boljizalet

četvrtak, 26.03.2015.

Znate li što je agirofobija?

Ne razumijem što se dogodi naizgled normalnim osobama kada sjednu za volan. Očito, neki ljudi u autu zaista dožive preobrazbu i postaju manijaci sa zastrašujućim dijagnozama.
Već nekoliko dana žureći na posao na križanju Maksimirske i Svetica svjedočim prometnom ludilu. Pacijenti za volanima prolaze kroz crveno i zalijeću se u potpuno zakrčeno križanje. Posljedica suludog ponašanja je neopisiva gužva i nervoza. Prekjučer, na križanju u Maksimirskoj, treća u koloni, čekala sam da se upali zeleno na semaforu kako bih nastavila, pored zoološkog vrta i Dinamovog stadiona, dalje. Naravno, iako je zasvijetlilo zeleno, niti jedan auto nije se pomaknuo. Automobili iz suprotnog smjera potpuno su zagušili promet. Vozač ispred mene opravdano je bijesno potrubio vozilu koje mu se bezobrazno prepriječilo i onemogućilo nam prolazak. I tada je nastupilo iznenađenje. Vozač crvene Honde, glavni krivac trenutne zbrke na križanju, iznerviran trubljenjem, izašao je vičući i prijeteći iz auta. Gledala sam u čudu svađu ispred mog Peugeota i shvatila preneraženo da je nerazumni vlasnik Honde, koji je glasno urlao ispred mene, moj dragi dobroćudni kolega iz razreda. Srećom, sukob je završio samo verbalnim ispadom, a ja sam se pritajila iza sunčanih naočala nadajući se da me negativac neće uočiti i prouzročiti mi dodatnu neugodnost. Situacija se postupno raspetljala i polako sam krenula pitajući se: „Kako je moguće da se mirni Krešo odjednom pretvorio u pomahnitalog ratobornog manijaka?“ Na putu do posla iznervirao me i luđak koji je pored mene po tramvajskoj pruzi projurio s približno sto na sat te skoro pokupio pješakinju na zebri. Gdje je zagrebačka policija u vrijeme najvećih prometnih gužvi?
Dakle, zakone treba hitno postrožiti prije no što svi izginemo. Pišem to iz iskustva jer sam i sama prije nekoliko godina stradala na zebri ispred vlastite kuće. Lupio me i teško ozlijedio neodgovorni taksist koji je projurio kroz crveno. Ne moram niti napomenuti da mu zbog toga, niti nakratko, nije oduzeta vozačka dozvola.
U Švicarskoj je prije dvije godine stupio na snagu Zakon protiv manijaka na cesti. Zakon propisuje uvjetnu zatvorsku kaznu od jedne do četiri godine za točno određena prekoračenja brzine. Prema istom dopunjenom članku zakona, sud ima ovlasti oduzeti automobil kako bi opasnog počinitelja spriječio od ponavljanja istih grubih prekršaja. Rezultati novog švicarskog zakona su ohrabrujući. Smanjen je broj nesreća uzrokovanih prebrzom vožnjom. Naime, u godinu i pol od donošenja zakona, prodano je na dražbi više od stotinu oduzetih automobila.
U Hrvatskoj su, nažalost, kazne beznačajne. Svako ljeto čitamo o novim rekordima u brzoj vožnji na našim autocestama. Vožnju u suprotnom smjeru na autoputu niti ne spominjem.
Strah od prelaska preko ulice zove se agirofobija (dromofobija). Agirofobičari se boje križanja, autocesta i prometa. Čini mi se da ova fobija, iako nepoznatog imena, nije rijetka u našoj populaciji. Izgleda da oni manijaci s početka priče nisu jedini s psihijatrijskom dijagnozom u zagrebačkom prometu... ;)

Oznake: Zagrebački promet

26.03.2015. u 18:42 • 33 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 19.03.2015.

Idemo na kavicu!

