31.10.2006., utorak

RAZGOVORI O PODUZETNIŠTVU: SLAVKO VUKŠIĆ, PODUZETNIK IZ NAŠICA Danas je na pošten i korektan način teško opstati...Puno pričamo, a malo radimo za poduzetništvo....Na neki način igramo se madžioničara.....Svojim sinovima čak ni ne govorim što sve moram raditi da bi skupio za plaću.....Kamen Ingrad je uništio gospodarstvo požeškog kraja.....Smijali su mi se kada sam na to upozoravao...Pravna država mora profunkcionirati...Bio sam prva žrtva nove sportske dvorane, slomio sam ruku... Dugogodišnji poduzetnik, sindikalac, sportski radnik i političar Slavko Vukšić iz Našica iznio je u razgovoru svoje poglede na poduzetništvo, zašto ne funkcionira pravna država, stanje poduzetništva u Našicama, što grad želi napraviti da se pokrenu mali i srednji poduzetnici? Svi se zaklinju u razvoj malog i srednjeg poduzetništva. To je sada popularno. U praksi ipak nije tako sjajno kao što se priča i prikazuje. Zašto? Mi puno pričamo, a malo radimo u korist malog i srednjeg poduzetništva. Osnovni problem je što nam ne radi pravna država. Naši zakoni i nisu tako loši, ali se ne primjenjuju. Pretežno se radi na crno, znači ljudi se snalaze i provlače na razne načine. Rade se malverzacije, a pravna država ne poduzima radnje da to spriječi. Neki opet imaju privilegije i ucjenjuju ljude – poduzetnike i radnike. Ja tako ne želim raditi. Isplati li se tako dugoročno raditi? Dugoročno se tako ne može. Ja već godinama o tome govorim. Kao saborski zastupnik sam neke ljude prozivao imenom i prezimenom, da tako rade, da uzimaju proviziju....Bilo je materijala da državno odvjetništvo pokrene zakonske postupke, sve je snimljeno. Ali meni su se smijali. Imamo jedan slučaj koji se sada dogodio u Požegi, sa Kamen Ingradom na koji sam ja godinama upozoravao. On je uništio gospodarstvo požeškog kraja, autoprijevoznike, trgovce, gradove i općine. Vlasnik Kamen Ingrada je dijelio šakom i kapom, čak su se radile kuće, vikendice nekima iz vlasti. Gdje je tu rješenje? Da pravna država konačno profunkcionira. Moraju ljudi konačno shvatiti da tako dalje ne ide. Nije u redu da se kažnjava čovjek za šteku cigarete, a onaj tko ukrade milijune ne odgovara nikome ništa. Doći će vrijeme, ako pravna država ne profunkcionira, da će ljudi ganjati nas poduzetnike po ulicama. 70 – 80 % političara bi se moralo promijeniti ako bi željeli napraviti neke promjene u našem društvu, za naše mlade, za našu budućnost, bez toga nema sreće. Građani mogu na to utjecati putem glasanja na izborima. Kako onda uopće mlade ljude ohrabriti da krenu u poduzetničke vode? Bio sam član odbora za gospodarstvo u Saboru. Kada se sjetim naših ljudi koji su dolazili izvana i željeli ulagati u Hrvatsku. Godinama su skupljali papire i razne dozvole. Naša birokracija na nižoj razini ih je kočila. Tko se bolje udvori tim ljudima taj prije dobije recimo građevinsku dozvolu. Tko ne, taj čeka par godina. Ja recimo nisam nikoga htio moliti pa sam čekao tri godine na građevinsku dozvolu za izgradnju moje nove hale. Znači uklanjanjem dijela birokracije, onih koji sve gledaju kroz svoj osobni interes, možemo stvoriti uvjete da se novi ljudi i mladi lakše odluče za ulazak u svijet poduzetništva. Da li onda uopće mladi mogu pokrenuti vlastite poslove? Mladi su razočarani. Oni krenu pa stanu. Jako je mali broj tih ljudi uporan, samo oni koji imaju podršku roditelja, rođaka...mogu opstati. Nema perspektive za mlade poduzetnike. I moji sinovi koji bi trebali preuzeti moj posao ne bi se sada u njemu snašli, ja im čak ni ne govorim što sve moram raditi da bi recimo skupio za plaću. Na neki način igramo se madžioničara. Mladi ljudi to ne mogu napraviti. Bolje je ne učiti ih da tako rade. Što onda savjetujete mladima? Da li da čekaju neki drugi trenutak, a ne sada da ulaze u posao? To bi mi bilo teško reći. Meni su dragi mladi ljudi, ja cijenim svako novo radno mjesto. Mislim da moraju biti uporni a da im mi stariji moramo stvoriti uvjete da normalno rade. Vi ste dogradonačelnik. Kakva je situacija u Našicama na području malog i srednjeg poduzetništva? Našice su uvijek imale razvijeno poduzetništvo, bile su čuvene po tome. Sada poduzetnici životare. Recimo prijevoznici i obrtnici su došli na rub opstanka. Moraju raditi po smiješno niskim cijenama zato što i kod nas postoje oni koji ucjenjuju te male. Jedna velika građevinska tvrtka u cestogradnji iz Osječko-baranjske županije isto tako ih ucjenjuje sa cijenama, a onda plaća kako hoće. Očekujem, nažalost, da će i ta tvrtka napraviti ono što je napravio Kamen Ingrad u Požegi, ako nastavi ovakvim načinom rada. Nakon dugo godina uspjeli smo u Našicama rješiti probleme oko industrijske zone, konačno smo rješili probleme sa zemljištem i krenuli u izgradnju zone. Uredit ćemo kompletnu infrastrukturu, upravo se radi voda i kanalizacija. Bit će uskoro raspisan natječaj za izgradnju cesta i nogostupa. Površina zone je oko 30 hektara, plan je da u nju uđe oko 50 poduzetnika sa oko 500 do 600 radnika. Vrata su otvorena svima. Grad Našice će dati povoljnije uvjete (razne beneficije, pomaknuti rok plaćanja zemljišta i dr.), dogovori oko ovoga su u tijeku. Plan je da zona zaživi do kraja godine. Kakva je situacija sa obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (OPG)? To je priča za sebe. Ja sam odrastao u selu, bavio sam se poljoprivredom. Međutim meni je sama definicija OPG-a, kao čovjeku sa sela, nejasna. Teško je poljoprivrednim gospodarstvima jer nema pravih poljoprivrednih zadruga koje bi ih pratile. Mala poljoprivredna gospodarstva neće moći preživjeti. Ne vjerujem da će uspjeti netko tko ne bude obrađivao najmanje 50 hektara zemlje. Možda jedino gospodarstva koja se budu bavila voćem i povrćem mogu preživjeti. Morala bi postojati neka institucija koja će vršiti otkup tih malih količina proizvoda. Nema ni velikih proizvođača koji bi mogli uz sebe vezati kooperante – male proizvođače, osim možda Našicecementa, mene,.. IZDVAJAM Sinovi Ja imam tri sina, svi rade u Kamenelomu Gradac. Sinovi će sigurno preuzeti ovaj posao. Ali ja ih sada u ovim uvjetima ne želim u to gurati. Mislim da bi to sada bilo kobno. Druga ljubav – sport Slavko je dugogodišnji sportaš i sportski radnik. Oko 30 godina je predsjednik NK Iskrica iz Šaptinovaca. Dugo godina sam igrao nogomet. Kada je najstariji sin počeo igrati sa mnom u istoj ekipi onda sam rekao: “E sada je stvarno dosta, vrijeme je da prestanem”. Odigrali smo nekoliko utakmica zajedno i 1991.g. sam prestao aktivno se baviti nogometom. Sada igram kao veteran iako sam bio prva žrtva nove sportske dvorane u Našicama, slomio sam ruku. Umjesto nagrade što sam izborio dvoranu u Našicama dobio sam gips. Imovna kartica Ja sam svoju imovnu karticu pisao pred novinarima, u Saboru. Čak sam se našalio i rekao: “Pišite, kada prodam bučino ulje kupiću avion”. I kupio sam ga. Sve sam prijavio. Mislim da bi svaki građanin trebao imati imovnu karticu, da se u njoj sve piše. Onima koji nešto ne prijave to treba i oduzeti, pa čak i umirovljenicima. Posebno imovinu znaju sakriti političari.

