ponedjeljak, 11.12.2006.
Što je bilo poslije?
Ovo je jedna čudna. Ove je godine, naime četrdeseta obljetnica i moja i nagrade "Grigor Vitez". Pa su u društvu "Naša djeca", koje tu nagradu dodjeljuje, zamislili neki zbornik s radovima svih nagrađenih. Ilustratori će unutra staviti nešto od ilustracija, a pisci će - ideja je bila - napisati nešto na temu "što je bilo poslije". Sve super, osim što nam to baš i nije bilo najbolje objašnjeno pa sam ja dugo vremena (prije no sam uopće zaboravio kako nešto trebam napisati) mislio kako moramo napisati što je bilo s nama nakon što smo dobili nagradu. Spremao sam se čak to izvrdati nacrtavši nekakav strip. No, onda se ispostavilo - ako nisam opet krivo shvatio - kako treba napisati priču o tome što je s junacima naših knjiga bilo poslije ... a to me, kanda, prilično nerviralo. Te je tako došla noć prije roka, sati sitni, ja očajan, pa sam napisao što sam napisao. I, kao što je obično slučaj s tim pričama koje dođu neznano odakle, ova mi je prilično draga. :)
Poslije, poslije je od planeta Zemlje ostao samo prah i pepeo. A još poslije, došli su Krati s protoplaneta Biro i prosijali prah u potrazi za pepelom. Imali su moćnu tehnologiju kojom su iz jedne jedine čestice pepela mogli ponovo sagraditi biće kojemu je taj pepeo pripadao. Tako su oživjeli pisca.
Pisac se probudio u prostoriji bez zidova na stolu od mekanog kamena. Nije se čudio ni prostoriji ni stolu, čudio se sebi. Ogledao se u niskome, zrcalnom nebu i pokušavao dokučiti što mu je na njemu samome bilo čudno.
To što je bio gol, nije ga čudilo - znao je ponekad biti gol i ranije. Više bi volio da je imao sokne, ili šešir, ali dobro, što je tu je. Nastavio je inventuru: dvije ruke, dvije noge, trbuh, brada ... sve je bilo tu, a opet je nešto bilo čudno. Kao da je u kostima, kojih do prije minutu nije bilo, osjećao kako ne bi trebao biti tu.
Nebo se rastvori i u sobu uđoše dva Krata. Glasniji od njih pogleda pisca, zatim svoje bilješke pa opet pisca. Pisac se u međuvremenu uspravio i sada je sjedio na stolu od mekanog kamena, klateći nogama i žudeći za soknama. Krat je još jednom provjerio svoje bilješke i zatim upitao, kratkim, kreketavim glasom.
- Jeste li vi Darko Macek?
Pisac je na trenutak poželio saznati što će se dogoditi ako kaže da jest, no onda je odlučio reći istinu.
- Ja sam Darko Macan.
Kreketavi se Krat namršti i ponovo kratkovidno zaškilji u svoje bilješke.
- Napisali ste "Knjige ližu" i "Ljutu minutu" te za njih dobili nagradu "Gustav Krklec"?
- "Knjige lažu" i "Žutu minutu" - ispravi ga pisac. - A nagrada se zvala "Grigor Vitez".
Krat se okrene drugome Kratu koji do tada nije bio progovorio ni riječi.
- Mlađi Krate - uzrujao se kreketavi Krat, - jeste li mi vi pripremali materijale? Kako je moglo doći do tolikih pogrešaka?
- Oprostite, stariji Krate - mlađi se, osramoćen, klanjao do poda. - Evo, odmah ću se ubiti kako se tako što više ne bi ponovilo!
S tim riječima: PUF! Mlađi se Krat pretvori u suknenu lopticu ili nešto vrlo suknenoj loptici nalik. Stariji Krat, i dalje mrk, okrene se ponovo piscu.
- "Grigor Vitez", dakle. Dobro. Ali recite nam, što je bilo poslije?
- Poslije čega? - upita pisac. - Poslije nagrade?
- Poslije kraja knjige - nestrpljivo će Krat. - Što je poslije bilo s Marinom i Fikusom i Žutim i Asteriksom?
Pisac se zbuni. Pogleda u nebo u nadi da će tamo naći odgovor, ali naiđe samo na vlastiti odraz koji je jednako zbunjeno gledao u njega. Slegne ramenima pa prizna: - Nemam pojma.
- Kako nemate pojma? - uzruja se Krat. - Jeste li ili niste vi njihov kroničar? Vi onda znate i što je bilo prije i što je bilo poslije, a to što vi znate moramo znati i mi kako bismo mogli zatvoriti njihove dosjee.
- Njihove dosjee? Ali ... oni nisu stvarni ljudi! Nemaju života izvan knjige!
- Besmislica! U svemiru ima toliko kvantizilijardi bića da bi bilo posve nelogično i poremećeno zapisivati doživljaje nekih koja nisu ni postojala. Ja sam, dragi gospodine, osobno već zatvorio dosjee šesnaest tisuća planeta, preko trideset bilijuna živih bića, a takvu laž kao vašu još mi nitko nije pokušao podvaliti!
- Knjige lažu ... - promrsi pisac više sebi u bradu. Krat ga ionako nije slušao; požurivao ga je tapkajući pisalom po bilježnici:
- Hajde, hajde! - govorio je. - Što je bilo poslije?
- Ne dovodeći u pitanje vašu stručnost - oklijevajući je počeo pisac, - mi na Zemlji radili smo točno to: izmišljali smo priče o ljudima koji nisu postojali, koji se nisu nužno rodili i koji nisu uvijek umrli te koji nisu imali života onkraj pisane stranice.
- Lupetate! - vrisnuo je Krat. - Vi ste neki umobolnik ili sadist! Anarhist koji želi usporiti besprijekorno kotrljanje kratskog mehanizma! Ali nećete nas zaustaviti! Popisat ćemo svako biće koje je postojalo u svemiru, ugasiti svjetlo i zaključati vrata! Ljudi koji se nisu rodili - ha! Toga nema!
- Pa ... - pisac se nije mogao ne nasmiješiti. - Koliko mi se čini, ja se nisam radio ... Stvorio sam se na ovom stolu od mekog kamena, nema ni deset minuta ...
- Ne vrdajte! - Krat je već bio bijel od srdžbe. - To je iznimka! Vi ste stvoreni s razlogom i bit ćete rastočeni kad sve završi!
- E, tako su i Marin ili Žuti stvoreni s razlogom: kako bi ispričali priče koje su mi ležale na duši. I kad mi više nisu trebali, rastočio sam ih! To je ljepota proze, za razliku od života ona je tako uredna ...
- Zar sad tvrdite da ste Krat! Samo Krati mogu stvarati i rastakati živote po želji! Samo Krati! Zato ćemo mi biti posljednja bića u svemiru! Sve ćemo popisati, sve priče završiti i samo će se nas ...
PUF! Od uzrujanog Krata ostane samo pusteni stožac koji polako padne na zemlju. Pisac pričeka minutu, a kako se u toj minuti ništa novo nije dogodilo, siđe sa stola i uze stožac u ruke. Uz malo savijanja, uspije mu od njega načiniti šešir. Već se osjećao bolje. A tek kad je otkrio da je suknena loptica zapravo smotuljak dviju sokni! Pjevušio je dok ih je navlačio.
Potom se popeo na stol od mekog kamena i gurnuo glavu kroz nebo. Vidio je planet Zemlju pretvoren u prah i pepeo i cijeli svemir u daljini. S mukom je svoju trupinu provukao kroz nebo i krenuo niz svemir, za nosom.
- Što je bilo poslije? - promrmljao je sebi u bradu. - Pa, vidjet ćemo!
11.12.2006. u 06:12 •
0 Komentara •
Print •
#