Osjećaj sigurnosti važan je za smiren i ugodan život. No, u potrazi za sigurnošću često nailazimo na mnoštvo prepreka. Jedna od opasnijih zamki je radoholičarstvo i strogo usmjeravanje životne energije na posao. Stalni nedostatak vremena i neravnoteža između poslovnih obaveza i privatnog života neminovno tope u nama mladenački žar i entuzijazam. Ponekad je nemoguće pobjeći od obaveza i tempa koji nam je nametnut, ali često, naviknuti na grozničavi način života, potpuno zaboravljamo da možemo i drugačije živjeti. Novcem možemo svašta kupiti, ali dobre odnose u obitelji ili iskreno prijateljstvo ne možemo platiti.
Tema hrvatskog tinejdžerskog foruma, na koji sam slučajno naišla na internetu, bila je upravo „Radoholičari“. Kao mama, zaista sam se naježila. Jedno osamljeno dijete rezignirano piše da je od svih ovisnosti radoholičarstvo izgleda najcjenjenije i rijetki ga uopće smatraju problemom. Druga tinejdžerica je ljuta i uvrijeđena na svoju majku koja stalno radi od jutra do večeri, nosi posao kući i prečesto je na poslovnim večerama. Osjeća se zanemarenom i komentira da mama to ne radi iz egzistencijalnih razloga nego zato što mora biti najmarljivija i najbolja zaposlenica u firmi. Kćer kaže da mama ne primjećuje da njihovu obitelj njezin posao razara jednako kao alkoholizam. Djevojčica je tužna i ljuta jer smatra da je posao razlog njihovog lošeg i površnog odnosa.
Stvarno, zaista se treba zamisliti kada čujemo dječju stranu priče. Sigurna sam da spomenuta majka misli da daje sve od sebe i da mukotrpno i požrtvovno zarađuje za obitelj. Sigurna sam da navečer jedva od umora legne u krevet razmišljajući što sve sutra treba obaviti. I tako, naporno radeći, nije osvijestila da će joj vrijeme prohujati i da će najbolje stvari u životu neprimjetno proći pored nje.
Roditelji bi trebali od ranog djetinjstva inzistirati na svakodnevnoj komunikaciji sa svojom djecom. To znači da nikada, baš nikada, ne bismo smjeli prestati razgovarati. Djecu, bez obzira na dob, treba grliti i ljubiti, iskazivati im svakodnevno radost kada ih vidimo, smijati se s njima i razvijati im osjećaj pripadanja. Zbog prečestog nedostatka vremena, vrlo je lako postati stranac u vlastitom domu. Svi su sigurno čuli za ovu životnu zamku i posljedice, ali opet rade iste nepopravljive pogreške. Djeca odrastu, prijatelji se putem izgube, a ljudi iznenađeno shvate da su osamljeni.
Volim žamor gradskih kafića i opuštenu atmosferu koja se proširi gradom kada odjenemo laganiju odjeću. Zasjalo je sunce, zatoplilo je. Terase kafića pune su veselih ljudi koji znaju da emotivne odnose i prijateljstva treba njegovati razgovorom i druženjem. Srećom, i moja djeca rado sjednu na kavicu.

Oznake: Kavica na Cvjetnom trgu

19.03.2015. u 18:22 • 31 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 12.03.2015.

Tužna je hrvatska nostalgija

Znate li da je znanstveno dokazano da samo pet minuta pisanja o sjećanjima koja bude nostalgiju pomaže da se osjećamo bolje? Psiholozi kažu da nam zapisane lijepe crtice iz života vraćaju pozitivnu energiju i bude svijest o vrijednosti postojanja. Mi koji volimo pisati oduvijek znamo da pisanje ima iscjeliteljsku moć. Pomaže nam i oslobađa nas od tmurnog raspoloženja i tužnih misli. Drage uspomene najbolji su začin dosadnoj životnoj kolotečini. Sjećanja su poželjna i dragocjena. Dio su naših osobnosti. Ništa nam neće tako brzo izmamiti osmijeh na lice kao sretno sanjarenje. Trebamo samo na trenutak zatvoriti oči. Topla ljetna večer uz more, bakine mirisne krafne, rođenje voljenog djeteta... Smiješim se dok nabrajam i pišem srcem, umjesto rukom. Kratki izlet u prošlost djeluje umirujuće.
Jučer sam na poslovnom sastanku čula zastrašujuću informaciju o nevjerojatnom broju Slavonaca koji su iselili iz Hrvatske u zadnjih nekoliko godina. Većina njih se nastanila u Irskoj. U Dublinu postoji cijela kolonija Osječana. Neprestano se doseljavaju nove cijele obitelji. Pomažu jedni drugima, zapošljavaju se, druže, vesele se i tuguju zajedno. Plaće su sigurne i znatno više nego u Hrvatskoj. Postoje mnoge prednosti, ali i nedostaci života u Irskoj. Zdravstvo je izuzetno skupo, a klima teška za nas južnjake. Vlažna, prohladna, kišovita, depresivna. Unatoč svemu, za mnoge je to obećana zemlja. Lijepa naša ih je razočarala, nije im pružila obećano i otišli su.
Mnogi od nas imaju iseljene članove obitelji diljem svijeta. Život u inozemstvu, unatoč nebrojenim mogućnostima i izazovima, nije lak i često je pun tuge i melankolije. Oni koji su živjeli daleko od domovine najbolje znaju koliko su jaki osjećaji sakupljeni u riječ nostalgija. Mnogi Hrvati u Americi, Kanadi, Argentini, Njemačkoj cijelu godinu žive za dva, tri tjedna godišnjeg odmora u rodnome kraju. Internet im je olakšao komunikaciju i približio je domovinu. Ipak, za većinu naših ljudi nostalgija je neizlječiva dijagnoza.
Nostalgija nije vezana uz obrazovanje, nije vezana uz spol, nije vezana uz godište i uz račun u banci. Vezana je isključivo uz osjećaje. Žalost i čežnja koje se usele u srca i obuzmu tople, temperamentne hrvatske duše težak su svakodnevni teret. Umijeće življenja zahtjevno je i puno odricanja. Zato je lakše ako pišemo. Sjećanja su još ljepša i nadahnutija ako ih oživimo u rečenicama. Povremeni izleti u djetinjstvo i sretnu prošlost omogućuju vedriji pogled u budućnost.
Svima vama koji ste izvan Lijepe naše želim da se što prije situirani i sretni, barem nakratko, vratite kući s osmijehom na licu. I otvorite što prije blog i pišite! Vidjet ćete, pisanje zaista popravlja raspoloženje i stvara nova prijateljstva. :)

Oznake: Dublin, Irska

12.03.2015. u 19:05 • 42 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 05.03.2015.

Noćne tajne čudesnog Griča

Zatekla sam se slučajno usred usputne, ali vrlo žustre rasprave s temom „Ima li Zagreb što ponuditi gostima i zaostajemo li još uvijek za europskim gradovima u turističkom predstavljanju grada?“. Većina sugovornika je rezignirano, s omalovažavanjem, zaključila da smo još svjetlosnim godinama udaljeni od prave, zanimljive turističke ponude. Ljeti je grad prazan i dosadan, svi se tijekom vrućih mjeseci presele na more, još uvijek nemamo niti žičaru do Sljemena...
Jesu li svi Hrvati rođeni čangrizavi ili postanu takvi zbog lošeg utjecaja okoline? Kako smo u trenu zaboravili prekrasan advent i božićnu čaroliju u Zagrebu? Fuliranje pred uspinjačom, čarobno osvijetljeni Zrinjevac, klizalište na Tomislavcu. Bilo je zaista bajkovito. Svi koji su posjetili Zagreb tih dana bili su iskreno oduševljeni. Nisu prošla niti tri mjeseca, a nama su sva lijepa sjećanja iznenađujuće brzo izblijedjela.
Sigurno ima propusta, ali ima i sjajnih primjera, pravih bisera autentične zagrebačke ponude. Pretprošlo ljeto, jednog vrućeg vikenda, kada se većina Zagrepčana zasluženo odmarala na Jadranu, muž i ja znatiželjno smo krenuli na turističku šetnju nazvanu „Tajne Griča“. Bili smo turisti u vlastitom gradu. Tijekom proteklih zajedničkih godina proputovali smo mnoge velike i male gradove, prošli smo različite zanimljive ture diljem svijeta. Moram priznati, ne sjećam se kada me nešto tako ugodno iznenadilo i oduševilo kao tajanstveni noćni obilazak Gornjeg grada. Naša grupa okupila se na početku Mesničke, a maštoviti obilazak započeo je na dnu Kapucinskih stuba gdje nas je dočekala Marija Jurić Zagorka. Kostimirana čarolija s fascinantnim efektima i dojmljivim pripovijedanjem nastavila se pored kule Lotrščak. Zatim smo krenuli do Jezuitskog trga i obližnjim uličicama prema Kamenitim vratima i Markovom trgu. Svaku lokaciju pratile su tajanstvene priče i poznati likovi Zagorkinih romana. Osim Nere i Siniše, u večernju bajku izvrsno se uklopio prekrasan osedlani konj. Susreli smo Petricu Kerempuha i njegovu glumačku družinu koja je oživotvorila priču o Matiji Gupcu i tragičnim događanjima na Markovom trgu. Divna šetnja ispod gornjogradskih lanterni prohujala je u trenu. Od viteza, vještica i drugih originalnih likova oprostili smo se pićem i zakuskom kod Cinkuša uz glazbenu pratnju veselih, ali nenametljivih tamburaša. Cijela grupa bila je očarana. Doživljaj je bio vrhunski. Ujutro sam, puna pozitivnih utisaka, obavijestila obitelj i prijatelje o izvrsno provedenoj večeri. Većina njih, do početka rujna i zadnjeg organiziranog obilaska, otišla je na povijesnu tajnovitu šetnju Gornjim gradom. Nema boljeg marketinga od dobre preporuke. Svaka čast svima koji su sudjelovali u ostvarenju ovog projekta.
Otkrijte i sami, ako već niste, noćne tajne čudesnog Griča. Nakon uzbudljive ljetne šetnje shvatit ćete da Zagreb ima prekrasnu toplu dušu.