Marketing
Idemo na kavicu!
Osjećaj sigurnosti važan je za smiren i ugodan život. No, u potrazi za sigurnošću često nailazimo na mnoštvo prepreka. Jedna od opasnijih zamki je radoholičarstvo i strogo usmjeravanje životne energije na posao. Stalni nedostatak vremena i neravnoteža između poslovnih obaveza i privatnog života neminovno tope u nama mladenački žar i entuzijazam. Ponekad je nemoguće pobjeći od obaveza i tempa koji nam je nametnut, ali često, naviknuti na grozničavi način života, potpuno zaboravljamo da možemo i drugačije živjeti. Novcem možemo svašta kupiti, ali dobre odnose u obitelji ili iskreno prijateljstvo ne možemo platiti.
Tema hrvatskog tinejdžerskog foruma, na koji sam slučajno naišla na internetu, bila je upravo „Radoholičari“. Kao mama, zaista sam se naježila. Jedno osamljeno dijete rezignirano piše da je od svih ovisnosti radoholičarstvo izgleda najcjenjenije i rijetki ga uopće smatraju problemom. Druga tinejdžerica je ljuta i uvrijeđena na svoju majku koja stalno radi od jutra do večeri, nosi posao kući i prečesto je na poslovnim večerama. Osjeća se zanemarenom i komentira da mama to ne radi iz egzistencijalnih razloga nego zato što mora biti najmarljivija i najbolja zaposlenica u firmi. Kćer kaže da mama ne primjećuje da njihovu obitelj njezin posao razara jednako kao alkoholizam. Djevojčica je tužna i ljuta jer smatra da je posao razlog njihovog lošeg i površnog odnosa.
Stvarno, zaista se treba zamisliti kada čujemo dječju stranu priče. Sigurna sam da spomenuta majka misli da daje sve od sebe i da mukotrpno i požrtvovno zarađuje za obitelj. Sigurna sam da navečer jedva od umora legne u krevet razmišljajući što sve sutra treba obaviti. I tako, naporno radeći, nije osvijestila da će joj vrijeme prohujati i da će najbolje stvari u životu neprimjetno proći pored nje.
Roditelji bi trebali od ranog djetinjstva inzistirati na svakodnevnoj komunikaciji sa svojom djecom. To znači da nikada, baš nikada, ne bismo smjeli prestati razgovarati. Djecu, bez obzira na dob, treba grliti i ljubiti, iskazivati im svakodnevno radost kada ih vidimo, smijati se s njima i razvijati im osjećaj pripadanja. Zbog prečestog nedostatka vremena, vrlo je lako postati stranac u vlastitom domu. Svi su sigurno čuli za ovu životnu zamku i posljedice, ali opet rade iste nepopravljive pogreške. Djeca odrastu, prijatelji se putem izgube, a ljudi iznenađeno shvate da su osamljeni.
Volim žamor gradskih kafića i opuštenu atmosferu koja se proširi gradom kada odjenemo laganiju odjeću. Zasjalo je sunce, zatoplilo je. Terase kafića pune su veselih ljudi koji znaju da emotivne odnose i prijateljstva treba njegovati razgovorom i druženjem. Srećom, i moja djeca rado sjednu na kavicu.
Post je objavljen 19.03.2015. u 18:22 sati.