ponedjeljak, 25.12.2006.
Ratna zona: Tunel
Pa, zaglavio sam daleko od glavnoarhivskog kompjutora, a na ovome i nemam više bogznašto što već nisam stavio. Uvijek me pomalo zaskoči ovaj obećani ponedjeljak, pogotovo kad mi praznici poremete cijeli kalendar ... Tako da danas dobijete sinopsis za epizodu neke domaće "Zone sumrake" koja se trebala snimati samo što nazovi producent nije htio ništa platiti unaprijed nego tek ako dobije pare od države, a tako može svatko i ne treba mu producent. Enivej, sinopsis funkcionira kao (ne pretjerano literarna) priča s kojom ovaj čas ne znam što bih te je stavljam na blog, da ne propustim ponedjeljak.
Nad suvremenim naseljem stambenih zgrada zavijaju sirene. Žene (samo žene) grabe torbe i djecu te trče u podrum. U podrumu se opuste i pričaju, psuju rat i muške. U jednom trenutku, MARE primijeti da joj nema trogodišnjeg sina, JOŠKA. Nema gdje nestati, uvjeravaju je druge, ali Mare ulazi u labirint podrumskih prostorija i nalazi jednu otvorenu, mračnu i naizgled bez kraja. Ulazi.
Hoda kroz mračan tunel, posrćući, zazivajući Joška. Tunel se strese, kao od eksplozije. Mare u daljini primijeti tračak svjetla i dječju figuru. Pomislivši kako je to Joško, potrči za njim, ali odjekne još snažnija eksplozija i obori je. Kad dođe sebi, ugleda samo dječju ruku što strši iz hrpe ruševina. Kao luda baci se na otkopavanje, plačući i zovući sina, a tada joj se pridruži još jedna žena, zazivajući drugo ime. Kad otkopaju tijelo, Mare s prepašću i olakšanjem ustanovi da mrtvi dječak nije njezin. Druga žena je očajna. U tom času ulaze vojnici (Drugi svjetski rat) i vuku ženu van. Kad jedan od njih krene prema Mari, ona se otrgne i pobjegne dalje i dublje niz tunel.
Dok hoda kroz tunel, povremeno se zemlja strese i čuje se buka topova, pa pušaka, pa topot kopita i zveket sablji. Malo svjetla u daljini i Mare nalazi ženu od četrdeset (ali izgleda starije) u odjeći iz vremena ratova s Turcima, kako nariče za sinom koji je otišao u rat i za koga zna da se neće vratiti. Otac joj je u nekoj bitci poginuo, brata su joj ubili, muža su joj ubili, a sad joj i sin jedinac ode ... Mare je pokušava tješiti, ne ide joj, ali onda joj se učini kako iz tunela čuje dječju ciku te ona ostavi ženu i iznova potrči dublje, zazivajući Joška.
Dok trči, zvukova je sve manje, tek neki životinjski krici, a onda ništa. Kad po treći put ugleda svjetlost, ova je zasljepljujuća, dnevna. Mare izlazi iz tunela kroz rupu u zemlji i obre se u zemaljskom raju. Netaknuta priroda, čak ni ptice ne pjevaju ... Prizor blaži Marinu dušu te ona na čas zaboravi čak i svoje dijete, razgledajući i smijući se s nevjericom. Tako ni ne primijeti kad joj se iza leđa stvore dvije-tri žene, odjevene u haljine iz raznih povijesnih perioda, od kojih je bar jedan neki (za nas) futurizam. Žene je pozdrave, požele joj dobrodošlicu i objasne kako se nalazi u vremenu prije ljudi.
Tunel je, objašnjavaju dalje, vremenska crvotočina koju je otkrila i stabilizirala ona među njima koja je došla iz budućnosti, a namjera im je stvoriti novu civilizaciju, posve žensku (ona iz budućnosti ima tehnologiju koja će im omogućiti razmnožavanje partenogenezom) i bez rata. Svijet kojeg će stvoriti doista će biti utopija.
Mare, koja je sad bila svjedokom i više od svoga rata, na pragu je toga da se složi i da sve objeručke prihvati, ali u tom trenutku iz grmlja istrči Joško. Ona mu potrči u zagrljaj, a onda, nakon trenutka sreće, shvati kako ostale pripremaju oružje. Ne mogu ga ostaviti na životu, ne muškoga, ne to sjeme zla.
S Joškom privijenim na grudi, Mare se povlači prema tunelu. Nije moj sin sjeme zla, kaže im, sjeme zla je već u vama. I vrati se kući.
Ponovo u podrumu: Joško je već sve zaboravio i igra se rata, a Mare umorna sjeda u kut i sluša druge žene (bilješka: pod drugim maskama, iste glumice kao i one koje je sretala na putu niz tunel) kako pljuju muške i njihov rat te pričaju kako bi one to bolje uredile. I rasplače se gorko nad sobom, sudbinom i svijetom.
25.12.2006. u 20:53 •
0 Komentara •
Print •
#