Blogoreja

ponedjeljak, 27.11.2006.

Jebeš pjesnika koji navrši dvadesetu

Jebeš pjesnika koji navrši dvadesetu.

Jer, pjesnici su tankoćutni.
Zaljube se vrlo rano.
Do dvadesete im srce pukne dva-tri puta.
Barem.
Otvrdne, okošta, ogrubi.

Neka potom rade što žele.
Neka švercaju oružje,
Neka se bogato ožene.
Neka umru.
Samo neka više ne pišu.

Jer, jebeš pjesnika koji navrši dvadesetu.

(20/8/06, autoput)

ponedjeljak, 20.11.2006.

Irina

Damjan je bio probdio zadnje dvije noći - o previše je toga trebalo misliti - stoga mu se umalo dogodilo ono čega se najviše bojao: zakunjao je taman pred pad ograde.

Srećom, djevojka je bdjela, nervoznih prstiju u prljavim tamnim uvojcima, i primijetila je iskrenje kod stupova stotinutridesettri i stotinutridestčetiri. Udarila je visokog dječaka laktom pod rebra: - Damjane! Iskre!

Damjan se učas razbudio pa su on i djevojka pognuti potrčali ka ogradi. Na korak od nje su zastali. Nije se mogla uočiti razlika između ograde kakva je bila do prije trenutak - nevidljiva i letalna - i kakva je bila sada. Tko zna da li su obavijesti bile točne? Tko zna da li se između stupova stotridesettri i stotridesetčetiri doista noćas, na nekoliko minuta, otvorio prolaz u Grad?

Damjan zgrabi ranac s ono malo stvari što je zvao svojima i baci ga prema ogradi. Ranac proleti i prigušeno pade u mrak s druge strane. Ograda je, izgleda, doista pala. A vremena za daljnje pokuse ionako nije bilo.

- Hajdemo! - zapovijedi Damjan, zgrabi djevojku za ruku i potrča.

Zadržavali su dah dok su prolazili između stupova - kao da bi im to išta pomoglo! - i odahnuli tek kad su se našli s druge strane. Ni trenutak prerano: dok su se još čudili što su cijeli, ponovo je zaiskrilo i ograda se uz miris ozona zatvorila.

Damjan je čvrsto zagrlio djevojku. Disali su s olakšanjem onih koji su nadživjeli svoju nadu. Damjan je zatim podigao ranac i njih je dvoje nastavilo kroz mrak.

Bili su korak bliže Gradu.

***

Dok nije upoznala Damjana, Irina se nikad nije poželjela vratiti u Grad.

Iako je bila rođena u Okolici, Irina je bila ono što niti jedan od prognanika, razvlaštenih, seljaka ili skitnica nije bio. Ona je, po majci, bila Građanka.

Irinina je majka još kao djevojka Grad napustila svojom voljom, iz protesta protiv podizanja Ograde. Nije bila jedina koja je to učinila - takvog je bunta među studentima bilo podosta - ali je bila jedna od rijetkih koji se nisu, nakon godinu-dvije spavanja u nezagrijanim metalnim gljivama, podvijena repa vratili u Grad. U Okolici je upoznala Irinina oca, dobila Irinu i umrla desetak godina kasnije, od pokvarene vode i umora životom.

No, prije no što je umrla, Irini je povjerila tajnu povratka u Grad.

***

Damjan je oklijevajući stupio na crvenu ploču. Začuo se škljocaj, ali nečujne se zrake smrti nisu aktivirale. Prema uputama, iduća ploča na koju je trebalo stati bila je bijela, zatim plava. Damjan učini još dva oprezna koraka, znojeći se obilno jer se boja pločica sa svakim korakom mijenjala.

- Prati boje, ne moje korake - šapnuo je djevojci, za koju se nadao da ga slijedi, da je šapat smrtonosnih zraka nije dosegao prije njegova.

***

Irina je tajnu povratka u Grad čuvala u svome srcu i nikome je, prije Damjana, nije povjerila. Znala je koliko tajna vrijedi i kolike su lažne tajne kružile, ali nije je željela prodati za novac, položaj, ni usluge.

Grad je bio san i moglo ga se kupiti samo snom.

Damjan je stigao s otopljenim snijegom, lastama i proljetnom kolonom izbjeglica. Bio je visok i naočit, smijao se zanosno i često. Irina se zagledala u njega, a on joj je poklonio zub planinskog vuka.

Na snu o ljubavi zahvalila mu je tajnama svoje majke, jedinom sigurnom ulaznicom u Grad o kojem je, kao i svi pobjezi, sanjao.

***

Držeći se za ruke i čvrsto žmireći, mladić i djevojka preživjeli su hodnik halucinacija, tko zna koju po redu zamku. Vid im je govorio kako trunu, čuli su crve kako im hrskaju u mesu, osjećali smrad tkiva u raspadanju, ali pod dlanovima su ćutili topao dlan onoga drugog i znali da je sve ostalo laž.

Na izlazu ih je, pak, čekalo neugodno iznenađenje: troglav, metalan zmaj. Spavao je dok ga nije probudio smijeh njihova trijumfa, a sada se razmatao, uvijao, pružao kandže i pirio jaru u bakrenim ždrijelima.

U uputama Irinine majke nije bilo ni riječi o zmaju! A opet, te su upute bile tako stare da se moglo, trebalo očekivati kako će Grad nešto u svojoj obrani promijeniti. Umjesto stražara za koje je znao lozinku, pred Damjanom se podizala prepreka koju nije znao prijeći!

Osim ako ... Iz sveg glasa Damjan povika riječ koju je trebao reći stražarima i zmaj zastane. Boja se njegovih ždrijela ohladi, a on se svije ustranu i propusti sitnog činovnika.

- Građanin? - hladno ih pogleda činovnik.

- Da, da! - poviče Damjan s golemim olakšanjem. - Građani! Jesmo!

- Tko od vas dvoje?

***

Irina je svome dragom Damjanu odala sve tajne, osim jedne. Kanila mu je odati i nju, ali u posljednji čas, pred stupovima stotinutridesettri i četiri. Odala bi mu je, pustila ga u Grad i došla za njim iduće godine, kad ograda ponovo padne.

