Blogoreja
ponedjeljak, 30.10.2006.
Žicanje
Nešto novije, nešto duže i nešto drukčije ... "Žicanje" je pred koju godinu napisano za neku knjižicu koja je išla uz (valjda) ljetni broj kratkoživućeg časopisa "Oscar". Zadana je tema bila pubertet i znao sam, prije no što sam počeo, samo da mi se ne piše o ljubavima ...
- Imaš za pljuge? - upitao je Dado.
Hrvoje se uvježbanim pokretom u par časaka potapšao po svim svojim džepovima - oba prednja, jednom stražnjem i onom na košulji - i u tom pretresu našao samo ono što je znao da će naći: zgužvanu papirnatu maramicu i jeftin žuti upaljač.
- Ni lipe - priopćio je Dadi istinu.
Dado je coknuo nezadovoljno i onda priškiljio u Sunce, da i ono zna kako ga Dado optužuje što, eto, ovog časa nema cigaretu za zapaliti. Onda je uzdahnuo, život mu je bio baš težak, i sporo je spustio svojih osamdeset snažnih kila s klupice na naslonu koje su on i Hrvoje do tada sjedili.
- A ništa - pomirio se Dado sa sudbinom. - Idem onda stepsti nekog limača!
Bio je topao dan kasnog proljeća, ali na te su riječi ledeni mravci potrčali uz Hrvojevu kralježnicu. Odjednom više nije bio visoki osmaš Hrvoje, već mali Hrvoje od prije nekoliko godina koji je s malim Dadom i malim Knegom sjedio na trafostanici ispred zgrade i igrao se Magic kartama.
Niti jedan od njih trojice nije tada još dobro čitao engleski niti su znali prava pravila igre, ali su izmišljali neka svoja i bilo im je zabavno. Bilo im je zabavno sve do trenutka dok se nad njih nije nadvio poznati propalitet Dubravko, zvani Peh, koji je već dvaput ponavljao razred i sada je bio daleko najveći klipan u školi.
- Kartamo se, kikići, kartamo, a? - nacerio im se Peh tako da su mu se vidjeli dugi prednji zubi, toliko žuti od nepranja i cigareta da su bili gotovo štakorski smeđi. - A je l' u novce?
- N-ne. Ne u novce - rekao je tada Hrvoje, koji je još bio dovoljno mali da misli da ljude koji nešto pitaju uvijek zanima odgovor. Peha, međutim, nije zanimalo njihovo kartanje, zanimali su ga samo novci.
- Pametno, pametno! Više će vam ostati ... - cerio se zato dalje, uzevši jednu od Magic karata s betona između dječačića. Bila je to Knegina karta i mali je Knego nesretno zacvilio, ali se brzo ušutkao, da ga Peh ne čuje. Ako ga je Peh i čuo, pravio se da nije i nastavio je s pričom: - Nego, kad smo već kod toga, kikići ... Kol'ko para imate?
- Kol'ko para? - zbunio se Hrvoje.
- Ništa! Nemamo ništa! - rekao je Dado, možda malo prebrzo.
- A tako? Nemate ništa? - tobože se iznenadio Peh, kimajući ritmično glavom. - A dobro, kad kažete da nemate ništa ... - Peh je na to podigao Kneginu kartu i polako, da svi dobro vide, poderao je na pola, pa je onda i te polovice raspolovio. Knego je opet zacvilio. Peh je pustio komadiće da mu padnu iz ruke, a onda je uzeo iduću kartu: - ... ja vam vjerujem da nemate ništa.
- Ja imam dvije kune! - zabrzao je Knego, na rubu suza. - I osamdeset lipa!
Peh je poderao i drugu kartu, gledajući Dadu. Dado je samo zurio u pod pred sebe. Želio je zgrabiti karte, skočiti s trafostanice i pobjeći, ali je znao da je mali i krupan te da će ga Peh sustići dok si rekao "keks" te da se onda neće dobro provesti.
Peh je uzeo treću kartu te je poderao. Komadići su padali poput krupnih pahulja snijega. Uzeo je i četvrtu.
- Onda, debeli? - gledao je Dadu kao hijena plijen. - Kako stojimo s lovom?
- Nemamo ništa! - odgovorio je Hrvoje jer, doista, nije imao ništa.
