ponedjeljak, 25.12.2006.
Ratna zona: Tunel
Pa, zaglavio sam daleko od glavnoarhivskog kompjutora, a na ovome i nemam više bogznašto što već nisam stavio. Uvijek me pomalo zaskoči ovaj obećani ponedjeljak, pogotovo kad mi praznici poremete cijeli kalendar ... Tako da danas dobijete sinopsis za epizodu neke domaće "Zone sumrake" koja se trebala snimati samo što nazovi producent nije htio ništa platiti unaprijed nego tek ako dobije pare od države, a tako može svatko i ne treba mu producent. Enivej, sinopsis funkcionira kao (ne pretjerano literarna) priča s kojom ovaj čas ne znam što bih te je stavljam na blog, da ne propustim ponedjeljak.
Nad suvremenim naseljem stambenih zgrada zavijaju sirene. Žene (samo žene) grabe torbe i djecu te trče u podrum. U podrumu se opuste i pričaju, psuju rat i muške. U jednom trenutku, MARE primijeti da joj nema trogodišnjeg sina, JOŠKA. Nema gdje nestati, uvjeravaju je druge, ali Mare ulazi u labirint podrumskih prostorija i nalazi jednu otvorenu, mračnu i naizgled bez kraja. Ulazi.
Hoda kroz mračan tunel, posrćući, zazivajući Joška. Tunel se strese, kao od eksplozije. Mare u daljini primijeti tračak svjetla i dječju figuru. Pomislivši kako je to Joško, potrči za njim, ali odjekne još snažnija eksplozija i obori je. Kad dođe sebi, ugleda samo dječju ruku što strši iz hrpe ruševina. Kao luda baci se na otkopavanje, plačući i zovući sina, a tada joj se pridruži još jedna žena, zazivajući drugo ime. Kad otkopaju tijelo, Mare s prepašću i olakšanjem ustanovi da mrtvi dječak nije njezin. Druga žena je očajna. U tom času ulaze vojnici (Drugi svjetski rat) i vuku ženu van. Kad jedan od njih krene prema Mari, ona se otrgne i pobjegne dalje i dublje niz tunel.
Dok hoda kroz tunel, povremeno se zemlja strese i čuje se buka topova, pa pušaka, pa topot kopita i zveket sablji. Malo svjetla u daljini i Mare nalazi ženu od četrdeset (ali izgleda starije) u odjeći iz vremena ratova s Turcima, kako nariče za sinom koji je otišao u rat i za koga zna da se neće vratiti. Otac joj je u nekoj bitci poginuo, brata su joj ubili, muža su joj ubili, a sad joj i sin jedinac ode ... Mare je pokušava tješiti, ne ide joj, ali onda joj se učini kako iz tunela čuje dječju ciku te ona ostavi ženu i iznova potrči dublje, zazivajući Joška.
Dok trči, zvukova je sve manje, tek neki životinjski krici, a onda ništa. Kad po treći put ugleda svjetlost, ova je zasljepljujuća, dnevna. Mare izlazi iz tunela kroz rupu u zemlji i obre se u zemaljskom raju. Netaknuta priroda, čak ni ptice ne pjevaju ... Prizor blaži Marinu dušu te ona na čas zaboravi čak i svoje dijete, razgledajući i smijući se s nevjericom. Tako ni ne primijeti kad joj se iza leđa stvore dvije-tri žene, odjevene u haljine iz raznih povijesnih perioda, od kojih je bar jedan neki (za nas) futurizam. Žene je pozdrave, požele joj dobrodošlicu i objasne kako se nalazi u vremenu prije ljudi.
Tunel je, objašnjavaju dalje, vremenska crvotočina koju je otkrila i stabilizirala ona među njima koja je došla iz budućnosti, a namjera im je stvoriti novu civilizaciju, posve žensku (ona iz budućnosti ima tehnologiju koja će im omogućiti razmnožavanje partenogenezom) i bez rata. Svijet kojeg će stvoriti doista će biti utopija.
Mare, koja je sad bila svjedokom i više od svoga rata, na pragu je toga da se složi i da sve objeručke prihvati, ali u tom trenutku iz grmlja istrči Joško. Ona mu potrči u zagrljaj, a onda, nakon trenutka sreće, shvati kako ostale pripremaju oružje. Ne mogu ga ostaviti na životu, ne muškoga, ne to sjeme zla.
S Joškom privijenim na grudi, Mare se povlači prema tunelu. Nije moj sin sjeme zla, kaže im, sjeme zla je već u vama. I vrati se kući.
Ponovo u podrumu: Joško je već sve zaboravio i igra se rata, a Mare umorna sjeda u kut i sluša druge žene (bilješka: pod drugim maskama, iste glumice kao i one koje je sretala na putu niz tunel) kako pljuju muške i njihov rat te pričaju kako bi one to bolje uredile. I rasplače se gorko nad sobom, sudbinom i svijetom.
25.12.2006. u 20:53 •
0 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 18.12.2006.
Priča o Crnom Štefu
Priče, ako su iole duže, i nisu baš prikladne za blog. Rime se čitaju brže i skrolanje im nekako prirodnije paše. Pa, kako ste ovaj tjedan moju priču mogli čitati na Večernjakovom webu (vidi prošli log), danas dobijate nešto stihovano, dosad neobjavljeno. Ako se dobro sjećam, ove rime o stvarnim osobama i posve izmišljenim događajima su nastale jer prvu nisam mogao izbaciti iz glave. Te su tako nastradali nevini ...
(Svi likovi te događaji u ovim rimama nemaju veze sa životom. Ma, ozbiljno!)
Rekao jučer mali mi Prle
da su mu obje mačke umrle.
I ne bi, kaže, bilo tu beda,
ali mu macu Štef novu ne da.
Vijest me je ta uzrujala jako,
skoro sam vrišt’o, skoro sam plak’o.
Štef zar da macu Prletu krati?
Štef za taj zločin treba da plati!
Poš’o sam odmah reći tad svima
kameno srce kakvo Štef ima.
Svatko kom’ rekoh namah zajeca -
izgubit’ Štef će imidž svoj sveca!
I sve je išlo kao po loju,
oslikah Štefov portret u gnoju;
Edi ga mrzi, Goran ga psuje,
ni Miki za njeg’ neće da čuje!
I onda, eto, telefon zvrca -
javlja se Štef slomljena srca:
“Što se to zbiva, zašto me pljuju?
Kako to više da me ne štuju?”
Čudi se bijednik i krši ruke:
“Zašto sam,” pita, “stavljen na muke?”
Još bi mu čovjek vjerovat’ stao,
crnu kad dušu ne bi mu znao!
Ja mu sve rekoh kako ga ide,
zašto ga svi se klone i stide:
“Prletu nisi dat’ htio mače
pa te zauzvrat nevolje kače!”
“Što ni sam nemam, da dam mu kako?!”,
zavapi Štef, u srce me tak’o.
“Slatko je moje, maleno mače
nekidan palo baš pod kotače!”
Ta me izjava fakat zateče -
ako je istina to što Štef reče,
ako ni sam on mačku ne ima,
tad sam ga krivo olaj’o svima!
Krivo je bilo prebit’ mu starce,
krivo ne štedit’ pri tom udarce!
Krivo je bilo zapalit’ mu stan,
sredit’ mu otkaz i bacit’ ga van!
Sav taj moj trud bez svrhe je bio -
Štef nam je opet i drag i mio!
Osjetih kako obraz mi gori,
posramljen rekoh: “Jeb’ga, Štef - sorry!”
Darko
18.12.2006. u 07:05 •
0 Komentara •
Print •
#
subota, 16.12.2006.
Večer je pala
Iliti, u sklopu natječaja Večernjeg lista objavljena mi je
priča. Ljetna, za zimske dane. Preporučam.:)
16.12.2006. u 18:00 •
1 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 11.12.2006.
Što je bilo poslije?
Ovo je jedna čudna. Ove je godine, naime četrdeseta obljetnica i moja i nagrade "Grigor Vitez". Pa su u društvu "Naša djeca", koje tu nagradu dodjeljuje, zamislili neki zbornik s radovima svih nagrađenih. Ilustratori će unutra staviti nešto od ilustracija, a pisci će - ideja je bila - napisati nešto na temu "što je bilo poslije". Sve super, osim što nam to baš i nije bilo najbolje objašnjeno pa sam ja dugo vremena (prije no sam uopće zaboravio kako nešto trebam napisati) mislio kako moramo napisati što je bilo s nama nakon što smo dobili nagradu. Spremao sam se čak to izvrdati nacrtavši nekakav strip. No, onda se ispostavilo - ako nisam opet krivo shvatio - kako treba napisati priču o tome što je s junacima naših knjiga bilo poslije ... a to me, kanda, prilično nerviralo. Te je tako došla noć prije roka, sati sitni, ja očajan, pa sam napisao što sam napisao. I, kao što je obično slučaj s tim pričama koje dođu neznano odakle, ova mi je prilično draga. :)
Poslije, poslije je od planeta Zemlje ostao samo prah i pepeo. A još poslije, došli su Krati s protoplaneta Biro i prosijali prah u potrazi za pepelom. Imali su moćnu tehnologiju kojom su iz jedne jedine čestice pepela mogli ponovo sagraditi biće kojemu je taj pepeo pripadao. Tako su oživjeli pisca.
Pisac se probudio u prostoriji bez zidova na stolu od mekanog kamena. Nije se čudio ni prostoriji ni stolu, čudio se sebi. Ogledao se u niskome, zrcalnom nebu i pokušavao dokučiti što mu je na njemu samome bilo čudno.
To što je bio gol, nije ga čudilo - znao je ponekad biti gol i ranije. Više bi volio da je imao sokne, ili šešir, ali dobro, što je tu je. Nastavio je inventuru: dvije ruke, dvije noge, trbuh, brada ... sve je bilo tu, a opet je nešto bilo čudno. Kao da je u kostima, kojih do prije minutu nije bilo, osjećao kako ne bi trebao biti tu.
Nebo se rastvori i u sobu uđoše dva Krata. Glasniji od njih pogleda pisca, zatim svoje bilješke pa opet pisca. Pisac se u međuvremenu uspravio i sada je sjedio na stolu od mekanog kamena, klateći nogama i žudeći za soknama. Krat je još jednom provjerio svoje bilješke i zatim upitao, kratkim, kreketavim glasom.
- Jeste li vi Darko Macek?
Pisac je na trenutak poželio saznati što će se dogoditi ako kaže da jest, no onda je odlučio reći istinu.
- Ja sam Darko Macan.
Kreketavi se Krat namršti i ponovo kratkovidno zaškilji u svoje bilješke.
- Napisali ste "Knjige ližu" i "Ljutu minutu" te za njih dobili nagradu "Gustav Krklec"?
- "Knjige lažu" i "Žutu minutu" - ispravi ga pisac. - A nagrada se zvala "Grigor Vitez".
Krat se okrene drugome Kratu koji do tada nije bio progovorio ni riječi.
- Mlađi Krate - uzrujao se kreketavi Krat, - jeste li mi vi pripremali materijale? Kako je moglo doći do tolikih pogrešaka?
- Oprostite, stariji Krate - mlađi se, osramoćen, klanjao do poda. - Evo, odmah ću se ubiti kako se tako što više ne bi ponovilo!
S tim riječima: PUF! Mlađi se Krat pretvori u suknenu lopticu ili nešto vrlo suknenoj loptici nalik. Stariji Krat, i dalje mrk, okrene se ponovo piscu.
- "Grigor Vitez", dakle. Dobro. Ali recite nam, što je bilo poslije?
- Poslije čega? - upita pisac. - Poslije nagrade?