No, on ju je izdao. Omamio je da prespava dan pada ograde pa krenuo u Grad s nekom djevojčicom s kojom se i provukao pored planinskih vukova.

Izdao ju je, ni prvi ni posljednji. U Irininih šezdeset sijedih proljeća mnogi su dječaci prešli planine i nudili joj snove koji su bili samo snovi, u zamjenu za tajne koje im je ona rado otkrivala. Sve tajne, osim posljednje.

U Grad je odjednom mogla ući samo jedna osoba. Povratnik ili tuđinac, Grad nije mnogo mario jer je i svježa krv bila potrebna, ali masovnom se ulasku trebao zapriječiti put. Samo je jedna osoba zato mogla proći pored stražara.

Ali ne ona koja progovori prva.

***

- Ja sam Građanin! - povikao je Damjan kada je shvatio da neće oboje proći. - Ja! Ja! Ja!

***

Tamo vani, Irina je čekala novo proljeće i onoga tko joj neće lagati.

ponedjeljak, 13.11.2006.

Simbolična

Rođen sam s crvenom zvijezdom na čelu.

Svoju sam sreću mogao zahvaliti nanotehnologiji. Znajući u kakvim vremenima živimo naši roditelji nisu samo isprogramirali željeni spol i fizičke karakteristike svoga prvog dvanaestočlanog legla, već su iskoristili nanobote da nas i prije rođenja promaknu u društveno podobne. Svijetla je budućnost meni i jedanaestorici moje braće i sestara bila zajamčena na staničnoj razini. Bar do prvih izbora.

A na tim se izborima tek pokazalo koliko su nam roditelji bilo dalekovidi. Oni sami nisu ih preživjeli, ali su naši nanoboti predosjetili promjenu klime i u ključnom trenutku crvenu zvijezdu zamijenili crnim slovom U. Kada su falange hrđavih bajuneta upale u vrtić, samo se nas dvanaestoro provuklo.

Do četrnaeste godine - godine naše punoljetnosti, glasačkog prava i polaska u vojsku - nanoboti su nam spasili kože barem tucet puta, pravodobno sluteći pobjedničku stranu. Pomogli su nam i na način kojeg naši roditelji nisu predvidjeli: kad smo ostali siročad, prodavali smo svoju krv - obogaćenu nanopodobnošću - svima koji su željeli biti sretni poput nas.

Navršili smo četrnaestu, dali otisak prsta i zjenice, zadužili vlastitu bajunetu i mislili da smo spremni na sve. I bili smo. Na sve osim slobode.

Sloboda je stigla nenadano; neželjeno dijete predugog rata i ljudi umornih od biranja strana. Sloboda je imala ime za koje nismo hajali. Sloboda je imala ideale za koje nismo marili. Simbol! Jedino smo željeli znati koji će joj biti simbol! Morali smo znati koji će joj biti simbol!

Nanoboti su u našoj krvi divljali. Nisu se znali postaviti. Za ovo nisu bili programirani. Tko je vidio ljudima davati slobodu?! Utjehe nema u slobodi! Simbole, simbole nam dajte!

Poslije se sloboda okitila nekim već simbolom, ali za nas je bilo kasno. Izgubljeni, očajni nanoboti nasumce su nam po čelima ispisivali simbole iz svoje arhive, čas slova, čas znake. Pogledavali smo se, stežući hrđave bajunete, i nismo vidjeli braću iz legla, sestre s kojima smo odrasli: vidjeli smo crveno čelo kad je naše bilo crno; crno, gdje je naše bilo crveno.

Umro sam s crvenom ranom na čelu.

(mcn)

petak, 10.11.2006.

Milodari

Domagoj je volio vikende provoditi kod bake. Trebao mu je odmor od roditelja koliko i njima od njega, a od bake se uvijek mogao nadati i kakvom poklonu. Jedino ... jedino kad ga ne bi svake nedjelje vukla na misu.

Domagoj bi tijekom mise poslušno držao ruke sklopljenima, puštao je glasove, klecao, sjedao i ustajao kad i ostali, ali dosađivao se za poludjeti. Najzanimljivi, jedini zanimljiv trenutak u cijeloj torturi bio je kad bi pognuti stari sakristan s tobolcem na štapu izašao skupljati milodare. Baka bi tada Domagoju dala koju kunu i on bi možda i cijelu minutu nestrpljivo gledao kako mu se sakristan primiče dok starac i motka ne bi stigli do njega te dok ne bi novčiće pustio da padnu u zagasitocrvenu vrećicu. Poslije toga, sve bi opet bila dosada.

Te nedjelje, međutim, baš dok mu se sakristan približavao, Domagoj osjeti bljesak ideje u svom malom, osmogodišnjem mozgu.

- Što radiš, budalo? - kao da je nešto unutra povikalo. - Zašto bacaš novce?

Domagoj je bio previše osupnut kako bi učinio išta do li uobičajeno: bacio je petokunac u tobolac. Ovaj je zvecnuo, starac je odrhturio dalje, a Domagoj počeo razmišljati.

Glas je imao pravo! Jer, što je Domagoj maločas učinio nego bacio pet kuna? Čak i ako su te kune bile ulaznica za ovu priredbu, preplatio je! Koliko se dosađivao, trebali bi oni njemu platiti za potrošeno vrijeme! A pet kuna ove nedjelje, pet kuna iduće nedjelje, pet kuna svake nedjelje - nekad manje, ali nekad bi baka dala i deset - nakupi se toga ...

Do iduće je nedjelje Domagoj smislio plan. Preko tjedna je od džeparca uspio uštedjeti čak kunu (što nije bilo lako, Domagoj nije bio štedljivo dijete) i sad ju je pažljivo čuvao u lijevom, znojnom dlanom. Dolazak sakristana čekao je nestrpljivije no ikada.

U istom času kao i uvijek, starac se pojavio na vratima sakristije, vukući nogu za nogom, kimajući glavom na suhom vratu. Baka je, također kao i uvijek, posegnula rukom u torbicu, izvadila novčarku i iz nje pet kuna. Pružila ih je Domagoju koji joj je stajao slijeva. Domagoj je pružio desni dlan i u njega primio kovanicu s mrkim medvjedom.