- Ne pitam tebe! - psiknuo je Peh i ponovo se zagledao u Dadu. Dado je bez riječi stresao glavom, a Peh je poderao četvrtu kartu pa uzeo petu.
Peta je karta bila posebna Dadina karta, jedna vrlo jaka karta koju je mjesecima htio i koju nikako u paketićima nije mogao dobiti te je na kraju morao oca namoliti da mu je internetom naruči iz Amerike. Kad je svoje malo blago vidio u Pehovim pandžama, Dado više nije mogao izdržati već se rasplakao poput tropskog podneva.
- Dvadeset kuna! - trubio je. - Imam dvaadeseet kuuna!
- To te ja pitam! - nasmijao se Peh sretno i pružio žuti dlan. Dado mu je, brišući suze, na dlan spustio zgužvanu crvenu novčanicu, očiju prikovanih za kartu u drugoj Pehovoj ruci.
- Mogu li dobiti kartu? - upitao je tiho. - Molim te.
- Ovu kartu? - Peh je hinio iznenađenje što mu je karta još uvijek u ruci. - Svakako, svakako, kad me tako lijepo moliš!
I pred Dadinim raskolačenim očima Peh je rijetku i skupu kartu s uživanjem rascijepao na tucet komadića.
Svega se toga Hrvoje sjetio sjedeći na naslonu klupe tog kasnog proljeća. Sjetio se i bilo mu je silno drago što više nije mali Hrvoje kojeg veliki dečki mogu i smiju maltertirati, već što je i sam visoki osmaš. Onda se opet sjetio uplakanog malog Dade pa zatim velikog Dade koji je pošao stepsti nekog limača za lovu za cigarete. Osjetio je potrebu za žvakaćom - uz žvaku mu je uvijek bilo lakše razmišljati - pa je ponovo pretražio džepove, ali u njima su i dalje bili samo zgužvana papirnata maramica i jeftin žuti upaljač.
U taj je čas naišao Knego. Za razliku od Hrvoja koji se u zadnje četiri godine dobrano protegao u visinu i Dade koji je okrupnjao u svim smjerovima, Knego je od četvrtog razreda narastao jedva pola pedlja i bio je daleko najmanji osmaš u cijeloj školi, tako malen da su ponekad i petaši za njim vikali što li traži u krilu škole predviđenom za više razrede.
- Bok, Hrt! - pozdravio je Knego Hrvoja, nasmiješivši se nesigurno. Uvijek je imao osjećaj da ga se kolege osmaši srame i bio je zahvalan za svaki pozdrav.
- Ej, Knego - rekao je Hrvoje. - Imaš žvaku?
- Joj, nemam, sorry - užurbao se Knego, pretražujući džepove. - Ali imam par kuna, ak' si je hoćeš kupiti?
Hrvoje je zatečeno pogledao Knegu: - Kaj je tebi? - upitao ga je. - Samo sam pitao imaš li žvaku, nisam te žicao da mi je kupiš!
- Ma, sve okej - smiješio se nervozno Knego. - Uzmi, ak' ti treba.
Hrvoje se zagledao u pružene novčiće na dlanu, a onda u Knegu. U Kneginim je očima tad, na vlastito iznenađenje, otkrio sjenu istog onog straha kojeg je onoga davnog dana i sam osjećao pred Dubravkom zvanim Peh. Je li to sudbina malih, upitao se, da se uvijek boje? Je li to sudbina velikih, da uvijek utjeruju strah? Zaista mu je trebala žvakaća kako bi o svemu mogao razmisliti.
Tada se i Dado vratio do klupice, pobjedonosno mašući kutijom cigareta.
- Evo ih! - hvalio se ozareno. - Stepao sam malog Lapajnea za lovu, on je uvijek pun!
Dado je otvorio paklicu i sretno stavio cigaretu među zube. Onda se smračio i opsovao sudbinu koja ga baš nije mazila: - E, shit! Zaboravio sam šibice! - okrenuo se s nadom Hrvoju. - Imaš ti onaj svoj žuti upaljač?
Hrvoje je pažljivo prepipao sve svoje džepove i u njima našao samo ono što je i prije bilo tamo.
- Nemam - slegnuo je ramenima kao da se ispričava i nasmiješio se Dadi. - Sorry.
ponedjeljak, 23.10.2006.
