne zamjerite (a znam da ima fanatika koji se groze kad im se kaže ovo što ću sada reći), ja Boba Dylana baš i ne volim. Dobro, od petstotinjak pjesama koje je snimio, barem pedesetak je izvrsno, to znam i dobro ih poznajem, ali meni ne leže njegove izvedbe. Štoviše, na desetke puta sam se uvjerio kako Dylanove pjesme, barem meni, puno bolje zvuče kada ih izvodi netko drugi. Slično se odnosim i prema Claptonu. Svaka čast majstoru, ali nije to nešto što bih ja vrtio iz dana u dan, ni iz razdoblja Creama, ni iz Derek and the dominoesa, ni u drugim kombinacijama, ni solo. Može se s guštom poslušati onako usput, u autu ili na radiju. No, nedavno sam naišao na ubitačnu kombinaciju, na nekakav rođendanski album posvećen Dylanu, na kome dvadesetak izvođača izvodi Dylanove pjesme, uživo, neki lošije od njega, ali neki bogami i puno bolje. A među svim tim snimkama, Claptonova izvedba, gitarom i glasom, Dylanove "Don't think twice, it's all right", obara s nogu, fenomenalna je. (da ne duljim, mogao sam tu ubaciti još štošta, recimo, krivo mi je što na popis nisu stali, recimo, Joan Baez, pogotovo s "Diamonds and rust", te Pink Floydi - ali kod njih je teško izdvojiti pjesmu, tu bi se prije moglo govoriti o albumima za slušanje, i još štošta; no dakle, da se popis ne otegne, ograničio sam ga na deset pjesama. Top-ten.). |