- Poslije kraja knjige - nestrpljivo će Krat. - Što je poslije bilo s Marinom i Fikusom i Žutim i Asteriksom?
Pisac se zbuni. Pogleda u nebo u nadi da će tamo naći odgovor, ali naiđe samo na vlastiti odraz koji je jednako zbunjeno gledao u njega. Slegne ramenima pa prizna: - Nemam pojma.
- Kako nemate pojma? - uzruja se Krat. - Jeste li ili niste vi njihov kroničar? Vi onda znate i što je bilo prije i što je bilo poslije, a to što vi znate moramo znati i mi kako bismo mogli zatvoriti njihove dosjee.
- Njihove dosjee? Ali ... oni nisu stvarni ljudi! Nemaju života izvan knjige!
- Besmislica! U svemiru ima toliko kvantizilijardi bića da bi bilo posve nelogično i poremećeno zapisivati doživljaje nekih koja nisu ni postojala. Ja sam, dragi gospodine, osobno već zatvorio dosjee šesnaest tisuća planeta, preko trideset bilijuna živih bića, a takvu laž kao vašu još mi nitko nije pokušao podvaliti!
- Knjige lažu ... - promrsi pisac više sebi u bradu. Krat ga ionako nije slušao; požurivao ga je tapkajući pisalom po bilježnici:
- Hajde, hajde! - govorio je. - Što je bilo poslije?
- Ne dovodeći u pitanje vašu stručnost - oklijevajući je počeo pisac, - mi na Zemlji radili smo točno to: izmišljali smo priče o ljudima koji nisu postojali, koji se nisu nužno rodili i koji nisu uvijek umrli te koji nisu imali života onkraj pisane stranice.
- Lupetate! - vrisnuo je Krat. - Vi ste neki umobolnik ili sadist! Anarhist koji želi usporiti besprijekorno kotrljanje kratskog mehanizma! Ali nećete nas zaustaviti! Popisat ćemo svako biće koje je postojalo u svemiru, ugasiti svjetlo i zaključati vrata! Ljudi koji se nisu rodili - ha! Toga nema!
- Pa ... - pisac se nije mogao ne nasmiješiti. - Koliko mi se čini, ja se nisam radio ... Stvorio sam se na ovom stolu od mekog kamena, nema ni deset minuta ...
- Ne vrdajte! - Krat je već bio bijel od srdžbe. - To je iznimka! Vi ste stvoreni s razlogom i bit ćete rastočeni kad sve završi!
- E, tako su i Marin ili Žuti stvoreni s razlogom: kako bi ispričali priče koje su mi ležale na duši. I kad mi više nisu trebali, rastočio sam ih! To je ljepota proze, za razliku od života ona je tako uredna ...
- Zar sad tvrdite da ste Krat! Samo Krati mogu stvarati i rastakati živote po želji! Samo Krati! Zato ćemo mi biti posljednja bića u svemiru! Sve ćemo popisati, sve priče završiti i samo će se nas ...
PUF! Od uzrujanog Krata ostane samo pusteni stožac koji polako padne na zemlju. Pisac pričeka minutu, a kako se u toj minuti ništa novo nije dogodilo, siđe sa stola i uze stožac u ruke. Uz malo savijanja, uspije mu od njega načiniti šešir. Već se osjećao bolje. A tek kad je otkrio da je suknena loptica zapravo smotuljak dviju sokni! Pjevušio je dok ih je navlačio.
Potom se popeo na stol od mekog kamena i gurnuo glavu kroz nebo. Vidio je planet Zemlju pretvoren u prah i pepeo i cijeli svemir u daljini. S mukom je svoju trupinu provukao kroz nebo i krenuo niz svemir, za nosom.
- Što je bilo poslije? - promrmljao je sebi u bradu. - Pa, vidjet ćemo!
11.12.2006. u 06:12 •
0 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 04.12.2006.
