Priče, ako su iole duže, i nisu baš prikladne za blog. Rime se čitaju brže i skrolanje im nekako prirodnije paše. Pa, kako ste ovaj tjedan moju priču mogli čitati na Večernjakovom webu (vidi prošli log), danas dobijate nešto stihovano, dosad neobjavljeno. Ako se dobro sjećam, ove rime o stvarnim osobama i posve izmišljenim događajima su nastale jer prvu nisam mogao izbaciti iz glave. Te su tako nastradali nevini ...
(Svi likovi te događaji u ovim rimama nemaju veze sa životom. Ma, ozbiljno!)
Rekao jučer mali mi Prle
da su mu obje mačke umrle.
I ne bi, kaže, bilo tu beda,
ali mu macu Štef novu ne da.
Vijest me je ta uzrujala jako,
skoro sam vrišt’o, skoro sam plak’o.
Štef zar da macu Prletu krati?
Štef za taj zločin treba da plati!
Poš’o sam odmah reći tad svima
kameno srce kakvo Štef ima.
Svatko kom’ rekoh namah zajeca -
izgubit’ Štef će imidž svoj sveca!
I sve je išlo kao po loju,
oslikah Štefov portret u gnoju;
Edi ga mrzi, Goran ga psuje,
ni Miki za njeg’ neće da čuje!
I onda, eto, telefon zvrca -
javlja se Štef slomljena srca:
“Što se to zbiva, zašto me pljuju?
Kako to više da me ne štuju?”
Čudi se bijednik i krši ruke:
“Zašto sam,” pita, “stavljen na muke?”
Još bi mu čovjek vjerovat’ stao,
crnu kad dušu ne bi mu znao!
Ja mu sve rekoh kako ga ide,
zašto ga svi se klone i stide:
“Prletu nisi dat’ htio mače
pa te zauzvrat nevolje kače!”
“Što ni sam nemam, da dam mu kako?!”,
zavapi Štef, u srce me tak’o.
“Slatko je moje, maleno mače
nekidan palo baš pod kotače!”
Ta me izjava fakat zateče -
ako je istina to što Štef reče,
ako ni sam on mačku ne ima,
tad sam ga krivo olaj’o svima!
Krivo je bilo prebit’ mu starce,
krivo ne štedit’ pri tom udarce!
Krivo je bilo zapalit’ mu stan,
sredit’ mu otkaz i bacit’ ga van!
Sav taj moj trud bez svrhe je bio -
Štef nam je opet i drag i mio!
Osjetih kako obraz mi gori,
posramljen rekoh: “Jeb’ga, Štef - sorry!”