A kad je sakristan stigao do njega, u tobolac je iz lijeve ruke ispustio znojnu kovanicu sa slavujem. Samo kunu.

To je bio odsudni trenutak! Je li baka primijetila kako nije prebacio novčić kojega mu je dala iz jedne šake u drugu? Zvoni li, kad padne, kovanica od kune drukčije od kovanice od pet kuna? Hoće li sakristan primijetiti kako mu je Domagoj dao manje no inače pa visoko podići ruku, zaustaviti misu i neočekavano gromkim glasom obznaniti gradu i svijetu kako je pred njim lopov, drhtavim ga kažiprstom prokazati kao kandidata za pakao?

Ništa se od svega toga nije zbilo. Baka je slušala druge kako pjevaju, sakristan je odrhtuljio dalje, nebesa se nisu prolomila. Domagoj je kriomice pogledao u desnu šaku i, uvjerivši se kako je petokunac zaista tu, nasmiješio pakleno. Pet kuna ove nedjelje, pet kuna iduće nedjelje ... U godini dana to je ... puno kuna! A možda, možda nitko neće primijetiti ako idući put umjesto kune ubaci samo pedeset lipa? One od dvadeset su nekako lagane, ali pedeset bi moglo proći ... Da li da sa sobom nosi četiri puta presavijen papirić za slučaj da mu baka da deset kuna? Treba li ga obojiti smeđom bojicom kako bi bio manje sumnjiv?

Te su sretne misli Domagoja već daleko ponijele. Počeo je zbrajati ljude u redu ispred sebe - njih tridesetak. Dobro, neki nisu davali milodare, ali ako je njih dvadesetak dalo po pet kuna ... bi li se isplatilo skočiti, oteti sakristanu motku i tobolac s novcem pa pobjeći u nepoznatom smjeru? Bi li unutra moglo biti dovoljno novca da bi mu se isplatilo više nikad ne vidjeti baku, mamu i tatu ...?

Razmišljao je tako Domagoj, a baka ga je s vremena na vrijeme promatrala, sva sretna što se njezin unuk napokon više ne vrpolji, što tako pobožno prati misu.

četvrtak, 09.11.2006.

Dimnjačar

Otkako je prošlog tjedna dobio bicikl od bratića koji je, na užas svojih roditelja, dosegao dob za motocikle, Marin jedva da je o ičem drugom mogao misliti. Odmah poslije škole stuštio bi se kući, pa u podrum gdje ga je, zakatančen, čekao bicikl i onda bi proveo veći dio poslijepodneva u namještanju, zatezanju, pumpanju i bojenju svega što je na dvokolici bilo krivo, labavo, mlohavo ili oguljeno.

Za vikend je, napokon, bicikl bio spreman. Marin je rano iskočio iz kreveta samo da bi s utopljeničkim očajem zamijetio olujne oblake koji su zamijenili sunce što mu je kroz podrumski prozorčić obećavajući namigivalo cijeloga prošlog tjedna. Potop koji je počeo nedugo zatim trajao je kroz subotu i nedjelju i protegao se većim dijelom ponedjeljka. Sunce se, dakako, izvuklo ispod oblačne perine i mazno protegnulo tek kada je kucnuo krajnji čas za polazak u školu i kada više nije bilo ni trenutka vremena za ma i jedan krug biciklom oko kuće.

Bijesan na sve živo, Marin je putem do škole šutirao sve što bi mu došlo pod tenisicu: kamenje, konzerve, puževe, a bogme bi i ona mačka letjela da se nije izmakla na vrijeme. U trenutku kada je stigao do škole, jedini preostao taman oblak bio je onaj u njegovim mislima, a u tom su munje pucale sve u šesnaest. Mrk i mrzovoljan, Marin je stupio u školsku zgradu i tamo naletio na - dobru vijest!

Obilne oborine urotile su se, objasnila im je razrednica, s nekvalitetnom gradnjom i ravni je školski krov popustio jezercu koje se stvorilo na njemu. Sa svih se stropova na najvišem katu cijedila voda pa su nastavnici slegnuli ramenima, pozvali majstore i otkazali nastavu poslijepodnevnom turnusu.

Marin nije mogao vjerovati svojoj iznenadnoj sreći. Razrednica valjda nije ni završila objašnjavanjem, a on je već jurio kući, brzinom neke od onih munja koje su mu do maločas tek sijevale po mislima. Zum-tras-zum i torba je bila u stanu, a Marin u podrumu. Otključao je lokot i eto ga na ulici.

Do kraja svoje ulice morao je bicikl gurati. Već neko vrijeme tu su se postavljali kojekakvi kablovi i cijevi pa su i kolnik i pločnik bili temeljito raskopani, a ljudi su planinarili po brdima nabacane zemlje i održavali ravnotežu na nestabilnim mostićima od dasaka. Marin je pažljivo provezao bicikl stazicama utabanim u kišom razgnjecalu masnu zemlju i dobro pazio kako će stati na klimave, kliske daske - danas su cijeloj priči bile dodane duboke, blatne kaljuže pune kišnice u kojoj se Marin nije imao ni najmanju želju okupati.

Izašavši napokon iz opasne zone, Marin je uzjahao svojeg žutog pastuha (s crvenim mrljama tamo gdje je boju popravljao - tata nije imao žute) i zapalio niz cestu.

Kroz svježe, ali sunčano popodne Marin je ostvarivao sve o čemu je maštao dok je kistom i pumpom osposobljavao bicikl. Najprije je napravio nekoliko krugova po naselju da bude siguran kako su ga vidjeli svi koji su to trebali. Onda je zapedalirao dalje. Nakon sat vremena mišići su ga malo boljeli pa je usporio te dalje samo sporo krstario, uživajući u osjećaju slobode i vlasti nad svojom sudbinom.

Kad je ostvario sve lokalne ciljeve, zaputio se preko rijeke. S vjetrom u kosi prešao je most i ubrzo se našao u središtu grada. Tu je morao voziti sporije jer su ceste bile uže, a pločnici puni prolaznika. Baš je tako manevrirao jednim pločnikom - bilo je tu stajalište tramvaja, a i ljudi su išli s posla kućama pa je gužva bila veća - kadli mu je pogled zapeo na crnoj figuri.

Dimnjačaru.

Kad je Marin bio još mali, davno prije no što je i krenuo u školu, htio je postati dimnjačarom. Zapravo, htio je postati "dimnim carom", kako je on tu riječ čuo i razumio. "Dimni car", mislio je mali Marin, mora biti neko sjajno stvorenje! U njegovoj su mašti dimnjačari bili bića od dima što skakuću s krova na krov i vladaju vatrom i dimom u cijelome gradu. Povrh svega, nikad se ne peru - kud ćeš ljepšeg zanimanja za dječačića koji je majci uporno, ali uzaludno, objašnjavao nesvrhovitost čestoga kupanja.

Poslije se sve to promijenilo. Marin se navikao na kupanje, a shvatio je i kako se "dimnjačar" piše, izgovara te što zapravo znači. Zbog svega toga prošla ga je i volja za tim zvanjem pa je roditeljima obznanio da će kad odraste biti časna sestra ili možda Marsijanac.

Dimnjačare je Marin sretao još nekoliko godina potom, dokle god je s roditeljima živio kod bake u starom dijelu grada gdje su se još ložile peći i prljali dimnjaci. Od bake je i naučio stari običaj da se, kad vidiš dimnjačara, uhvatiš za gumb. "To donosi sreću", rekla mu je baka. Tata je, doduše, poslije rekao da je to glupost, ali kako je Marin najveći dio dana provodio s bakom, znao je od kuda dolaze sladoledi i stripovi te koga je najbolje udobrovoljavati.

Čak i sada, na stajalištu, poslije toliko godina života u zgradama s radijatorima i bez dimnjaka, stari je refleks proradio. Marinova je ruka sama od sebe pošla prema gumbu na košulji i samo ju je snažna volja zaustavila. Odvojen od bake, Marin je napokon povjerovao tatinim tvrdnjama da su njene priče tek puke praznovjerice te da velikom momku ne priliči izbjegavati ljestve, čekati da netko prije njega prođe cestom koju je prešao crni mačak ni hvatati se za gumb pri susretu s dimnjačarom. Zato je sad zaustavio ruku prije no što su mu prsti dohvatili gumb i vratio je na upravljač bicikla. Čak se i zadovoljno nasmiješio što se nije osramotio već ponio tako odraslo.

A onda je shvatio da ga je dimnjačar vidio.

Policajci, tramvajci, prodavačice i smetlari za Marina nisu bili osobe. Njihove su ih odore određivale i Marin nikad nije osjetio potrebu da zaviri iza njih i pronađe čovjeka ispod odijela. Tako je bilo i s dimnjačarima; njihova bi ih crna uniforma pojela i za Marina su bili samo dimnjačari, bića s ljestvama, četkom, namotajem žice preko ramena. Zato ga je iznenadilo kada je, ulovljen u dimnjačarev pogled, i on njega bolje promotrio i otkrio - između crne kape i crnog ovratnika - garavo, tužno lice.

Dimnjačar nije bio mnogo stariji od njega, shvatio je Marin. Imao je tek koju godinu više - šesnaest, sedamnaest - ali nije se držao samosvjesno poput svojih vršnjaka, srednjoškolaca. Stajao je po strani od skupine koja je čekala tramvaj, ramena ovješenih i pogleda oborenog. Jedva da je i gledao oko sebe, tek bi tu i tamo bacio hitar pogled niz prugu da vidi dolazi li tramvaj. U jednom takvom trenutku ulovio je sliku Marina koji se suzdržao da ne uhvati gumb i u istom je tom trenutku Marin spazio njega i pogodila ga je tuga koja je napunila vodeno čiste oči, iznenađujuće oči za takvo garavo lice.

Tramvaj je stigao, ljudi su se ukrcali, a s njima i dimnjačar. Marin je, iako je gužva na pločniku sad bila znatno manja, ostao na mjestu, jednom nogom na pedali, drugom na asfaltu, zagledan za tramvajem i iznenađen svojim osjećajima.

Ni traga više onom prijašnjem zadovoljstvu. Dimnjačareva tuga otplavila ga je i na njegovo mjesto donijela nove misli. Marin se pitao kako je, zašto, taj dječak postao dimnjačarom. Možda je i on to poželio još kao mali i taj ga san nikad nije napustio? Možda se i on hvatao za gumb nadajući se sreći i možda je, kasnije, poželio biti dimnjačarom baš zato da bi nadu u sreću prenio drugima? I što je dočekao? Dočekao je da stoji po strani, da ga ljudi ne gledaju, da više ni čestitki s njegovim likom nema za Novu godinu, da se djeca srame uhvatiti za gumb, ponadati. Želio je donositi sreću, a nije ju dobio ni za sebe.

Marin se osjećao užasno, gotovo kao da je svojim poricanjem glupog, malog praznovjerja ubio dimnjačara, ubio ujedno i svoj djetinji san o Dimnom caru, svemoćnom i slobodnom na krovovima grada.

Tramvaj je već bio na kraju ulice kada je Marin odlučio. Odgurnuo se nogom, podigao u sedlu i svom snagom nagazio na pedale. Pa što ako su to sve budalaštine?! Pa što ako veliki dečki to ne rade?! On mora popraviti što je učinio!

Nikad brže nije vozio. Kosa mu je polegla niz glavu, uhvaćeni vjetar lepetao mu je u košulji, stisnute su mu oči suzile. Na prvom raskršću izletio je na cestu ni ne gledajući, ne slušajući bijesnu trubu i kletvu automobila koji je zbog njega zakočio. Sjekao je dalje - preplašena žena pustila je košaru, djevojčici se otrgnuo pas s uzice i pobjegao u park, starac je kleo i prijetio za njim štapom, a Marin je sjekao dalje, gazio lijevom, desnom, lijevom, pognut nad upravljačem bicikla, odlučan da sustigne tramvaj.

