"Dimnjačar" je jedna od priča o Marinu iz moje prve knjige, "Knjige lažu!", za koju su mi potom dali nagradu Grigor Vitez. Napisana je za djecu - za mene, dakle - i barem jednom uvrštena u neku čitanku, valjda zato što je kratka. Iz istog razloga, kratkoće (premda je to na netu relativan pojam), uvrštavam je i ovdje.
Otkako je prošlog tjedna dobio bicikl od bratića koji je, na užas svojih roditelja, dosegao dob za motocikle, Marin jedva da je o ičem drugom mogao misliti. Odmah poslije škole stuštio bi se kući, pa u podrum gdje ga je, zakatančen, čekao bicikl i onda bi proveo veći dio poslijepodneva u namještanju, zatezanju, pumpanju i bojenju svega što je na dvokolici bilo krivo, labavo, mlohavo ili oguljeno.
Za vikend je, napokon, bicikl bio spreman. Marin je rano iskočio iz kreveta samo da bi s utopljeničkim očajem zamijetio olujne oblake koji su zamijenili sunce što mu je kroz podrumski prozorčić obećavajući namigivalo cijeloga prošlog tjedna. Potop koji je počeo nedugo zatim trajao je kroz subotu i nedjelju i protegao se većim dijelom ponedjeljka. Sunce se, dakako, izvuklo ispod oblačne perine i mazno protegnulo tek kada je kucnuo krajnji čas za polazak u školu i kada više nije bilo ni trenutka vremena za ma i jedan krug biciklom oko kuće.
Bijesan na sve živo, Marin je putem do škole šutirao sve što bi mu došlo pod tenisicu: kamenje, konzerve, puževe, a bogme bi i ona mačka letjela da se nije izmakla na vrijeme. U trenutku kada je stigao do škole, jedini preostao taman oblak bio je onaj u njegovim mislima, a u tom su munje pucale sve u šesnaest. Mrk i mrzovoljan, Marin je stupio u školsku zgradu i tamo naletio na - dobru vijest!
Obilne oborine urotile su se, objasnila im je razrednica, s nekvalitetnom gradnjom i ravni je školski krov popustio jezercu koje se stvorilo na njemu. Sa svih se stropova na najvišem katu cijedila voda pa su nastavnici slegnuli ramenima, pozvali majstore i otkazali nastavu poslijepodnevnom turnusu.
Marin nije mogao vjerovati svojoj iznenadnoj sreći. Razrednica valjda nije ni završila objašnjavanjem, a on je već jurio kući, brzinom neke od onih munja koje su mu do maločas tek sijevale po mislima. Zum-tras-zum i torba je bila u stanu, a Marin u podrumu. Otključao je lokot i eto ga na ulici.
Do kraja svoje ulice morao je bicikl gurati. Već neko vrijeme tu su se postavljali kojekakvi kablovi i cijevi pa su i kolnik i pločnik bili temeljito raskopani, a ljudi su planinarili po brdima nabacane zemlje i održavali ravnotežu na nestabilnim mostićima od dasaka. Marin je pažljivo provezao bicikl stazicama utabanim u kišom razgnjecalu masnu zemlju i dobro pazio kako će stati na klimave, kliske daske - danas su cijeloj priči bile dodane duboke, blatne kaljuže pune kišnice u kojoj se Marin nije imao ni najmanju želju okupati.
Izašavši napokon iz opasne zone, Marin je uzjahao svojeg žutog pastuha (s crvenim mrljama tamo gdje je boju popravljao - tata nije imao žute) i zapalio niz cestu.
Kroz svježe, ali sunčano popodne Marin je ostvarivao sve o čemu je maštao dok je kistom i pumpom osposobljavao bicikl. Najprije je napravio nekoliko krugova po naselju da bude siguran kako su ga vidjeli svi koji su to trebali. Onda je zapedalirao dalje. Nakon sat vremena mišići su ga malo boljeli pa je usporio te dalje samo sporo krstario, uživajući u osjećaju slobode i vlasti nad svojom sudbinom.
Kad je ostvario sve lokalne ciljeve, zaputio se preko rijeke. S vjetrom u kosi prešao je most i ubrzo se našao u središtu grada. Tu je morao voziti sporije jer su ceste bile uže, a pločnici puni prolaznika. Baš je tako manevrirao jednim pločnikom - bilo je tu stajalište tramvaja, a i ljudi su išli s posla kućama pa je gužva bila veća - kadli mu je pogled zapeo na crnoj figuri.
Dimnjačaru.
Kad je Marin bio još mali, davno prije no što je i krenuo u školu, htio je postati dimnjačarom. Zapravo, htio je postati "dimnim carom", kako je on tu riječ čuo i razumio. "Dimni car", mislio je mali Marin, mora biti neko sjajno stvorenje! U njegovoj su mašti dimnjačari bili bića od dima što skakuću s krova na krov i vladaju vatrom i dimom u cijelome gradu. Povrh svega, nikad se ne peru - kud ćeš ljepšeg zanimanja za dječačića koji je majci uporno, ali uzaludno, objašnjavao nesvrhovitost čestoga kupanja.
Poslije se sve to promijenilo. Marin se navikao na kupanje, a shvatio je i kako se "dimnjačar" piše, izgovara te što zapravo znači. Zbog svega toga prošla ga je i volja za tim zvanjem pa je roditeljima obznanio da će kad odraste biti časna sestra ili možda Marsijanac.
Dimnjačare je Marin sretao još nekoliko godina potom, dokle god je s roditeljima živio kod bake u starom dijelu grada gdje su se još ložile peći i prljali dimnjaci. Od bake je i naučio stari običaj da se, kad vidiš dimnjačara, uhvatiš za gumb. "To donosi sreću", rekla mu je baka. Tata je, doduše, poslije rekao da je to glupost, ali kako je Marin najveći dio dana provodio s bakom, znao je od kuda dolaze sladoledi i stripovi te koga je najbolje udobrovoljavati.
Čak i sada, na stajalištu, poslije toliko godina života u zgradama s radijatorima i bez dimnjaka, stari je refleks proradio. Marinova je ruka sama od sebe pošla prema gumbu na košulji i samo ju je snažna volja zaustavila. Odvojen od bake, Marin je napokon povjerovao tatinim tvrdnjama da su njene priče tek puke praznovjerice te da velikom momku ne priliči izbjegavati ljestve, čekati da netko prije njega prođe cestom koju je prešao crni mačak ni hvatati se za gumb pri susretu s dimnjačarom. Zato je sad zaustavio ruku prije no što su mu prsti dohvatili gumb i vratio je na upravljač bicikla. Čak se i zadovoljno nasmiješio što se nije osramotio već ponio tako odraslo.
A onda je shvatio da ga je dimnjačar vidio.
Policajci, tramvajci, prodavačice i smetlari za Marina nisu bili osobe. Njihove su ih odore određivale i Marin nikad nije osjetio potrebu da zaviri iza njih i pronađe čovjeka ispod odijela. Tako je bilo i s dimnjačarima; njihova bi ih crna uniforma pojela i za Marina su bili samo dimnjačari, bića s ljestvama, četkom, namotajem žice preko ramena. Zato ga je iznenadilo kada je, ulovljen u dimnjačarev pogled, i on njega bolje promotrio i otkrio - između crne kape i crnog ovratnika - garavo, tužno lice.
Dimnjačar nije bio mnogo stariji od njega, shvatio je Marin. Imao je tek koju godinu više - šesnaest, sedamnaest - ali nije se držao samosvjesno poput svojih vršnjaka, srednjoškolaca. Stajao je po strani od skupine koja je čekala tramvaj, ramena ovješenih i pogleda oborenog. Jedva da je i gledao oko sebe, tek bi tu i tamo bacio hitar pogled niz prugu da vidi dolazi li tramvaj. U jednom takvom trenutku ulovio je sliku Marina koji se suzdržao da ne uhvati gumb i u istom je tom trenutku Marin spazio njega i pogodila ga je tuga koja je napunila vodeno čiste oči, iznenađujuće oči za takvo garavo lice.
Tramvaj je stigao, ljudi su se ukrcali, a s njima i dimnjačar. Marin je, iako je gužva na pločniku sad bila znatno manja, ostao na mjestu, jednom nogom na pedali, drugom na asfaltu, zagledan za tramvajem i iznenađen svojim osjećajima.
Ni traga više onom prijašnjem zadovoljstvu. Dimnjačareva tuga otplavila ga je i na njegovo mjesto donijela nove misli. Marin se pitao kako je, zašto, taj dječak postao dimnjačarom. Možda je i on to poželio još kao mali i taj ga san nikad nije napustio? Možda se i on hvatao za gumb nadajući se sreći i možda je, kasnije, poželio biti dimnjačarom baš zato da bi nadu u sreću prenio drugima? I što je dočekao? Dočekao je da stoji po strani, da ga ljudi ne gledaju, da više ni čestitki s njegovim likom nema za Novu godinu, da se djeca srame uhvatiti za gumb, ponadati. Želio je donositi sreću, a nije ju dobio ni za sebe.
Marin se osjećao užasno, gotovo kao da je svojim poricanjem glupog, malog praznovjerja ubio dimnjačara, ubio ujedno i svoj djetinji san o Dimnom caru, svemoćnom i slobodnom na krovovima grada.
Tramvaj je već bio na kraju ulice kada je Marin odlučio. Odgurnuo se nogom, podigao u sedlu i svom snagom nagazio na pedale. Pa što ako su to sve budalaštine?! Pa što ako veliki dečki to ne rade?! On mora popraviti što je učinio!
Nikad brže nije vozio. Kosa mu je polegla niz glavu, uhvaćeni vjetar lepetao mu je u košulji, stisnute su mu oči suzile. Na prvom raskršću izletio je na cestu ni ne gledajući, ne slušajući bijesnu trubu i kletvu automobila koji je zbog njega zakočio. Sjekao je dalje - preplašena žena pustila je košaru, djevojčici se otrgnuo pas s uzice i pobjegao u park, starac je kleo i prijetio za njim štapom, a Marin je sjekao dalje, gazio lijevom, desnom, lijevom, pognut nad upravljačem bicikla, odlučan da sustigne tramvaj.
Tramvaj je stao na stajalištu i Marin se približio. Tramvaj je krenuo dalje, ali sada su njihove brzine već bile podjednake, Marinova i brža, pa je bicikl sustizao plavo vozilo. Marin je vozio naslijepo, bezobzirno prisvajajući pločnik i pogledom pokušavajući proniknuti u unutrašnjost tramvaja. Ali, dimnjačara nije mogao naći.
Marin je grizao usnu razmišljajući. Ako ga nije bilo s ove strane, možda bi ga mogao pronaći s druge? Ali tamo je bio promet, automobili, znatno opasnija vožnja...
Marin je oklijevao samo trenutak, a onda se okrenuo gotovo na mjestu i iza tramvaja kliznuo (još trublji, još psovki) na kolnik. Uhvatio je žutu crtu kao svoj putokaz i ponovo navalio na pedale, sveudilj gledajući u prozore tramvaja koji je šibao pored njega.
Napokon ga je našao. Mali je dimnjačar sjedio u prvim kolima, glave umorno naslonjene na staklo, očiju zagledanih u jednolično sivilo ceste koja je promicala. Marin se, znojan je već bio i crven u licu, uhvatio za gumb i počeo ga vrtjeti, nadajući se da će dimnjačar podići pogled, da će vidjeti kako ga nisu svi zaboravili, da nekome još nešto znači.
Ali, mali je dimnjačar ostajao u svojim skrivenim mislima. Nije se pomakao, nije trepnuo i ništa oko sebe nije vidio. Marin više nije znao što da radi. Nije mogao više dugo održati ovaj tempo, automobili su mu trubili, svaki je tren mogao pogriješiti i završiti pod kotačima. Tada mu suluda zamisao pade na um i on je smjesta odbaci da bi joj se trenutak kasnije vratio. Znao je da je opasno pokušati, ali je znao i što mu je činiti.
Zaveslao je još nekoliko puta snažno, a onda se uspravio koliko je mogao i svom snagom dlanom pljesnuo po staklu dimnjačareva prozora. Trzaj ga je gotovo prevrnuo, bicikl je zaplesao i Marin je morao upotrijebiti svu svoju vještinu da ga održi uspravnim. U tramvajskom retrovizoru mogao je vidjeti tramvajca kako mu prijeti stisnutom šakom, automobili koji su u panici zakočili trubili su mu kao blesavi, ali Marinu je samo jedno bilo važno: je li ga dimnjačar čuo.
Bicikl pod kontrolom, Marin se usudio pogledati nagore. I onda nije odolio a da se ne nasmije: nije privukao samo dimnjačarevu pozornost - cijeli je tramvaj buljio u njega!
Marin se sretno uhvatio za gumb i počeo ga vrtjeti kao šašav, smijući se i vozeći istodobno. Dimnjačar ga je nekoliko časaka gledao ne shvaćajući, a onda je prepoznao i dječaka na biciklu i gestu i poruku. I nasmijao se kao kad oblaci propuste sunce, zubima bijelim i očima plavim i mahao je Marinu sretno.
Marin je sada mogao usporiti. Laka srca, skrenuo je na obližnji pločnik i promatrao tramvaj kako se smanjuje u daljini. Još je neko vrijeme odsutno vrtio gumb, a onda je konac popustio i on mu se našao u ruci. Ni to ga nije oneraspoložilo, ništa ga nije moglo sad kad mu je sve bilo toplo i drago. Stavio je gumb u džep i krenuo kući. I nijedna ranija vožnja nije mu bila tako dobra i tako laka kao ova. Činilo mu se kao da leti i smiješio se cijelim putem pa i kad je, u mislima izgubljen, nepažljivo skrenuo u vlastitu ulicu i glavačke odletio u kaljužu.
Oblaci neke buduće oluje skupljali su se na nebu, a iz rupe činili su se povrh nebodera kao pramenovi dima iz divovskih dimnjaka.
Podsjetimo: Blogov kolac i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote!