Hm. Ovu priču sam napisao prije koji mjesec i nešto mi je u njoj smetalo. Sad sam dodao četiri riječi i malo mi je bolja pa neka ide u javnost. Uz to, mislio sam, kad sam je počinjao, kako će biti SF, ali sam se negdje u procesu zajeb'o pa SF nije ...
Stigla su teška vremena i ljudi su potonuli u beznađe. Bezvoljno su živjeli i još bezvoljnije umirali mlako se bacajući sa zgrada. Jedni su druge gledali kao uzročnike svega svoga zla; u obiteljima su se članovi mjerkali kako bi procjenili koji je od njih najočitiji višak, najnepoželjniji trošak. Usprkos općem pomanjkanju vjere u budućnost, Lukreciji (za prijatelje Luce) Kandžiji, udanoj Leš, se činilo kako joj je gore nego drugima jer je njezin posao bio da - prodaje budućnost.
Luce Leš je, pogodili ste, bila astrolog.
Nekad je, prije ovih teških vremena, mogla računati na barem tri do pet dokonih mušterija svako prijepodne. Sada bi smatrala sretnim tjednom ako bi se netko pojavio po natalnu kartu. Činilo joj se kao da se nitko više i ne rađa, kako i spermiji bezvoljno obavljaju svoju dužnost, bez vjere u sutrašnjicu, kako se samo umire, umire, umire. Evo, baš je jutros umro muž susjedi dva kata niže. Napeo se jadničak poslije ručka kao da će podrignuti, ali se samo izvrnuo. Kako joj je to bila jedna od dražih susjeda, Luce Leš joj je pošla izjaviti sućut i možda se ogrebati za koji kolač pored kave.
Kolač i nije bio nešto, ali - bože moj! - teška su vremena stigla. Luce ga je pošteno platila kimajući glavom, mrmljajući sućutno i s vremena na vrijeme suzeći dobrohotno. Potrošila je skoro sve fraze, uključujući i onu koju se nadala da baš neće morati reći jer je zaista bila otrcana:
- Znate - ipak je rekla kad je domaćica i nezatražena odrezala drugu, premda tanju, krišku. - Bolje mu je tamo gdje je sada.
Domaćica je zastala s tanjurićem u ruci, a Luce se ukočila upitavši se je li što zaribala? Nije valjda ova tuka shvatila kako Luce misli da je pokojniku bilo loše s njom? To se samo tako kaže! To se sluša i ne analizira! To se samo tako, tuko, kaže!
Ali, kad je susjeda napokon progovorila to nije bilo uvrijeđeno ni povrijeđeno. Gledala je Lukreciju s nadom: - Vi ... vi to znate?
- Kako mislite, ja to znam? - zbunila se Luce, ali se brzo ugrizla za donju usnicu. Možda je, ali samo možda znala na što susjeda cilja. Nije se usudila domisliti misao, nije se usudila nadati.
- Ja ću vam reći točan trenutak kad je ... No, kad je prešao u drugi život - rekla je susjeda. - A vi ... vi mi onda možete napraviti njegovu ... njegovu ...
- Renatalnu kartu? - lanula je Luce kao da je renatalnih karata svako jutro radila po deset, dvadeset, a ne kao da je ime toga časa izmislila. - Svakako. Svakako!
Susjeda je zapisala podatke na papirić i pored njih položila sto kuna. - Želim znati sve! - rekla je.
- Već vam sada mogu reći da je u novome životu vaš muž Rak s podznakom u Jarcu - rekla je Lukrecija. Susjeda se rasplakala od ganuća.
- To je dobro - rekla je. - To je dobro. Ja sam se uvijek dobro slagala s Rakovima, znate.
Lukrecija je pošteno odradila svoj posao. Svatko tko je pročitao horoskop složio se kako pokojnika čeka lijepa vječnost: zadovoljstvo u poslu, sreća u ljubavi i tek malo štrecanja u leđima u drugoj polovici. A dok se dođe do druge polovice vječnosti treba preživjeti prvu, a to zna potrajati. Svi sretni, dakle.
A pogotovo sretna Luce kojoj je posao živnuo otkako su u njega ušli mrtvaci. Desetak renatalnih horoskopa tjedno, to je bilo gotovo kao u stara vremena. Čak bi ponekad ponovo kupila novine gdje bi onda s profesionalnim interesom i slabo prikrivenim zadovoljstvom gledala obavijesti o smrti. Namrštila se kada je u oglasniku po prvi put vidjela da je drugi astrolozi kopiraju, ali nije previše brinula: bila je prva, bila je dobra i glas se širio. Dolazili su joj i iz drugih kvartova, dvaput je dobila gastarbajtersku omotnicu sa sto eura iz Njemačke i uredno odgovorila.
Onda joj se na vratima pojavio taj mladić. Teško bi ga bilo opisati: ni visok ni nizak, ni mršav ni premršav, ni dugokos ni kratkovidan ... nekako siv. Tražio je renatalnu kartu.
- O, žao mi je - rekla je Lukrecija uvježbanom poslovnom sućuti. - Je li za vašega oca?
Mladić je odmahnuo glavom i nasmiješio se kutkom usana, kao da ga je zabavila pomisao da bi njegov otac ikada mogao umrijeti.
- Nedajbože majku? - pitala je dalje Luce Leš, pozivajući mladića neka sjedne za mali stol na kojem je bilo grožđica i njezin laptop spojen na printer.
- Ne, ne - rekao je mladić. - Oni su oboje zdravi.
- Nije valjda netko mlad!? - znala je Lukrecija dobro svoju ulogu.
- Zanima me renatalna karta za mene - rekao je mladić i nasmiješio se krotko.
- Za vas? - nasmiješila se i Luce. Smiješak krije sve što treba. - Mislite, natalna? Renatalna je samo za one koji su nas napustili i prešli u bolji život, a vi ste, srećom, koliko vidim još sa nama!
Mladić je stresao glavom, a smješak mu je, ako išta, postao samouvjereniji, glas odlučniji: - Nisam pogriješio, treba mi baš renatalna. Kakav bi me život čekao kada bih, recimo, umro ovoga petka u podne?
Lucija je krenula nešto reći, ali se prekinula i samo široko nasmiješila: - Ovaj petak? U podne?
Mladić je iz džepa izvukao sto kuna i gurnuo ih preko stola. Lukrecija se nasmiješila još jednom, slegnula, uvježbanim pokretom spremila novčanicu i dala se na posao.
Mladiću se horoskop nije svidio. Čitajući ga, na tri se mjesta ozbiljno namrštio, a onda je odložio stranice na stol i pogledao Lukreciju.
- A onog petka iza? - upitao je.
- Onog petka iza? - ponovila je. - Kakav bi vam bio neonatalni horoskop kad biste umrli onoga petka iza?
- Jasno mi je kako je to druga narudžba - rekao je mladić i gurnuo joj novih sto kuna.
- U podne? - upitala je Lukrecija sa željnim prstima nad tipkovnicom i najširim osmijehom kojega je mogla nabaciti.
Mladiću ni drugi horoskop nije bio od volje, ali je bez brundanja platio treći. Lukrecija se i protiv svoje prirode zasramila lako stečenih novaca pa izjavila, tipkajući: - Na narudžbe od pet i više neonatalnih karti odjednom dajem dvadeset posto popusta!
Sedmo je čitanje mladića zadovoljilo. Umre li u petak za tri i pol mjeseca, imat će vječnost kakva mu se sviđa. Otišao je zviždučući.
Lukrecija je znala da je pomogla samoubojici i još se malo kolebala oko toga treba li cijelu stvar prijaviti nekome ili ne, no jedna ju je druga misao svu polako preuzimala.
Kako pustiti glas do onih koji se, u ova teška vremena, još kolebaju oko eutanazije svojih bližnjih?