Tramvaj je stao na stajalištu i Marin se približio. Tramvaj je krenuo dalje, ali sada su njihove brzine već bile podjednake, Marinova i brža, pa je bicikl sustizao plavo vozilo. Marin je vozio naslijepo, bezobzirno prisvajajući pločnik i pogledom pokušavajući proniknuti u unutrašnjost tramvaja. Ali, dimnjačara nije mogao naći.

Marin je grizao usnu razmišljajući. Ako ga nije bilo s ove strane, možda bi ga mogao pronaći s druge? Ali tamo je bio promet, automobili, znatno opasnija vožnja...

Marin je oklijevao samo trenutak, a onda se okrenuo gotovo na mjestu i iza tramvaja kliznuo (još trublji, još psovki) na kolnik. Uhvatio je žutu crtu kao svoj putokaz i ponovo navalio na pedale, sveudilj gledajući u prozore tramvaja koji je šibao pored njega.

Napokon ga je našao. Mali je dimnjačar sjedio u prvim kolima, glave umorno naslonjene na staklo, očiju zagledanih u jednolično sivilo ceste koja je promicala. Marin se, znojan je već bio i crven u licu, uhvatio za gumb i počeo ga vrtjeti, nadajući se da će dimnjačar podići pogled, da će vidjeti kako ga nisu svi zaboravili, da nekome još nešto znači.

Ali, mali je dimnjačar ostajao u svojim skrivenim mislima. Nije se pomakao, nije trepnuo i ništa oko sebe nije vidio. Marin više nije znao što da radi. Nije mogao više dugo održati ovaj tempo, automobili su mu trubili, svaki je tren mogao pogriješiti i završiti pod kotačima. Tada mu suluda zamisao pade na um i on je smjesta odbaci da bi joj se trenutak kasnije vratio. Znao je da je opasno pokušati, ali je znao i što mu je činiti.

Zaveslao je još nekoliko puta snažno, a onda se uspravio koliko je mogao i svom snagom dlanom pljesnuo po staklu dimnjačareva prozora. Trzaj ga je gotovo prevrnuo, bicikl je zaplesao i Marin je morao upotrijebiti svu svoju vještinu da ga održi uspravnim. U tramvajskom retrovizoru mogao je vidjeti tramvajca kako mu prijeti stisnutom šakom, automobili koji su u panici zakočili trubili su mu kao blesavi, ali Marinu je samo jedno bilo važno: je li ga dimnjačar čuo.

Bicikl pod kontrolom, Marin se usudio pogledati nagore. I onda nije odolio a da se ne nasmije: nije privukao samo dimnjačarevu pozornost - cijeli je tramvaj buljio u njega!

Marin se sretno uhvatio za gumb i počeo ga vrtjeti kao šašav, smijući se i vozeći istodobno. Dimnjačar ga je nekoliko časaka gledao ne shvaćajući, a onda je prepoznao i dječaka na biciklu i gestu i poruku. I nasmijao se kao kad oblaci propuste sunce, zubima bijelim i očima plavim i mahao je Marinu sretno.

Marin je sada mogao usporiti. Laka srca, skrenuo je na obližnji pločnik i promatrao tramvaj kako se smanjuje u daljini. Još je neko vrijeme odsutno vrtio gumb, a onda je konac popustio i on mu se našao u ruci. Ni to ga nije oneraspoložilo, ništa ga nije moglo sad kad mu je sve bilo toplo i drago. Stavio je gumb u džep i krenuo kući. I nijedna ranija vožnja nije mu bila tako dobra i tako laka kao ova. Činilo mu se kao da leti i smiješio se cijelim putem pa i kad je, u mislima izgubljen, nepažljivo skrenuo u vlastitu ulicu i glavačke odletio u kaljužu.

Oblaci neke buduće oluje skupljali su se na nebu, a iz rupe činili su se povrh nebodera kao pramenovi dima iz divovskih dimnjaka.

srijeda, 08.11.2006.

Vidjeti nevidljivoga

- Brinula sam se za vas, - s vidnim ga olakšanjem prekori Violeta, - mogli ste se javiti!

- Iz Kotla? - nasmiješi se Arhimed Horvat svojoj tajnici. - Ni uz pomoć telepata!

- Mislila sam... - Violeta napući usne i slegne ramenima. - Tko zna što vam se moglo dogoditi, zašto su vas zvali... Znam da vas Božanski Brigadir ne može smisliti!

- Mene ne podnosi - kimne Arhimed Horvat, ne bez zadovoljstva, - ali Kundaka se boji. A baš mu je Kundak danas skoro izmakao.

***

Teški oklopni transporter Pravosuđa zaustavio se pred čelikom i stijenom Kotla, najčuvanijeg zatvora Arkadije, trajnog doma svih neprijatelja Božanskog Brigadira. Iz njega je u reflektorski snop iskoračio Arhimed Horvat, nezavisni savjetnik, čovjek s pozitronskim mozgom, i lagano kimnuo nervoznom upravitelju.

- Problem? - upitao je.

- Kundak - upravitelj je s naporom progutao slinu. - Nestao je!

Kundak, nekadašnja desna ruka Božanskog Brigadira, prije nekoliko je godina pao u nemilost, potom stao na čelo gerile da bi, konačno, bio uhvaćen i, uz pompu, smješten u Kotao. Da tu i istrune, nadao se Brigadir.

- Kako? - upita Arhimed Horvat.

- Bez traga - upravitelj je od otkrića još bio u šoku. Bojao se za svoje mjesto, a možda i glavu. - Samo mu je odjeća ostala.

***

- Teleportacija? Put kroz vrijeme? - pitala je Violeta širom otvorenih očiju. - Spontano samospaljivanje?

- Ništa od toga - zavrtio je Arhimed Horvat glavom. - Ali možda vam pomogne činjenica kojoj je radnoj jedinici bio dodijeljen Kundak: onoj doktora Tezuke.

- Tezuke? - iznenadi se Violeta. - Nije li on mrtav već... već...

- "Nestao u nesreći pokretnih pločnika, pretpostavlja se da je mrtav", je točan citat - kimne Horvat. - Ali naš ga je voljeni Brigadir izgleda uskrsnuo i skrio gdje mu više nitko ne može nauditi. Bar nitko drugi.

- Biste li mi trebali ovo pričati - Violeta je izgledala zabrinuto.

Arhimed Horvat se nasmiješi.

***

- Možete razgovarati s njim, ali morat ćete zaboraviti da ste ga ovdje vidjeli - suhih je usta objašnjavao upravitelj Kotla, otvarajući drugu ćeliju. - Za vaše dobro!

Doktor Tezuka ležao je na krevetu i na zvuk klizanja vrata samo je lagano okrenuo glavu prema njima. Arhimed Horvat se naklonio, predstavio, te rekao:

- Kundak je nestao.

Tezuka se nasmijao: - Je li?

Horvat je sjeo podno Tezukinih nogu: - Na čemu ste radili, doktore?

- Smijete li to znati?

- Trenutačno se više boje Kundaka nego mene.

- Ja bih se više bojao vas. Znate li na čemu sam radio prije no što mi je ponuđena sva sloboda ove divne istraživačke ustanove?

- Svjetlost - kimne Arhimed. - Refrakcije, ogibi...

- Onda? - Tezuka upitno nagne glavu u stranu, kao ispitujući. - Zašto bi našeg dragog Brigadira zanimale tako beskorisne i dosadne stvari?

Arhimedov mozak spoji dva i dva te poleti u nagađanje. Arhimed je uživao u tome.

- Nevidljivost? - pokaza zube siguran da je pogodio. - Vidimo samo ono s čega se svjetlo odbija. Ako, dakle, učinimo da svjetlo prolazi kroz objekt... Nevidljive letjelice? Ne, nevidljiva vojska!

Tezuka kimne: - Ljudi su mnogo jeftiniji.

Arhimedov mozak učini još jedan skok: - Ali, onda...

Tezuka se nasmiješi: - Nemojte naglas.

***

- Ne shvaćam - Violeta zavrti glavom. - Kundak je postao nevidljivim?

Arhimed kimne. - Prototip supstance završen je nekoliko dana ranije i trebalo ga je tek iskušati. Kundak je ukrao dovoljnu količinu, upotrijebio je i iskliznuo iz ćelije kada su je preplašeni stražari zatekli praznu.

- I, kako ste ga našli?

- Volim vašu vjeru u mene - Arhimed se elegantno nasmiješi. - Možete li pristaviti čaj? Zeleni, molim.

***

- Pretpostavljam da možete regulirati temperaturu ovog zatvorskog bloka? - upitao je Arhimed Horvat upravitelja, pomažući Tezuki u hodu.

- Ovog odgojnog bloka - ispravi ga upravitelj. - Zašto?

- Snizite je - nasmiješi se Arhimed. - Bilo gdje između deset stupnjeva i nule će odgovarati.

Upravitelj se namršti, ali učini što je Horvat tražio. Zatim se ponovo namršti i pokaže na Tezuku: - Što će on ovdje?

- Doktor Tezuka bio je od neizmjerne pomoći. A volio bi se i uvjeriti u uspješnost svoga rada.

- U uspješnost? - zastane upravitelj, pa shvati. - Nevidljiv je? Uzbuna!

- Mislim da nema potrebe za tim - reče Arhimed i dahne put stropa. U ohlađenom zraku kaznionice, njegov se dah jasno ocrtavao.

***

- Našli ste ga po dahu! - dosjeti se Violeta, sva sretna. Arhimed zadovoljno kimne.

- Ali, - namršti se Violeta, - zašto je još bio u zatvoru? Zašto već nije pobjegao?

- Razmislite trenutak - blago će Arhimed. - Kako se Kundak učinio nevidljivim?

- Postao je... proziran - slegne Violeta. Arhimed kimne.

- Tako je. Svaka stanica njegovog tijela propuštala je svjetlost i mi niti smo ga vidjeli, niti je bacao sjenu. Svaka stanica, do posljednje.

- Ne razumijem - rekla je Violeta pa ustala jer je čajnik pištao.

- Oči! - namignuo joj je Arhimed. - Ako ništa ne zadrži svjetlost u našim očima, tada ništa ni ne vidimo! Brigadirova môra, Kundak nevidljiv njegovim stražarima, bio je tek običan slijepac koji nije uspio naći put ni iz zatvorskog bloka.

- Pa cijeli je eksperiment tada...

- Gotovo potpuno beskoristan, tako je. Bačen novac i bačeno vrijeme. Brigadir će poludjeti, nije ni čudo da sam ovako dobre volje. Postavite još jednu šalicu, Violeta, molim vas.

- Očekujemo li gosta? - Violeta nadigne obrve.

- Gotovo beskoristan, da - Arhimed samozadovoljno srkne čaj. - Ali nekima korisniji od drugih.

Druga šalica uzlebdi sa stola. Arhimed se lagano nakloni u tom smjeru dok je Violeta gledala kako čaj nestaje u nevidljivim usnama.

- Da li sam vam spomenuo da je doktor Tezuka već godinama slijep?

utorak, 07.11.2006.

Tuđinac u kadi

- Darko, ti si? - glas u slušalici bio je prigušen, ali istovremeno živahan i uzbuđen. I Zoranov.

- Zorane - rekao sam umorno i prevrnuo se pogledati brojčanik sata koji je crveno sjao u mraku, - pola tri je. Što hoćeš?

- Imam vanzemaljca!

Poklopio sam slušalicu dlanom, izvalio se natrag među jastuke i uzdahnuo. Zoranov problem nije što je pisac znanstvene fantastike – i sâm sam jedan od njih, pa znam da nas ima normalnih – već što on zaista i svim srcem vjeruje u to što piše. Poput kakvog Indijanca što polugol poskakuje dozivajući kišu, Zoran puni stranice i stranice u tihoj molitvi neznanoj svemirskoj braći, nadajući se da postoje, da dolaze. Pa onda ponekad dopusti mašti pomutiti granice stvarnosti te završi na lokalnoj televiziji opisujući leteće tanjure koji su mu se pričinili ili zovući me u pola tri ujutro.

- Zorane ... - počeo sam, ali me on prekinuo.

- Nije ofurena mačka kao prošli put, Darko! Nije, života mi! Crn je i ima ruke i ... treperi! Prekrasan je, Darko!

Crn je i treperi. Bog zna kakvu je glupost Zoran ovoga puta našao. A opet, što ako je istina? Ćorava koka nađe zrno. Što ako je Zoran zaista našao tuđinca?

- Darko?

- Dolazim.

***

Bio je crn i prekrasan. Ležao je u Zoranovoj kadi, u pola metra uzburkane mlake vode i ... titrao je. Njegovo dugo, zmijoliko tijelo na trenutke je nestajalo, a na trenutke mijenjalo oblik, boju, strukturu. Sad bi bljesnulo metalno, trenutak kasnije izgledalo bi kao živa rana okružena zubima, časak iza toga učinilo bi mi se kako pod vodom gori vatra, vrelozelena pa zatim siva, prozirna, ledenožuta. Kao da je Zoranov izvanzemljanin tražio oblik u kojem će se skrasiti, u kojem bi mogao opstati, pobjeći nevidljivoj boli. Najčešće se, pak, vraćao u tustu, glatku, zmijoliku i blistavu crninu ukrašenu s otprilike šest pari gipkih ekstremiteta i glavom nalik stiliziranoj konjskoj lubanji. Kada bi na trenutak otvorio kapke, oči bi mu bljesnule poput neoprezno zakotrljanih dijamanata. Bio je crn, prekrasan i stvaran.

- Vidiš? - rekao je Zoran. - Treperi.

- Vidim - odgovorio sam. - Kako ...?

Nisam ni završio rečenicu, a Zoran mi je već počeo kazivati sve po redu, saplićući se preko rečenica, ubacujući svaki detalj kojeg se mogao sjetiti ili za kojeg je makar mislio da ga se sjeća. Izvanzemljanin se, po Zoranu, usred noći iznad autoputa pojavio niotkuda i, koprcajući se, brzinom od preko sto na sat probio Zoranov vjetrobran.

- Znaš što ja mislim, Darko? Bila je to neka nesreća! Oni putuju odmah tu, izvan naše dimenzije, i nešto im se dogodilo! I onda su ... onda su razbacani i ovaj je završio tu kod nas, probio barijeru! I onda ...

- Zašto voda? - upitao sam ga.

- Bio je u lokvi vode! Na mom stražnjem sicu, u lokvi vode! Pa sam pomislio da mu je to sigurno stanište ... Što ćemo sada, Darko?

Pogledao sam prekrasno biće u kadi. Voda se manje vrtložila, titranje je bilo, učinilo mi se, rjeđe. Tko zna je li lokva na Zoranovu sjedalu bila voda? Tko zna kakav joj je bio sastav? Htijući ga spasiti, Zoran ga je možda ubijao.

- Darko? Što ćemo?

- Moramo ga se riješiti! - rekao sam.

***

Zoran me neočekivanom snagom izbacio iz kupaonice i sada mi je branio pristup mašući metlom i tresući se od navale adrenalina.

- Zorane - ustao sam masirajući masnicu na desnom ramenu, - razmisli!

- Nemam o čemu! Htio si ga ubiti! Mog aliena!

Duboko sam udahnuo kako bih se smirio, kako me Zoranova nervoza ne bi zarazila. Bio sam viši od njega i dobrano teži te sam mu metlu mogao oteti uz vrlo malen rizik, no nisam želio tučnjavu. Vjerovao sam da ga mogu dobiti na osjećaje jer svaki onaj što, poput Zorana, sanja o zvijezdama, mora biti mekan iznutra.

- Nemam izbora - rekao sam. - Ovo je on ili ja!

Zoran se zbunio. I dalje se tresao, ali vidio sam da je napola zaboravio na metlu u svojim rukama i da me slušao.

- Znam raditi samo ovo što radim - rekao sam. - Što ću, ne bude li više SF-a?

- Zašto ga ne bi bilo? - namrštio se Zoran. - Pa ovo je dokaz da smo bili u pravu, Darko! SF će procvjetati! Bit ćemo face!

Odmahnuo sam glavom: - Westerni nisu nastali u preriji, ratni romani se ne čitaju na ratištu. Kada bi postojale sretne ljubavi, tko bi čitao ljubiće?

Zoran je ubadao metlom prema meni, grizući usnicu i gledajući u stranu. Ali, slušao je. Nastavio sam: - Znanstvena fantastika prestaje postojati postane li stvarna! Tko će čitati o našim alienima, budu li zbiljski hodali Zemljom? A ja sam prestar da bih se mijenjao, Zorane!

Zoran je spustio metlu.

- Ovo je bio moj san - rekao je kroz suze.

- Sretan si čovjek jer ti se san ostvario - odgovorio sam. - Ali od snova se ne živi.

Ušli smo u kupaonicu. Ni sâm nisam znao što ću učiniti ni hoće li mi Zoran to dopustiti, ali na kraju nismo niti trebali išta poduzeti. Izvanzemljanin je ležao u mirnoj vodi, kože sive poput kamena, nepomičan kao stijena. Oči su mu bile poluotvorene i bez sjaja. Nije više bio ni lijep. Kada je Zoran uronio ruke u hladnu vodu kako bi ga dotakao, biće se raspalo u prah te smo njegove ostatke na kraju tušem isprali u odvod.

Od tada me Zoran više nikada nije zvao u pola tri ujutro da mi priča o zvucima koje čuje onkraj stvarnosti. Prestao je i pisati.

Ja nisam. Pisanje je moj posao, jedino što znam. Zato pišem, o dubokom svemiru i dalekim planetima i rasama nezemaljskih bića. I kad pišem, sva su blistavo crna.

Sva su prekrasna.

ponedjeljak, 06.11.2006.

Stanka za objed

Ova se priča nije dogodila ni sutra ni prekosutra, ali nije ni puno poslije ...

Gospodin Čivrak, učitelj, poveo je svoj razred osmaša u obvezatan orijentacijski obilazak. Svrha je orijentacijskog obilaska bila dječacima i djevojčicama sretne sutrašnjice predočiti izbor zanimanja za koja će se kroz koju godinu moći opredijeliti. Gospodin je Čivrak već mnoge naraštaje proveo kroz osnovno školovanje i ponosio se svojom vještinom upućivanja mladosti na prikladan im životni put.

Tako je i sada, vrlo uspješno i u kratkome roku, sedamdeset posto svojih učenika uputio u činovnička zanimanja. U svijetu sretne sutrašnjice, naime, sve su prljave, manualne poslove obavljali strojevi i veliki je postotak čovječanstva zapravo bio izlišan. Stoga je ljude koji nisu imali pravog interesa ni za što trebalo onemogućiti da rade štetu pa su činovnička mjesta - na kojima će idućih pedeset godina garantiranoga životnoga vijeka jedni drugima preusmjeravati izvješća o radu strojeva - za njih bila pravo rješenje. Birokratska je mreža bila posve nepotrebna - pravu provjeru rada strojeva radili su drugi strojevi - i stoga posve neškodljiva.

Među bistrijim učenicima malen ih je postotak, očekivano, pokazivao težnje nametanju nad druge te ih je gospodin Čivrak usmjerio u politiku i organiziranu religiju, ako su bili skloniji riječima, ili policiju i kriminal, ako su se radije iskazivali djelom. Nestašnu, hiperaktivnu djecu zatim je uputio u zabavljačke grane: sport, razne umjetnosti ili novinarstvo, gdje će moći umišljati kako vrijede, a opet bez prave štete. Premda se više nije imalo što istraživati, jedno je dijete poslao u znanstvenike; premda se više nije ratovalo, dva je dječaka poslao u vojnike; premda su strojevi posve dobro obavljali i ta zanimanja, jednu je djevojčicu odredio za liječnicu, drugu za trgovkinju.

I to mu je ostavilo Peđu.

***

Gospodinu je Čivraku mali Peđa već neko vrijeme predstavljao zagonetku. Uočio je u njemu nemiran duh, ali posebne vrste: onaj čija se ambicija ne bi zadovoljila nastupom na globoviziji, kardinalskom stolicom ili otkrivanjem nove subsubsubatomske čestice. Nema druge, zaključio je gospodin Čivrak, s dječakom će morati porazgovarati.

"Što je, Peđa?" pogladio ga je po kuštravoj glavi i osmijehnuo se. "Zar te baš ništa ne privlači?"

"Nije to, gospodine učitelju", odmahnuo je Peđa glavom, "ali ja bih volio raditi nešto!"

"Svi nešto rade, Peđice", gospodin se Čivrak osmijehnuo pokroviteljski. "Tako zarađujemo za život!"

"Ali ja bih želio raditi nešto bitno!" Peđa se zagledao u gospodina Čivraka svojim ozbiljnim očima.

"Nešto bitno?"

"Da! Ne želim samo premetati papire, praviti se važan ili se baviti ičime što strojevi mogu zamijeniti! Želim raditi nešto što može samo čovjek!"

Gospodinu Čivraku zakrijese se oči od zapretene nade: "Peđice ... Govoriš li mi to kako bi želio biti ... učitelj?"

"Ma, ne!" odmahne Peđa rukom na takav način da se gospodinu Čivraku krijesta odmah ispuhala, "Želio bih zaista biti potreban!"

"A što bi to bilo zaista potrebno?" pomalo mrzovoljno upita gospodin Čivrak.

"Želio bih biti onaj koji radi strojeve!"

"Ali ... strojevi rade strojeve!"

"A tko radi strojeve koji rade strojeve?"

"Pa, strojevi rade strojeve koji rade strojeve."

"Ali, netko je napravio prvi stroj! Netko je programirao prvi stroj! Mora postojati netko tko strojevima govori kako da rade! Čemu bi inače služili ljudi!?"

Gospodin Čivrak gledao je Peđu otvorenih usta. Zar se u njegovu razredu, među njegovom djecom pojavilo ono za koje su mu, prije toliko godina, rekli neka budno pazi hoće li se pojaviti? Ganut do suza, gospodin Čivrak kleknuo je pored Peđe i ponovo ga pomilovao po kuštravoj kosi: "Peđice ... pa ti želiš biti Pupak Svijeta!"

***

U svijetu sutrašnjice strojevi su odmijenili svaki rad. Kako bi strojevi radili kako treba nad njima su postavljeni drugi strojevi, a nad ovima treći strojevi. Strojevi su pravili strojeve i strojevi su nadgledali strojeve. No, nad svime je ipak prijestolovao čovjek. Jedan čovjek koji je jednom sklopkom mogao isključiti sve strojeve pokvare li se ili pobune li se. Jedan čovjek - da se zna tko je gazda.

Prije mnogo godina, gospodinu Čivraku su, kao i svim učiteljima, pokazali kako se dolazi do Pupka Svijeta. Nađu li dijete u kojem bi prepoznali potrebitu iskru požrtvovnosti i odgovornosti, trebali su ga smjesta dovesti Pupku na školovanje. Gospodin je Čivrak, praćen Peđom, zato sada gotovo jurio prašnjavim hodnicima, čudeći se sam sebi kako se nakon tolikih godina još sjeća puta.

"Vidjet ćeš, Peđice!" dovikivao je dječaku preko ramena. "To je ono što si htio! Bitno mjesto, važno mjesto! Mjesto bez kojeg naša civilizacija ne bi mogla postojati!"

Najposlije su stigli do sigurnih, metalnih vrata. Uzbuđeni gospodin Čivrak pritisne zvonce no nitko ne odgovori. Protrese kvaku no ništa se ne desi. Tada Peđa u prašini primijeti požutjeli list papira za kojeg pretpostavi kako je nekad osušenim komadićem selotejpa bio zalijepljen za vrata. Peđa otpuhne prašinu i otre paučinu te pročita što je velikim štampanim slovima na požutjelom papiru pisalo:

"Na ručku sam. Vraćam se odmah."

nedjelja, 05.11.2006.

(eXtra): Balkanski književni glasnik

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv