16.10.2006., ponedjeljak

NAŠ MANAGER NA ŠTO VAS PRVO ASOCIRA RIJEČ MANAGER Eto RIKO je smislio maskotu za našeg managera i za ovaj blog. Vi ste se zaista potrudili da kažete kako bi ga zvali. A na meni ostaje da se odlučim za ime. No prije nego donesem odluku ja ću, kao i svaki naš manager, pitati za mišljenje. I onda ću pametno, polako, trezveno,…kazati tako ćemo ga zvati. I tako neću za ništa biti odgovoran, ai neću doživjeti onaj čuveni stres. Moja (naša) komentatorica NEFERTITI poslala mi je svoje viđenje managera. Uz moju malu korekciju pogledajte kako ga je doživjela. Zanimljivo. A vi se možete uključiti svojim razmišljanjima, možda vi imate druga iskustva ili ih uopće nemate pa će vam ovo dobro doći da se pripremite za taj susret s našim managerom. Ja sam ga odavno upoznao, čak i popio piće s njim,….. Kada kažemo riječ manager što vas prvo asocira. Čovjek srednjih godina koji iza sebe ima već iskustva, privlačnih crta lica, prema građi tijela vidljivo drži do sebe, čvrsta odvažna koraka, elegantan, profinjen, šarmantan i naravno s malo debljim novčanikom..da, tako je u američkim filmovima. A sad kad kažem hrvatski manager…ima li razlike..? Mjesto događanja Jedan naš luksuzni restoran, svatko ga od vas zna, često puta ga je obilazio, onako izdaleka i okolo jer ne može svatko u njega. Pristiže najnoviji mercedes S klase besprijekorno poštujući komande malog debelog vozača, sitnih nemirnih očiju. Elegancija zasjenjena „gengavim“ sitnim užurbanim koracima. Pa ljudi moji teško je stići iz restorana na jednom kraju grada u restoran na drugom kraju grada. I sve to za vrijeme radnog vremena, gužva je!!!! Nogavice su malko predugačke pa na svakom koraku zapinju za đon lakiranih cipela. Pa bar se đonovi sjaje od čistoće, jer nikada ne dotiču tlo. Od konačnog izgleda, ipak je najvažnije da se radi o najskupljem odijelu s koje još uvijek visi etiketa, čistim dokazom da je to Armanijevo odijelo s cifrom koju mi obični građani ne možemo ni pročitati. Visoko uzdignuta glava, znak da je pobrana sva pamet svijeta…..polutrčećim korakom ulazi u salu. Zadnji je trenutak da uvuče izvrnute prazne džepove na hlačama, taman hvata svoj stolac koji je unaprijed rezerviran za VIP goste. Red se mora znati. Brisanje grašaka znoja rubom kravate s koje se već odavno otkotrljala zlatna igla s dijamantnim detaljem. Zapravo nikad nije ni bila, ali…… tko zna…..e onda primijetiš sitnicu. Kašnjenja od pola sata, pružanje ruke svom kolegi kraj kojega se ščućurila mlada dama koja je u drugom pokušaju (sva sreća nema drugih pajdaša) došla na red za pozdrav. Sako je malo pretijesan, no ni to nije razlog za otkopčavanje gumba priliko sjedanja. Nadamo se da nikog neće pogoditi u oko..utjeha nam je bar da g. Manager neće zaboraviti zakopčati kad ustane sa stolice. Oči sokolove Dama se ispričava na sekundu i odlazi…. neprimijećeno. Na povratku, vidi čuda, valjda slučajni pogled na njene vraški dobre noge i minicu (odabrana po vrlo posebnim principima selektivnosti) prisiljavaju našeg aktera da obrati pažnju. Štoviše, uspio je vrškom noge namjestiti stolac da dama može u miru sjesti. Nema smisla previše se truditi, u krajnjoj liniji ako to učini sama duže će je moći „skenirati“….mmmmm. Pravi gentleman, nema što, čak je uspio ne zasliniti (ovaj put). Zatim slijedi odvažan pomak rukom i prodoran zvižduk – signal za konobara. Kulminacija rasprave, ruke šaraju po zračnom prostoru s prijetnjom da netko bude nokautiran..čovjek je unio svoju dušu i tijelo..ha, ipak je u pitanju narudžba. Vrijeme je novac Za to vrijeme kravata prati kretanje tijela, dvije su mogućnosti: da završi na plećima ili u juhi..idemo dalje. Jedan od prisutnih izvadi svoj iPod i dok s jednom rukom žvaće batak, s onom drugom manje masnom tipka po gumbićima, a njegov poslovni partner krade svojih pet minuta i trepćući okicama škica pratilju svog kolege ili pak lupkajući žlicom po tanjuru pokušava pridobiti pažnju sugovornika koji psuje zbog krivo pritisnute tipke….(uputstva za upotrebu iPodom su, naravno, ostala doma na stolu). Nakon podrigivanja, odlaze do šanka ostavljajući damu samu za stolom, zaliju sklopljeni posao litrom crnog, pa litrom bijelog, pa malo zakašnjeli aperitiv, rukuju se i kažu: „OK, stari, dogovorili smo se.“!!!! „Da, naravno! Kad bumo opet pili! Al ovaj put na moj račun. Nisam isplatil plaće svojim radnicima pa imam zalihe u novčaniku. A je.. ga znaš koliko me koštal novi porsche, nemreš misliti na sve, stislo je, ne..“ Izmjenjuju brojeve telefona na komadu salvete, od dame posuđuju ruž umjesto olovke..i to je to..pravi profesionalci, veliki poduzetnici, šarmeri iznad svega. Na kraju salveta odlazi u aktovku iz koje viri sendvič od jučer, neuredni papiri, rastavljene kemijske olovke..zatvara žurno aktovku, malo uz potisak na poklopac, zagrljeni napuštaju restoran. Dama ostaje sjediti, zaboravljena…ljudi vrijeme je novac….. IZDVAJAM Kako god bilo neka vas ova priča ne poremeti u nastojanju da postanete poduzetnik - manager, onaj pravi, naš Manager. I nastavite smišljati ime za našu maskotu mačka poduzetnika. Vrijeme je da izaberemo pravo ime za njega. Uključite se u davanje imena ovom našem poduzetniku. Očekujem vaše komentare, a nagrada za naj… ime ostaje i dalje u igri. Sve je to ipak samo igra, kao i cijeli naš biznis.

- 21:32 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.