Kao preporođena
Hm. Ovu priču sam napisao prije koji mjesec i nešto mi je u njoj smetalo. Sad sam dodao četiri riječi i malo mi je bolja pa neka ide u javnost. Uz to, mislio sam, kad sam je počinjao, kako će biti SF, ali sam se negdje u procesu zajeb'o pa SF nije ...
Stigla su teška vremena i ljudi su potonuli u beznađe. Bezvoljno su živjeli i još bezvoljnije umirali mlako se bacajući sa zgrada. Jedni su druge gledali kao uzročnike svega svoga zla; u obiteljima su se članovi mjerkali kako bi procjenili koji je od njih najočitiji višak, najnepoželjniji trošak. Usprkos općem pomanjkanju vjere u budućnost, Lukreciji (za prijatelje Luce) Kandžiji, udanoj Leš, se činilo kako joj je gore nego drugima jer je njezin posao bio da - prodaje budućnost.
Luce Leš je, pogodili ste, bila astrolog.
Nekad je, prije ovih teških vremena, mogla računati na barem tri do pet dokonih mušterija svako prijepodne. Sada bi smatrala sretnim tjednom ako bi se netko pojavio po natalnu kartu. Činilo joj se kao da se nitko više i ne rađa, kako i spermiji bezvoljno obavljaju svoju dužnost, bez vjere u sutrašnjicu, kako se samo umire, umire, umire. Evo, baš je jutros umro muž susjedi dva kata niže. Napeo se jadničak poslije ručka kao da će podrignuti, ali se samo izvrnuo. Kako joj je to bila jedna od dražih susjeda, Luce Leš joj je pošla izjaviti sućut i možda se ogrebati za koji kolač pored kave.
Kolač i nije bio nešto, ali - bože moj! - teška su vremena stigla. Luce ga je pošteno platila kimajući glavom, mrmljajući sućutno i s vremena na vrijeme suzeći dobrohotno. Potrošila je skoro sve fraze, uključujući i onu koju se nadala da baš neće morati reći jer je zaista bila otrcana:
- Znate - ipak je rekla kad je domaćica i nezatražena odrezala drugu, premda tanju, krišku. - Bolje mu je tamo gdje je sada.
Domaćica je zastala s tanjurićem u ruci, a Luce se ukočila upitavši se je li što zaribala? Nije valjda ova tuka shvatila kako Luce misli da je pokojniku bilo loše s njom? To se samo tako kaže! To se sluša i ne analizira! To se samo tako, tuko, kaže!
Ali, kad je susjeda napokon progovorila to nije bilo uvrijeđeno ni povrijeđeno. Gledala je Lukreciju s nadom: - Vi ... vi to
znate?
- Kako mislite, ja to
znam? - zbunila se Luce, ali se brzo ugrizla za donju usnicu. Možda je, ali samo možda znala na što susjeda cilja. Nije se usudila domisliti misao, nije se usudila nadati.
- Ja ću vam reći točan trenutak kad je ... No, kad je prešao u drugi život - rekla je susjeda. - A vi ... vi mi onda možete napraviti njegovu ... njegovu ...
- Renatalnu kartu? - lanula je Luce kao da je renatalnih karata svako jutro radila po deset, dvadeset, a ne kao da je ime toga časa izmislila. - Svakako. Svakako!
Susjeda je zapisala podatke na papirić i pored njih položila sto kuna. - Želim znati sve! - rekla je.
- Već vam sada mogu reći da je u novome životu vaš muž Rak s podznakom u Jarcu - rekla je Lukrecija. Susjeda se rasplakala od ganuća.
- To je dobro - rekla je. - To je dobro. Ja sam se uvijek dobro slagala s Rakovima, znate.
Lukrecija je pošteno odradila svoj posao. Svatko tko je pročitao horoskop složio se kako pokojnika čeka lijepa vječnost: zadovoljstvo u poslu, sreća u ljubavi i tek malo štrecanja u leđima u drugoj polovici. A dok se dođe do druge polovice vječnosti treba preživjeti prvu, a to zna potrajati. Svi sretni, dakle.
A pogotovo sretna Luce kojoj je posao živnuo otkako su u njega ušli mrtvaci. Desetak renatalnih horoskopa tjedno, to je bilo gotovo kao u stara vremena. Čak bi ponekad ponovo kupila novine gdje bi onda s profesionalnim interesom i slabo prikrivenim zadovoljstvom gledala obavijesti o smrti. Namrštila se kada je u oglasniku po prvi put vidjela da je drugi astrolozi kopiraju, ali nije previše brinula: bila je prva, bila je dobra i glas se širio. Dolazili su joj i iz drugih kvartova, dvaput je dobila gastarbajtersku omotnicu sa sto eura iz Njemačke i uredno odgovorila.
Onda joj se na vratima pojavio taj mladić. Teško bi ga bilo opisati: ni visok ni nizak, ni mršav ni premršav, ni dugokos ni kratkovidan ... nekako siv. Tražio je renatalnu kartu.
- O, žao mi je - rekla je Lukrecija uvježbanom poslovnom sućuti. - Je li za vašega oca?
Mladić je odmahnuo glavom i nasmiješio se kutkom usana, kao da ga je zabavila pomisao da bi njegov otac ikada mogao umrijeti.
- Nedajbože majku? - pitala je dalje Luce Leš, pozivajući mladića neka sjedne za mali stol na kojem je bilo grožđica i njezin laptop spojen na printer.
- Ne, ne - rekao je mladić. - Oni su oboje zdravi.
- Nije valjda netko mlad!? - znala je Lukrecija dobro svoju ulogu.
- Zanima me renatalna karta za mene - rekao je mladić i nasmiješio se krotko.
- Za vas? - nasmiješila se i Luce. Smiješak krije sve što treba. - Mislite, natalna? Renatalna je samo za one koji su nas napustili i prešli u bolji život, a vi ste, srećom, koliko vidim još sa nama!
Mladić je stresao glavom, a smješak mu je, ako išta, postao samouvjereniji, glas odlučniji: - Nisam pogriješio, treba mi baš renatalna. Kakav bi me život čekao kada bih, recimo, umro ovoga petka u podne?
Lucija je krenula nešto reći, ali se prekinula i samo široko nasmiješila: - Ovaj petak? U podne?
Mladić je iz džepa izvukao sto kuna i gurnuo ih preko stola. Lukrecija se nasmiješila još jednom, slegnula, uvježbanim pokretom spremila novčanicu i dala se na posao.
Mladiću se horoskop nije svidio. Čitajući ga, na tri se mjesta ozbiljno namrštio, a onda je odložio stranice na stol i pogledao Lukreciju.
- A onog petka iza? - upitao je.
- Onog petka iza? - ponovila je. - Kakav bi vam bio neonatalni horoskop kad biste umrli onoga petka iza?
- Jasno mi je kako je to druga narudžba - rekao je mladić i gurnuo joj novih sto kuna.
- U podne? - upitala je Lukrecija sa željnim prstima nad tipkovnicom i najširim osmijehom kojega je mogla nabaciti.
Mladiću ni drugi horoskop nije bio od volje, ali je bez brundanja platio treći. Lukrecija se i protiv svoje prirode zasramila lako stečenih novaca pa izjavila, tipkajući: - Na narudžbe od pet i više neonatalnih karti odjednom dajem dvadeset posto popusta!
Sedmo je čitanje mladića zadovoljilo. Umre li u petak za tri i pol mjeseca, imat će vječnost kakva mu se sviđa. Otišao je zviždučući.
Lukrecija je znala da je pomogla samoubojici i još se malo kolebala oko toga treba li cijelu stvar prijaviti nekome ili ne, no jedna ju je druga misao svu polako preuzimala.
Kako pustiti glas do onih koji se, u ova teška vremena, još kolebaju oko eutanazije svojih bližnjih?
04.12.2006. u 06:26 •
2 Komentara •
Print •
#