- 19:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

28.10.2006., subota

KAKO JE NASTAO BLOG BITI BOLJI – BE BETTER ? ZAŠTO BB - BITI BOLJI? PRIJE ČITANJA...... Svi putovi na početku izgledaju sjajni, neobični i ispunjeni snovima, i tek kada ih prođemo, shvatimo jesmo li na njih krenuli svojim srcem ili tuđom voljom V. Kalapoš Stvaranje BB Danas svi nekamo jurimo, nerviramo se, nemamo vremena. Pokušajte od ovog trenutak ne biti takvi. Odvojite trenutak, radi sebe, svojih najbližih, pročitajte ovu priču.. Razmislite. I na kraju donesite odluku. Želim vas uključiti u projekt pod nazivom BB – Biti Bolji. Svi želimo imati mir i spoznaju da smo sigurni, a to više nije nimalo lako. Želimo postići nešto u životu, uvijek biti bolji. Biti bolji od drugih, ali biti bolji i od sebe, danas biti bolji od jučer, sutra biti bolji od danas..... Svi mi to možemo postići, samo moramo znati ili naučiti kako, kada, što i gdje. Slova BB dugo su se rađala u mojoj glavi. Oduvijek sam želio pokrenuti svoj posao, pročitao mnoge knjige, vidio prezentacije, slušao uspješne (neuspješne) poduzetnike. Uvidio sam da je poduzetništvo uzbudljivo, isplativo, ali i mukotrpno i rizično. Shvatio sam da se “veliki” poduzetnik ne postaje preko noći, odavno su se karte podijelile u tim vodama, “preraspodjela” je završena. Teško je zamisliti da će mnogi od nas odmah imati velike poslove. Krvav je to put. Ostaje za većinu nas malo i srednje poduzetništvo. I uvijek kad sam nešto želio saznati iz toga područja morao sam puno toga pročitati, mnoga mjesta obići, mnoge službenike pitati ono što mi nije jasno, sve to dobro zapisati. Zato sam došao na ideju da sva tuđa i moja znanja i iskustva objedinim u knjigu pod nazivom BB – Biti Bolji (Be Better), u kojoj bi svi mogli na jednom mjestu imati veći dio informacija i znanja o pokretanju i razvijanju svoga biznisa, napisanu jednostavno, stručno, ali razumljivo i onima koji se prvi puta susreću s tom materijom, i za one koji još uče, i onima koji vode svoj posao, i onima koji će jednoga dana možda uplivati u te vode. I tako je nastala knjiga «Imam ideju za posao! Što sada»? Ljudi se razlikuju po spolu, boji kože, vjeri, težini, visini, boji očiju, emocijama, mentalitetu..... Svima je zajedničko da teže uspjehu. Mnogi od vas žele postati poduzetnici, svi mi to možemo postati. Ispričat ću vam ispričati priču o čovjeku koji je uspio. Dakako da ima i priča o neuspjehu. Njih na trenutak zaboravimo. Ostavit ćemo ih za neku drugu priliku. Uspješna priča Bio je početak devedesetih, ratno razdoblje. Teško je bilo razmišljati o danas, a kamoli o sutra, o poduzetništvu. Sjedio sam s jednim prijateljem u kafiću. Na drugom kraju kafića sjedio je niži čovjek, bio je zadubljen u svoje misli, nervozno je pušio. Prijatelj ga je pozdravio, pozvao da dođe k nama. Prišao je, sjeo, bio je zamišljen, iz njega je isijavalo nezadovoljstvo, neki problem. Nakon nekoliko dana navratio sam sam. Opet je sjedio u istom položaju. Pozvao sam ga na piće. Počeli smo razgovarati. Ispričao mi je što ga muči. Prodavao je voće i povrće na veliko i upravo je pao na jednom “velikom” poslu. Iako je bio iskusan u tome prevarili su ga, preko noći je propao i nije vidio izlaz iz svoje situacije. Novca više nije imao, “prijatelji” su ga zaobilazili, egzistencija mu je bila ugrožena. Puno pitanja sam mu postavio da ga pokrenem. Nadao sam se da ću ga oraspoložiti, pomoći mu. Ni meni nije bilo sjajno, ali sam znao da je lakše kad netko hoće s tobom popričati. I onda mi je rekao nešto što me iznenadilo. Imao je veliku kuću, preko tisuću m2, a nije imao prihoda. “Čekaj, stani. Imaš veliku kuću i ne znaš što da radiš, nemoguće da nemaš rješenja” -pomalo začuđen sam ga pitao ! “Da” rekao je neraspoloženo. “Odvest ću te tamo, da vidiš moj mrtvi kapital” Nisam mogao doći k sebi. Kuća je bila ogromna, nedovršena. “Čovječe, pa ti imaš zlatnu koku. Ako budeš znao nešto osmisliti. Razmisli što znaš raditi, osim voća, što voliš” bio sam uporan. “Tu možeš dobar biznis napraviti. Nemoj kukati, kreni u nešto, naći ćeš kapital, ako postaviš dobar program. Budi uporan. Pomoći ću ti”. Zbližili smo se. Bio je to izuzetno bistar čovjek, uporan, vrijedan, odmjeravao je ljude. Imao je žicu za posao, znao je stvoriti novce. Nakon mjesec dana zvao me je. Došao je na ideju da krene u posao prodaje automobila. Našao je dilera za xxxxx, tražili su poddilere. Nije se bojao posla. Bojao se osnivanja tvrtke, rada sa svim tim silnim papirima, uvjerio sam ga da to nije ništa, samo moraš imati jasnu viziju i dobar program. Sve je krenulo kao na filmu, za nekoliko mjeseci ušao je u taj posao. Uz pomoć drugih uredio je kuću, otvorio auto salon xxxxx. Dobio je manji kredit, kasnije je uredio servis, kupio moderan alat, primio ljude, školovao ih, prodaja je krenula. Poštovao je kupce, i oni su dolazili. Otvorio je kreditne linije za automobile. Preko noći je prešao svoga dilera. Stjecajem okolnosti diler je prestao raditi i on je preuzeo vodeću ulogu na tom području. Pokazalo se da zna što hoće, da vjeruje u taj posao. Vrlo brzo je iznajmio prostor i tu napravio lakirnicu. Onda su uslijedila priznanja...... Strpljivo je gradio taj svoj posao, korak po korak. Plaćao uredno svoje obveze, stjecao reputaciju dobrog klijenta u bankama, osiguravajućim društvima, kod partnera. Ulagao je u marketing prema situaciji i mogućnosti, okupio oko sebe ljude koji znaju raditi. Njegovu priču ću svakako prikazati, kada dođe vrijeme. IZDVAJAM Napraviti prvi korak najveća je Putnikova hrabrost...V. Kalapoš A onda sam rekao pa zašto sve to ne bi stavio na blog. Nema veze što većina piše blog kao svoj dnevnik, kao svoja intimna razmišljanja o sebi, o svijetu, o ljubavi, o sexu,……ja ću pisati o poduzetništvu. Želio sam napraviti timski blog, zašto ne? I tako je sve počelo 6 kolovoza ove godine. Svi mi ponekad zaželimo početi neki svoj posao, ali se često vrtimo u krug. Gdje otići da to i uradimo? Odakle krenuti? Kako započeti posao? Tko nam sve može pomoći? Gdje i kako doći do financijskih sredstava? Koje uvjete moramo ispunjavati da ideju i realiziramo? Što nas čeka s one strane poduzetništva psihički, mentalno, zdravstveno…… Biti poduzetnik nije bauk, ali oprez ! Sve su to pitanja na koja bi odgovore trebali potražiti na ovom blogu. I uz vašu pomoć. Sretno! BB – Biti Bolji namijenjen je budućim i sadašnjim malim i srednjim poduzetnicima i vodit će vas od ideje za posao, upućivanju na mjesta gdje trebate dobiti potrebne informacije, pokretanja toga posla, razvoju toga posla i prepreka na koje svatko od nas može naići u pokretanju i razvoju posla. Ispričat ću vam priče o uspješnim ili neuspješnim poduzetnicima. Sljedeći korak je pokretanje mjesečnog magazina za male i srednje poduzetnike. Ovih dana vrtimo ove filmove i nadamo se da ćemo vam uskoro moći kazati: «Magazin kreće». A vas sve pozivam da se uključite u kreiranje ovog bloga, posebno našeg magazina o poduzetništvu. Ako imate ideja, prijedloge, ako ste skloni pisanju….javite se. Želim sve koji žele i osjećaju da imaju što napisati ili reći uključiti u projekt BB

- 21:40 - Komentari (29) - Isprintaj - #

25.10.2006., srijeda

BRAČNI PAR SUZANA I SILVIO SATTOLO IZ POŽEGE POKRENULI VLASTITI POSAO ŽELIMO BITI PRIMJER DJECI, MLADIMA I NEZAPOSLENIMA Gladni smo informacija o poduzetništvu. Bojimo se odmah krenuti u veću proizvodnju kupina, sigurnije je u ovakvoj proizvodnji ići korak po korak, puževim korakom. Kada ste mladi, kada nemate posao razmišljate o vlastitom poslu, tada očekujete pomoć drugih, stručnjaka i institucija. Godine prolaze i želite biti samostalni, želite nešto stvoriti. Upravo su takvi Suzana i Silvio Sattolo, bračni par iz Požege. Završili su ekonomsku školu u Požegi. Oboje rođeni Požežani, imaju troje djece Petru, Emu i Eugena. Suzana je dala otkaz 2001.g., u konfekciji Sloga, a Silvio je ostao bez posla u Požeškoj banci, nakon 12 godina rada. Sve to ih je natjeralo da počnu razmišljati o vlastitom poslu. Proizvodnja kupina Logično je bilo da krenemo u poljoprivrednu proizvodnju jer imamo dosta zemlje iako je problem što je tih 5 hektara razbacano na više parcela. A za ozbiljniju proizvodnju trebate imati cjelinu zemljišta – kaže Silvio I nastavlja: - Odlučili smo se za proizvodnju kupina i o plasmanu kupina, vina, likera i soka. Naravno da sve to traži veća ulaganja. To je velika investicija koja zahtijeva oko 80.000 kn/hektaru ali je dobra investicija. Pod uvjetom da niste sitni. Prije nego smo krenuli u proizvodnju raspitali smo se o mogućnostima proizvodnje. U Orahovici su nam savjetovali da idemo korak po korak, da uđemo u kooperaciju sa njima. Oni vam osiguraju sve (sadni materijal, savjete i dr.) i kasnije vam otkupljuju sirovu kupinu. Nažalost cijena je dosta niska. Strah od veće proizvodnje Suzana kaže: - Mi smo se sada odlučili krenuti sa proizvodnjom kupina na 2000 m2, sami smo sve finacirali, ali još nismo donijeli konačnu odluku kako dalje. Nismo se usudili krenuti na veće površine. Vjerovatno ćemo sve to pokrenuti na 1 hektaru iako znamo da to nije rentabilno jer bi nam jedan hektar pokrio samo osnovne troškove, bez ulaganja. Za vraćanje uloženih sredstava treba par godina. Registrirala sam OPG (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) u siječnju ove godine i tu zaista nisam imala problema. Upisani smo u Upisnik, ali se nisam odlučila za sustav PDV-a. Prije nego smo ušli u tu proizvodnju obišli smo neke proizvođače, recimo jednoga u Trenkovu. Ali pitanje je li sve to dovoljno? Poznamo tehnologiju proizvodnje kupinovog vina, imamo podrum, ali nemamo dovoljno informacija o cijenama takvih proizvoda, o ponudi i potražnji, gladni smo informacija o kupinama. Silvio kaže: - Bojimo se krenuti odmah u veću proizvodnju, jer tržište nije stabilno. Cijene sirovih kupina variraju, nemate sigurnost u isplativost proizvodnje. A kada recimo potpišete kooperantski ugovor onda morate isporučiti kupinu bez obzira kako će kupine roditi. Primjer drugima Silvio priča: - Mi smo na neki način samouki, pomogli su nam ljudi koji se time bave i nemamo novaca da plaćamo savjete o proizvodnji kupina. Bilo bi dobro da se poveća angažman svih institucija u županiji, da nam pomognu. Vrlo je važno kada u nešto krećete, a ne nemate dovoljno iskustva, da imate neku službu koja bi vam primjera pomogla u prve 2 godine da se lakše uključite u tržište. Da probijete led. Mi ne znamo da sada ovdje imamo recimo zadrugu koja bi nam mogla oko toga pomoći. A treba preživjeti prve dvije – tri godine. Problem je i financiranje cijelog projekta. U ovoj proizvodnji vidimo budućnost samo u zaokruženju proizvodnje (kupina, liker, vino, sok). To nam je plan. Rješenje za nas sitne se nalazi u udruživanju i povezivanju proizvođača i jačem uključivanju županije u pomaganju sitnih proizvođača. Samo udruženi možemo postići povoljnije uvjete i biti konkurentniji na tržištu. Jedna dobro organizirana zadruga bi mogla otkupljivati prerađevine od kupina i plasirati ih na tržište. Tako bi se isplatilo raditi jer sve do 10 hektara je presitno. Zemlja nam se nalazi u općini Brestovac i razmišljamo da tamo ima dosta mladih i nezaposlenih koji će možda kada vide nas krenuti u proizvodnju kupina. Želimo njima biti primjer i potaknuti ih na to. Iako je teško ljude pokrenuti, ima dosta barikada, prepreka, ali bitna je upornost i volja. IZDVAJAM Požega nema savjetnike Smeta nam što u Požegi nema recimo savjetnika za poduzetnike da možemo tamo otići i ako nas nešto muči da možemo pitati – kažu Suzana i Silvio. Postoji Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu (HZPSS) koji nam je stručno pomogao, ali njih je malo i teško ih je uvijek dobiti na raspolaganje. Pomogli su nam koliko mogu, no to nam nije dovoljno. Nedostaje nam mogućnost dobivanja svih vrsta informacija o poslovanju. Suzana i Silvio Suzana iznosi svoj pogled na budućnost: - Mislim da sam sada u najboljim godinama. Obožavam učiti i fizički raditi. Volim vidjeti rezultate svoga rada. U ostatku svoga života mogu napraviti nešto korisno i biti primjer svojoj djeci. Život se ne sastoji od toga da sjedite pred televizorom i računalom. Silvio je član udruge «Moja zemlja» kojoj je cilj promovirati hrvatske proizvode, okupiti ljude koji će potaknuti proizvodnju i plasman domaćih proizvoda. Udruga povremeno organizira stručna predavanja.

- 17:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

22.10.2006., nedjelja

ČOVJEK, ŽELJA, ODGOVORI..... Kako čovjek ostvaruje svoju želju ? Osuđivanje i kritiziranje samoga sebe dvije su najdestruktivnije emocije koje uzrokuju protok psihičkih otrova kroz cijeli sistem i kradu vam vitalnost, snagu i ravnotežu, što rezultira općom nemoći cijeloga organizma. Ljubav je ispunjenje zakona zdravlja, harmonije, mira i obilja. Ljubav znači da ono što želite sebi morate željeti i drugima. Kada volite drugu osobu, zračite mirom i dobrom voljom, radujete se njezinom uspjehu i sreći. Čovjek koji ne uspije preživjeti od plaće do plaće mora platiti cijenu, a cijena nije težak rad do kasno u noć, već izgradnja mentalne ideje bogatstva. Možete raditi četrnaest ili petnaest sati na dan, ali ako vaš um nije produktivan, vaš će trud biti uzaludan. To znači da su beskrajna inteligencija, mudrost i sve moći smještene u vašem dubljem umu. Svatko od nas ima sposobnost intuicije. Sama činjenica da čeznete za odgovorom znači da je odgovor već prisutan u duhovnom i mentalnom svijetu u kojem živite, krećete se i postojite. Netko odgovor nađe optimizmom, netko pozitivnim mislima, netko molitvama. Nebitno je ime, bitan je učinak. Čovjek u sebi posjeduje vrline i mane, dobre i loše strane, pozitivnu i negativnu energiju. Ukoliko zna iskoristiti one dobre tada će biti uspješan, sretan. Sreća i uspjeh nisu slučajnost već rad na sebi, vođen naučenim definicijama i znanjima, koji su također potrebni za savladavanje određenih operacija posla, rad na svojoj energiji kreativnosti koja pokreće svijet. Neke stvari nije potrebno poznavati, dovoljno je vjerovati da bi smo uspjeli. Tada se i svemir otvara u ispunjenju naših želja. Svatko od nas je barem jednom osjetio tu neobičnu energiju ispunjenja kod snažnih i ciljanih želja. Ako želite napredovati, biti uspješni u životu i poslu, morate prestati pridavati važnost i moć vanjskoj situaciji, okolnostima, ljudima ili vanjskoj stvari. Odbacite sve negativne misli, jer su vaše misli jedina kreativna snaga i vi ih možete birati. Svi strahovi, nemiri i slutnje uzrokovani su vašim vjerovanjima u vanjske sile i često se temelje na neznanju. Budite mirni i uravnoteženi. Neurotična osoba vrlo je podložna sugestijama. Moć je u vašem umu i duhu, vašem vjerovanju. Kako pronaći odgovor ? Rješenje se nalazi u samom problemu. Odgovor je u svakom pitanju. Ako ste u teškoj situaciji i ne vidite izlaz, morate čekati da vaš um pronađe odgovor. Pitanja su odgovor. Morate se prestati okrivljavati za mnoge propuste koje ste učinili, jer ste ih učinili u najboljoj namjeri. Nikada ne dozvolite drugima da misle i govore umjesto vas. Ne dopustite da drugi zagađuju vaš um mislima straha, neuspjeha, mržnje, zlobe, bolesti i nesreće. Upitate li se ponekad radujete li se što ste živi ? Jeste li ikada odali počast svim čudima koja se u vama nalaze ? Budite ono što želite biti, radite ono što volite, želite ljubav, društvo, lijepi dom i sve stvari koje će vam omogućiti da živite u obilju i uspjehu. Tražite odgovore na pitanja i nikad nemojte stati na prvoj prepreci, uvijek si postavite pitanje: “Kako ovaj problem mogu riješiti?”. Pa makar rješenje bilo i negativno. Vjerujte mi, svi problemi koji su vam danas možda tako veliki da ih ne možete riješiti, već sutra će vam biti smiješni i shvatiti ćete da treba živjeti za danas i vjerovati svome srcu. Čovjek je zaista centar svega. Čovjek je cjelina tijela, duha i uma. Nema toga što njegov um ne može smisliti, razum je taj koji mu daje prednost. IZDVAJAM Bio sam na jednoj promociji na kojoj je govorio profesor filozofije Borna Lulić iz Zagreba. Zapamtio sam njegovo objašnjenje skladnosti, harmonije. Rekao je da riječ harmony dolazi od tri H. H – head (misli), hands (ruke) i hearts (srce). Sklad misli, riječi i ljubavi daje cjelinu. Tada se osjećamo dobro. Tada možemo uspjeti. U životu je važno otkriti: Kako mislimo? Kako osjećamo? i Kako živimo?. Uspješan posao je ozbiljna igra. Budite poduzetnik u liku djeteta. I uspjet ćete. Koristite svaki trenutak da se educirate, dodatno osposobljavate. Čitajte puno. Pretplatite se na časopise, novine, knjige, znanja nikada nije previše. Skladnost u obitelji, sa voljenom osobom, sa kolegama na poslu, sa prijateljima,...sve je to temelj za skladnost u biznisu i naravno vodi nas uspjehu. Odlomak iz knjige "Imam ideju za posao! Što sada? Autor: BB - Biti Bolji

- 13:33 - Komentari (35) - Isprintaj - #

19.10.2006., četvrtak

MLADI PODUZETNIK SLAVEN ŠIMUNIĆ IZ VINKOVACA POKRENUO VLASTITI POSAO: POGON ZA PRERADU MESA Imam svoj san i cilj, imati nešto domaće i slavonsko. U mojoj generaciji, poslije završene škole, nitko nije krenuo u vlastiti biznis. Želim imati, pored prerade mesa, ekskluzivni restoran koji će nuditi nešto što nema u Hrvatskoj. - kaže mladi poduzetnik Slaven Šimunić (23 godine) iz Vinkovaca Nastavljajući stoljetne običaje spremanja slavonskih izvornih specijaliteta po recepturama naših djedova i otaca rodila se ideja o očuvanju, njegovanju i nastavljanju takve tradicije. Obitelj Šimunić iz Vinkovaca prije četiri pune godine pokrenula je obiteljsku tvrtku Mathias d.o.o. Na prijedlog oca Mate, 23 – trogodišnji sin Slaven prihvatio je izazov i krenuo u vlastiti posao. Slavenov san Slaven kaže: - U sklopu tvrtke Mathias registrirali smo pogon za preradu mesa koji je izgrađen u sklopu naše obiteljske kuće. Imamo registrirane još neke druge uslužne djelatnosti, ali hrana je moja ljubav. Volim jesti, uživam u hrani i volim sve što ima veze sa hranom. Pored prerade mesa imam još registriran obrt za fast food hranu, ali koji bi vukao na slavonske proizvode. Sve to želim povezati i onda jednoga dana ostvariti svoj san, otvoriti ekskluzivni restoran sa slavonskim specijalitetima, nešto što nema u Hrvatskoj. - Mladima je teško pokrenuti vlastiti posao, pogotovo ovdje u Slavoniji. Imao sam sreću što mi je otac predložio ovaj posao i zatim me podržao u ovom poslu. Mladima se ne pružaju šanse, ali isto tako puno njih ne želi raditi. Nemaju motivaciju, ne žele ulaziti u rizike. Jednostavnije im je raditi kod nekoga i uzeti 2.000,00 kn. Slaven nastavlja: - U mojoj generaciji, nakon završetka škole, koliko znam jedino sam ja pokrenuo vlastiti posao. Većina radi kod nekoga, a ja sam imao dobio tu šansu i nije mi žao. Zadovoljan sam svim ovim što smo do danas stvorili, sretan sam jer je cijela obitelj dala maksimum. U svemu je želja presudna, što čovjek želi u životu stvoriti. Nisam oženjen, ali vidim mogućnost da ovdje rade moja djeca i supruga, ako to jednoga dana budu htjeli. Naravno da će svatko sam odlučiti želi li to ili ne. Neću nikoga prisiljavati na to, kao što ni mene otac nije prisiljavao. Ideja je bila očeva Otac Mate, radeći kao komercijalista, je vidio da se dosta često tražio kulen za poklon poslovnim partnerima, a nije bilo moguće kvalitetan kulen naći. Mate priča: - Već tada je kulen polako hvatao nekakav zamah u tom brandu. Pomislio sam zašto da izmišljam toplu vodu, imamo našu zemlju, imamo svinje slavonske, zašto ne raditi kulen. Ovakvih ukusa kao što ima naš kulen nema nigdje u svijetu, a prošao sam dosta svijeta. Kada sam došao na ideju da napravimo pogon za preradu mesa razgovarao sam sa svakim članom obitelji. Rekao sam im: «Možemo i ne moramo ući u ovo. Sada smo u fazi izrade projektne dokumentacije, evo vam prilika za vlastiti biznis.» Obitelj je rekla da to nije loše i prihvatila ideju. Slaven ima sestru Moniku, gimnazijalku koja će vjerovatno studirati prehrambenu tehnologiju i uključiti se ovaj posao. Ima i brata Krunoslava koji je rekao da se ne želi baviti tim poslom. Slaven je vlasnik tvrtke, završio je prvo za autoelektričara i čak je htio od toga zanimanja odustati. Nakon prijedloga oca otišao je na prekvalifikaciju u Zagreb gdje je završio za prehrambenog tehničara. - Cilj mi je završiti višu – kaže Slaven i nastavlja – Sada imamo 2 zaposlenika, ali u pogonu može raditi 12 ljudi. Pogon smo gradili jednim dijelom kreditnim sredstvima (1/3 iz programa Poduzetnik 1) a ostalo su bila naša vlastita sredstva. Puno je tu uloženo rada cijele obitelji, svi su ponešto napravili. - Kapacitet pogona je 80 – 100 tona mesa godišnje, to je oko 1000 komada svinja godišnje. Površina pogona je oko 350 m2. Zbog nedostatka obrtnih sredstava pogon sada radi sa oko 20 % kapaciteta. Banke ne žele pratiti takvu proizvodnju gdje su dugi ciklusi proizvodnje, one gledaju analitički našu krvnu sliku, ne žele preuzeti rizike, i tako ne podržavaju početni razvoj tvrtke. Primjera jedna šunka ne može ići u prodaju dok nema najmanje godinu dana, a onda je još morate naplatiti. Drago nam je što u ovom trenutku nemamo velikih obveza, upravo smo se riješili najveće, po osnovi kredita. Tržište za plasman postoji - Sadašnja proizvodnja nema problema sa prodajom – kaže Slaven. – Morate znati da se ova proizvodnja teško može unaprijed prodati ako nemate gotovih proizvoda na zalihi. Sve sami radimo, marketing, komercijalu, obradu tržišta, reklamne materijale, …naša najbolja reklama je od usta do usta. Najbolje možemo mi sami prodati naše proizvode, jer da bi nešto uspješno prodali morate to i voljeti i živjeti s tim, znati priču o svakom proizvodu. - Ne želimo se baviti salamama, hrenovkama..Cilj nam je imati tradicionalne proizvode i na temelju toga stvarati svoj brand. To su procesi koji će se jednom dogoditi. Idemo na sajmove, izložbe, sve to košta ali, ovisno o sajmu, ima efekta. Za postizanje dobrog rezultata na sajmu morate imati dobru pripremu (dobe i kvalitetne proizvode, reklamni materijal, čistu i urednu odjeću, osmišljenu ponudu, pripremljenu degustaciju..). Nismo željeli sa svojim proizvodima ući u trgovačke lance jer su njihovi uvjeti neprihvatljivi i neki od njih nas ucjenjuju. Slaven kaže. – Razmišljamo i o izvozu. Uspjeli smo doći na razgovor u austrijsku gospodarsku komoru gdje je održana jedna prezentacija naše ponude. Razgovarali smo sa pet firmi, od kojih su tri zainteresirane za naše proizvode u količinama..boli glava. Naravno da moramo imati izvozni broj, sve to košta, a u situaciji kada ne radimo punim kapacitetom to nam i ne treba. Budućnost Mathiasa - Imamo želju, volju i potrebu proširivati poslovanje. Imamo ideju da kupimo još jedan plac i tako proširimo kapacitet proizvodnje. U ovom trenutku imamo oko 25 proizvoda, ali želimo proširiti asortiman. Slaven i otac Mato su svjesni da moraju povećavati korištenje kapaciteta i tehnološki se usavršavati, a to znači dodatno investirati. Kažu: -Imamo svu logistiku i nismo opterećeni sa rokovima oko povećanja kapaciteta. Mi se želimo razvijati korak po korak, tako je najsigurnije. A to znači godišnje povećanje kapaciteta po 10 %. Sve to će rezultirati za 7-8 godina proizvodnjom od 150 tona godišnje. Kada smo kretali željeli smo iskoristiti naše slavonske potencijale i zaposliti nezaposlene ljude. Izravno ovdje može raditi 12 zaposlenika, ali neizravno i 300 ljudi u cijelom lancu. IZDVAJAM Sve je domaće U sklopu prerade mesa proizvodimo tvz. svinjokoljski program - kaže Slaven i nastavlja – To su proizvodi koje smo nekada dobivali klasičnim klanjem svinja: mast, čvarci, slanine, kobasice, krvavice, švargl, kulen, šunka,…Imamo oko 25 artikla, a to je već pristojan asortiman. To su hrvatski proizvodi u pravom smislu riječi. Sirovinu nabavljamo kod nas, koristimo isključivo pašku sol (ne tuzlansku), aditive uopće ne koristimo, koristimo samo sol, papriku, bijeli luk i biber. Papriku nabavljamo u Slavoniji, u Nijemcima kod našeg kolege. Grofovski recept za čvarke Otac Mato kaže: -Najviše se traži kulen, slanina, šunka…ali posebnom se tehnologijom proizvode čvarci koja je naslijeđena od grofova iz Nuštra. Tako su ih i oni proizvodili. Stjecajem okolnosti došli smo do te recepture i mogu vam reći da su stvarno značajnije kvalitetniji, bolji i ukusniji. Reklama «od usta do usta» Najviše kupaca je među manjim privatnim tvrtkama. Ne želimo napraviti veliku reklamu pa da onda nemamo dovoljno proizvoda. Najbolja je ona «od usta do usta» Ljudi dođu, kupe, probaju i onda nam se pojave novi kupci na njihovu preporuku. Tako smo i u Osijeku prošli. Jedne godine, za Uskrs, jedna tvrtka iz Osijeka odnijela je 15 – 20 košara sa našim različitim proizvodima. Neke od naših košara završile su kod jednog velikog i poznatog poduzetnika u Zagrebu. Jedan od njegovih direktora ih je vidio, nazvao nas je i rekao da mu brat u Osijeku ženi sina i želi košare pokloniti za svadbeni dar, ne pita za cijenu. Mi smo ih naravno dostavili u Osijek, a on nas je kasnije nazvao da kaže da je zadovoljan. Tri kontrole mesa Sigurnost nam je na prvom mjestu. Naši proizvodi imaju visoku kvalitetu. Zato imamo tri kontrole mesa na trihinelu. Na liniji klanja imamo dvije kontrole sa različiti metodama: metodom kompresije i metodom digestije. Svaka šarža se dodatno kontrolira u Veterinarskom zavodu u Vinkovcima. Ništa ne prepuštamo slučaju.

- 16:15 - Komentari (23) - Isprintaj - #

16.10.2006., ponedjeljak

NAŠ MANAGER NA ŠTO VAS PRVO ASOCIRA RIJEČ MANAGER Eto RIKO je smislio maskotu za našeg managera i za ovaj blog. Vi ste se zaista potrudili da kažete kako bi ga zvali. A na meni ostaje da se odlučim za ime. No prije nego donesem odluku ja ću, kao i svaki naš manager, pitati za mišljenje. I onda ću pametno, polako, trezveno,…kazati tako ćemo ga zvati. I tako neću za ništa biti odgovoran, ai neću doživjeti onaj čuveni stres. Moja (naša) komentatorica NEFERTITI poslala mi je svoje viđenje managera. Uz moju malu korekciju pogledajte kako ga je doživjela. Zanimljivo. A vi se možete uključiti svojim razmišljanjima, možda vi imate druga iskustva ili ih uopće nemate pa će vam ovo dobro doći da se pripremite za taj susret s našim managerom. Ja sam ga odavno upoznao, čak i popio piće s njim,….. Kada kažemo riječ manager što vas prvo asocira. Čovjek srednjih godina koji iza sebe ima već iskustva, privlačnih crta lica, prema građi tijela vidljivo drži do sebe, čvrsta odvažna koraka, elegantan, profinjen, šarmantan i naravno s malo debljim novčanikom..da, tako je u američkim filmovima. A sad kad kažem hrvatski manager…ima li razlike..? Mjesto događanja Jedan naš luksuzni restoran, svatko ga od vas zna, često puta ga je obilazio, onako izdaleka i okolo jer ne može svatko u njega. Pristiže najnoviji mercedes S klase besprijekorno poštujući komande malog debelog vozača, sitnih nemirnih očiju. Elegancija zasjenjena „gengavim“ sitnim užurbanim koracima. Pa ljudi moji teško je stići iz restorana na jednom kraju grada u restoran na drugom kraju grada. I sve to za vrijeme radnog vremena, gužva je!!!! Nogavice su malko predugačke pa na svakom koraku zapinju za đon lakiranih cipela. Pa bar se đonovi sjaje od čistoće, jer nikada ne dotiču tlo. Od konačnog izgleda, ipak je najvažnije da se radi o najskupljem odijelu s koje još uvijek visi etiketa, čistim dokazom da je to Armanijevo odijelo s cifrom koju mi obični građani ne možemo ni pročitati. Visoko uzdignuta glava, znak da je pobrana sva pamet svijeta…..polutrčećim korakom ulazi u salu. Zadnji je trenutak da uvuče izvrnute prazne džepove na hlačama, taman hvata svoj stolac koji je unaprijed rezerviran za VIP goste. Red se mora znati. Brisanje grašaka znoja rubom kravate s koje se već odavno otkotrljala zlatna igla s dijamantnim detaljem. Zapravo nikad nije ni bila, ali…… tko zna…..e onda primijetiš sitnicu. Kašnjenja od pola sata, pružanje ruke svom kolegi kraj kojega se ščućurila mlada dama koja je u drugom pokušaju (sva sreća nema drugih pajdaša) došla na red za pozdrav. Sako je malo pretijesan, no ni to nije razlog za otkopčavanje gumba priliko sjedanja. Nadamo se da nikog neće pogoditi u oko..utjeha nam je bar da g. Manager neće zaboraviti zakopčati kad ustane sa stolice. Oči sokolove Dama se ispričava na sekundu i odlazi…. neprimijećeno. Na povratku, vidi čuda, valjda slučajni pogled na njene vraški dobre noge i minicu (odabrana po vrlo posebnim principima selektivnosti) prisiljavaju našeg aktera da obrati pažnju. Štoviše, uspio je vrškom noge namjestiti stolac da dama može u miru sjesti. Nema smisla previše se truditi, u krajnjoj liniji ako to učini sama duže će je moći „skenirati“….mmmmm. Pravi gentleman, nema što, čak je uspio ne zasliniti (ovaj put). Zatim slijedi odvažan pomak rukom i prodoran zvižduk – signal za konobara. Kulminacija rasprave, ruke šaraju po zračnom prostoru s prijetnjom da netko bude nokautiran..čovjek je unio svoju dušu i tijelo..ha, ipak je u pitanju narudžba. Vrijeme je novac Za to vrijeme kravata prati kretanje tijela, dvije su mogućnosti: da završi na plećima ili u juhi..idemo dalje. Jedan od prisutnih izvadi svoj iPod i dok s jednom rukom žvaće batak, s onom drugom manje masnom tipka po gumbićima, a njegov poslovni partner krade svojih pet minuta i trepćući okicama škica pratilju svog kolege ili pak lupkajući žlicom po tanjuru pokušava pridobiti pažnju sugovornika koji psuje zbog krivo pritisnute tipke….(uputstva za upotrebu iPodom su, naravno, ostala doma na stolu). Nakon podrigivanja, odlaze do šanka ostavljajući damu samu za stolom, zaliju sklopljeni posao litrom crnog, pa litrom bijelog, pa malo zakašnjeli aperitiv, rukuju se i kažu: „OK, stari, dogovorili smo se.“!!!! „Da, naravno! Kad bumo opet pili! Al ovaj put na moj račun. Nisam isplatil plaće svojim radnicima pa imam zalihe u novčaniku. A je.. ga znaš koliko me koštal novi porsche, nemreš misliti na sve, stislo je, ne..“ Izmjenjuju brojeve telefona na komadu salvete, od dame posuđuju ruž umjesto olovke..i to je to..pravi profesionalci, veliki poduzetnici, šarmeri iznad svega. Na kraju salveta odlazi u aktovku iz koje viri sendvič od jučer, neuredni papiri, rastavljene kemijske olovke..zatvara žurno aktovku, malo uz potisak na poklopac, zagrljeni napuštaju restoran. Dama ostaje sjediti, zaboravljena…ljudi vrijeme je novac….. IZDVAJAM Kako god bilo neka vas ova priča ne poremeti u nastojanju da postanete poduzetnik - manager, onaj pravi, naš Manager. I nastavite smišljati ime za našu maskotu mačka poduzetnika. Vrijeme je da izaberemo pravo ime za njega. Uključite se u davanje imena ovom našem poduzetniku. Očekujem vaše komentare, a nagrada za naj… ime ostaje i dalje u igri. Sve je to ipak samo igra, kao i cijeli naš biznis.

- 21:32 - Komentari (22) - Isprintaj - #

11.10.2006., srijeda

NAŠ MANAGER - MASKOTA POGLEDAJTE GA DOBRO Zahvaljujući kreativnosti Riku imam maskotu za blog. Zar nije lijepo je kada te podrže blogeri sa svojim idejama, kada nije važno tko kakve teme obrađuje. A Riko je to pokazao. Pogledajte ovog našeg poduzetnika, hrvatskog managera i recite što mislite o njemu. Sve on može savladati, on je mačak sa stotinu života. Kako god padne dočeka se na noge, pun ideja, kreativan, poslovan, pomalo pod stresom, mobitel stalno na liniji, aktovka puna (ne)potrebnih papira, a u glavi mali zeleni...nisu marsovci..već dolari. Hajde recite vaše mišljenje o ovoj maskoti, budućem glavnom liku u stripu mjesečnog magazina o poduzetništvu. Predložite ime za našeg mačka. Odaberite naj..ime. Autor odabranog imena dobit će na poklon onu žutu knjigu u lijevom kutu "Imam ideju za posao! Što sada?", knjiga koja vas upoznaje sa svijetom poduzetništva, koja vam kazuje kako pokrenuti vlastiti posao. I uz knjigu poklon: džepni kalendar i olovku BB.

- 21:18 - Komentari (68) - Isprintaj - #

04.10.2006., srijeda

Priča o jednom čovjeku - kako sam upoznao Isaaca Tigretta ? Odlomak iz knjige "Imam ideju za posao! Što sada?" Istinita priča o susretu sa osnivačem HARD ROCK CAFEA. Priču mi je ispričao čovjek koji je obišao Indiju, Brazil, Kinu,.....svijet, čovjek koji vjeruje u ljude, duhovnost....prijatelj V. Kako sam upoznao Isaaca? Neobično je što sam Isaaca upoznao upravo u Indiji, upravo u trenutku kada su On i njegova dva prijatelja Amerikanca pokušavali unajmiti zrakoplov koji bi ih prevezao iz Bangalorea u Allahabad. Unajmljivanje zrakoplova u Indiji nešto je nezamislivo. Ljudi za takvo što nemaju novca, a ako ga i imaju,Indija je zemlja u kojoj im nije stalo da nekamo stignu tako brzo. Kada sam ga prvi put ugledao, ličio mi je na hipija u zrelim godinama. Duga kosa i plave oči koje se smiješe i stvaraju dojam čovjeka koji nema problema u životu. Kada sam ga upoznao saznao sam da je uspješan menadžer naviknut na putovanja, te ne mora brinuti o plaćanju unajmljenog zrakoplova. Ne znam ni kako, no igrom slučaja, iako stalno tvrdim kako se ništa u našem životu ne događa slučajno, našao sam se u njihovom društvu upravo u vrijeme kada je trebalo. Upravo je prodao jednu svoju tvrtku koju je vodio posljednjih devetnaest godina za "sitnih" 107 milijuna dolara. Issac je odrastao u bogatoj obitelji na jugu SAD-a tijekom 60-tih godina. U njegovu rodnom gradu 90 posto stanovništva bili su crnci. Kao i u drugim južnjačkim mjestima u to vrijeme u gradu je vladala stroga rasna segregacija. Takav je odnos duboko vrijeđao osjetljivog dječaka koji je već u svojoj najranijoj dobi postao zagovornikom jednakosti među ljudima. Kada su se Isaacovi roditelji razveli, on je odabrao da ode sa ocem u Englesku. Želio sam promjene...osnovao je Hard Rock Cafe Do tada je osjećao bliskost prema novoj svijesti koja se širila svijetom. Umjesto da nastavi školovanje na sveučilištu, radije se zaposlio u jednoj od očevih tvornica. "Kakva je to samo škola bila! Duboko se u mene urezala"-priča on. “Nećeš vjerovati, ali jednom sam u tvornici svojega oca poveo obustavu rada protiv uprave i rukovodstva. Razlog protesta bila je buka, jer su zbog nje mnogi oglušili, a rukovodstvo to nije zanimalo..." Nakon toga Isaac je zaradio nešto novca kupujući stare Rolls Royceve i preprodajući ih u SAD. Jednog je dana na Bond Streetu promatrao bobija, londonskog policajca, kako brutalno pretražuje nekog crnog momka. " U Engleskoj su u to vrijeme društvene klase i rase još uvijek bile strogo odijeljene. U Londonu nije postojalo ni jedno mjesto na kojem bi se jedan pekar i jedan bankar mogli susresti i razgovarati. Želio sam slomiti taj sustav"-reče mi i mirno pogleda u prostranstvo ljepota južne Indije. Tako je taj mladi idealist, s nepunih dvadeset godina, bez ikakvih kvalifikacija osim duboke brige za ostala ljudska bića, odlučio s prijateljem otvoriti restoran koji neće biti namijenjen nekoj određenoj klasi. Leti u SAD i koristeći obiteljsko ime dobiva zajam od 60 tisuća dolara od bankara u svojem rodnom gradu te vrativši se u London unajmljuje prostor u samom središtu Londona. U to vrijeme London je predstavljao srce pokreta nove svijesti. Pokret su nosili mladi ljudi i bio je njima namijenjen. On je iskoristio te energije. Otvorio je prvi američki restoran u Engleskoj, u Europi, u svijetu. HARD ROCK CAFE. Naučite me voditi posao! Od dana kada je otvoren restoran je postigao neviđen uspjeh. Čekajući svoje mjesto za stolom zajedno su se našli bankari i pekari, vozači taksija i direktori, crnci i bijelci, radnici i službenici. Od samog početka njegova rada u restoran su dolazile i dobro poznate ličnosti: Jimi Hendrix, The Beatles, The Rolling Stones i mnogi drugi svjetski uglednici. Postao je slavan preko noći. " Naprosto nisu postojale nikakve smjernice za stvaranje onakvog mjesta kakvo sam imao u srcu i glavi. Osobno sam na posao primao svaku osobu i zvao sam ih zbirkom duginih boja. Osoblje je govorilo na dvadeset i pet jezika. " Radnicima je govorio " naučite me voditi posao, a ja ću osigurati sredstva i vodstvo". Isaac uvodi prvi projekt raspodjele dobiti u jednom restoranu u Engleskoj. Dobit se raspoređuje na svakog zaposlenika prema sustavu vrednovanja koji uključuje: prijateljski pristup, spremnost na pružanje pomoći i uklapanje u "obitelj". Usred silnoga posla, te otvaranja svojih restorana u svakom glavnom gradu u svijetu, uspijeva organizirati poslove i uskače u zrakoplov za Indiju. Tu upoznaje "svetog čovjeka" i pronalazi duboki mir i energiju za poslove koji ga čekaju kada se vrati. Bilo mi je čarobno slušati ga. Isaacove oči blistaju kada govori o svojoj kompaniji. " Biti član Hard Rock Cafe obitelji bila je svojevrsna terapija za ljude. Čak i ako bi došli iz nasilničkih obitelji, ovdje su bili voljeni, a zauzvrat su pružali svoju ljubav. Ljudi to uvijek čine. Zaposlio sam i one koje nitko drugi ne bi zaposlio, i za šest mjeseci oni bi bili potpuno novi ljudi. Dao sam im šansu koju su oni iskoristili...." Povezala nas je energija Razgovarajući o razvoju svoje tvrtke i posla nismo niti primijetili kako smo već daleko odmakli od gradića u kojemu smo se upoznali, te hod nastavili koritom suhe rijeke u pravcu zalaska sunca. Niti je to bila neka obična rijeka, niti je naš razgovor bio običan. Povezala nas je jednaka energija stvaranja, nevezivanja za prolazne stvari oko kojih se mnogi toliko slamaju. Imao je viziju svega što dolazi, a nije se osvrtao za prošlošću. Zračio je nekom čarobnom energijom. Zatim je nastavio: "Jednoga jutra mi je sinula ideja. Ako smo toliko poznati, ako ljudi toliko vole Hard Rock Cafe, zašto to ne iskoristiti i uzvratiti im nekom porukom. Tada smo počeli tiskati poruke na računima, majicama...Prodali smo milijune majica različitim ljudima, a na svakoj od njih bio je znak: Voli sve-služi svima. Mora da smo učinili nešto dobro...” Isaac je ostavio dubok trag u svima koji su ga upoznali. Od ukupne zarade Hard Rock Cafea financirao je izgradnju superspecijalističkih bolnica na jugu Indije u državi Andrea Pradesh u kojima se sve operacije obavljaju potpuno besplatno, cijeli posao ustrojen je na osnovama humanitarnog rada te mnogi liječnici svijeta koriste svoje godišnje odmore kako bi služili projektu koji je začeo upravo Isaac Tigret. Drvo želja Popeli smo se tada podno drveta zanimljivog naziva : "Drvo želja". Po legendi, svatko tko sjedne pod to čudnovato drvo, a čudnovato je između ostaloga jer raste izravno iz betona, te podno njega poželi neku želju, želja mu se netom ostvari. Isaac je potom prodao svoj san zvan "Hard Rock Cafe" za 107 milijuna dolara,te sav novac donirao u izgradnju spomenutih bolnica. Vrativši se u SAD, pokrenuo je novi posao nazvan "Blues Cafe" i velike poslove nazvane " Internet". Od tada do danas sreli smo se nekoliko puta, a Isaac je uvijek isti, razigran, srdačan, pomalo "lud", i uvijek istim žarom priča o svojim snovima. Stoga prva rečenica knjige koju sam odlučio napisati glasi " Napraviti prvi korak najveća je Putnikova hrabrost...."

- 20:15 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.