Noć
Pojma nemam jesam li ovu priču negdje objavio ili nisam. Možda u "Parseku"? Isto tako ne znam zašto je nastala, iako mi se čini da je moglo biti zbog neke SFerine radionice na zadanu prvu rečenicu. Rečenica je bila lijena pa sam malo varao kako bih napisao priču. Čitajući je sada, osjećam blagi utjecaj Neila Gaimana iz faze dok me još zanimalo što piše ...
Pala je Noć.
Pali se to ne sviđa, ali najmanja je pa ne može birati ako želi da je braća uopće prime u svoje igre. Zato Pala šuti i pristaje biti ono što nitko neće.
Rogan, Palin najstariji brat, vodi igru. Kao i obično. Također kao i obično, Rogan je Red. On je zamislio pravila, sam je stvorio planet na kojem se igraju i kreirao je osnovni kod života. Onda se povukao i sad izdaleka promatra braću u igri, pazeći na njih jednim okom te razmišljajući kako polako postaje prestar za dječje zabave i kako ga uskoro čekaju dužnosti i odgovornosti odraslih.
Kada je Rogan stvorio igračku i odstupio, ostaloj je Palinoj braći bilo dozvoljeno činiti od nje što žele. Rezbo se igrao genima, to mu je već odavno bila najdraža zabava. Egni, odmah iza Rogana po starosti, igrao je Smrt i ljutio Rezboa uzimajući mu samo najbolje kreacije. Sulavor, Ajnat i Kopisk zabavljali su se svaki na svoj način. Samo je Pala čekala po strani.
Jer, Pala je bila Noć i mogla je samo lebdjeti nad svijetom dok bi on, iscrpljen igrom, punio svoje baterije. Noću, svijet nikad nije bio zabavan. Sva bi se svjetla pogasila, sva bi bića popadala kao mrtva i ne bi je ni primijetila. Pala je zbog toga uvijek bila na rubu suza, ali nije plakala. Ako bude poslušna, možda joj jednog dana braća dozvole da bude Bolest. Tada će je svi primijetiti!
Ali, vrijeme je prolazilo, a poredak se stvari nije mijenjao. Rogan je sjedio po strani, braća se igrala, a Pala samovala, gutala suze, tugu i razočaranje. Konačno, Pala više nije mogla izdržati pa je jedne noći svim zamrlim bićima na uho prišapnula svoje muke.
Bića je, dakako, nisu razumjela, ali su krhotine njezina bola ostale odjekivati u njima. I, kad su se s danom bića probudila, ništa više nije bilo isto. Odjednom su nešto željela, nešto morala, nečemu stremjela, nečega se plašila, o nečemu sanjala. Rezbo, Egni i ostali htjeli su se i dalje igrati s njima, ali se bića nisu dala. Sada su radila po svom.
I, što je Pali bilo najdraže, pred njezin dolazak nisu više padala kao pokošena. Čak i ona koja su lijegala, ostajala su živa i ona se mogla igrati slikama u njihovim dušama. Odjednom je od gospodarice ničega postala vladaricom pola svijeta. Braća su se žalila Roganu, ali on se samo nasmiješio i vratio ih da igraju uloge koje su izabrali. Gunđajući, to su i učinili.
Pala se na njih više nije obazirala. Bila je Noć i igra joj se počela sviđati.
ponedjeljak, 16.10.2006.
Najružniji čovjek u kraljevstvu
Ova priča je nešto mlađa od "Elementarne matematike", ali je podjednako davna. Vidi se po sličnom angstu. Također se vidi, barem mislim, popriličan utjecaj Ambrosea Biercea na formu i rečenicu. Nakon što je godinama stajala u ladici - jer sam tada znao gdje i kako plasirati samo SF priče - udomio sam je bio u Plimi. I sada ovdje, dakako.
Najružniji čovjek u kraljevstvu dugo je bio ismijavan zbog svoje ružnoće. Tada mu se pružila prilika da pomogne kraljevu bratu da zbaci kralja. Kada je kraljev brat zasjeo na prijestolje, pozvao je najružnijeg čovjeka u kraljevstvu i rekao mu:
- Pozvao sam te da ti izrazim svoju zahvalnost. Zatraži od mene što god hoćeš i bit će ti ispunjeno!
- Zamolio bih tada Vašu milost neka okupi najljepše ljude u kraljevstvu i smrska im lica - odgovori najružniji čovjek u kraljevstvu.
Novi kralj udovolji želji svoga pomoćnika, okupi najljepše ljude kraljevstva i zapovijedi neka im smrskaju lica. Najružniji čovjek u kraljevstvu potom zamoli kralja neka mu ispuni još jednu želju.
- Trebam li još nekome smrskati lice? - upita kralj, nezadovoljan posljedicama svog obećanja. - Zar se nećeš smiriti dok mi ne unakaziš čitavo kraljevstvo?
- Ne uzbuđujte se - odvrati najružniji čovjek u kraljevstvu. - Jedino lice koje još želim da smrskate jest moje.
Kralj se zbuni i reče da ne shvaća.
- Jednostavno je - odgovori najružniji čovjek u kraljevstvu. - Ako već nema načina da postanem lijep, mogu barem navesti ljude neka vjeruju kako sam to nekada bio.
subota, 14.10.2006.
(eXtra): Sutrašnji list
U sutrašnjem (nedjelja) "Jutarnjem listu" - točnije, u podlistku "Zabavnik" - trebala bi se pojaviti moja SF priča napisana pod već nekim pseudonimom. Djelomice ovo pišem kako ne bih zaboravio sutra otići po Jutarnji.
mcn
mcn
srijeda, 11.10.2006.
(eXtra) Priča na NoSF-u
Elem, u sklopu 13. literarne radionice na NoSF-u na uvid i kritiziranje je dana i jedna moja priča od 100 riječi (kako je propozicijama bilo zadano). Naslov je predugačak za prenošenje, ali sve vrlo lako možete pogledati kliknete li ovdje.
Fala,
mcn
Fala,
mcn
ponedjeljak, 09.10.2006.
Tko krade kuće?
Ova je priča napisana prije ipsilon godina kao predložak za - slikovnicu. Izdavač je trebala biti Zagrebačka banka u sklopu nekog projekta poticanje štednje među maloljetnicima (ili tako nečega) i od svega nije bilo ništa. Neki drugi ljudi (Zoran i Ana) koji su tom prilikom napisali slikovnice su ih u međuvremenu utopili, a ja sam ovu pustio da čami na hardu jer sam takav. Nu, evo je sada i u javnosti.
- Netko mi je ukrao kuću! - u zoru je Nikica Nitkov vikom probudio Srećka.
- Pa to je strašno! - protrnuo je Srećko te zajedno s Nikicom potrčao do šefa policije.
- Nikici je netko ukrao kuću! - rekao je Srećko tek probuđenom šefu policije.
- Pa to je grozno! - zgrozio se šef policije te zajedno sa Srećkom i Nikicom potrčao do gradonačelnika.
- Nikici je netko ukrao kuću! - rekao je šef policije još pospanom gradonačelniku.
- Pa to je užasno! - užasnuo se gradonačelnik te zajedno s onom trojicom potrčao do kralja.
- Nikici je netko ukrao kuću! - rekao je gradonačelnik još krmeljivom kralju.
- Pa to je jezivo! - naježio se kralj i odmah Nikici ustupio svoj dvorac kako bi se u njemu malo oporavio.
- Tko li je lopov? - Srećko, šef policije, gradonačelnik i kralj lupali su time glave, kad li se Srećko dosjetio kako Nikica uopće nema kuću!
- Sad imam! - isplazi im Nikica Nitkov jezik s prozora dobro zaključana dvorca.
- Užasno mi je žao zbog ovoga - reče gradonačelnik kralju. - Molim vas, uzmite moju kuću u zamjenu!
- Grozno mi je žao zbog ovoga - reče šef policije gradonačelniku. - Molim vas, uzmite moju kuću u zamjenu!
- Strašno mi je žao zbog ovoga - reče Srećko šefu policije. - Molim vas, uzmite moju kuću u zamjenu!
Srećko zatim, sav nesretan, zareda od vrata do vrata pričajući kako su mu ukrali kuću. No, nitko nije bio toliko pospan kako bi povjerovao da se kuća može ukrasti.
ponedjeljak, 02.10.2006.
Kako je bilo na Hvaru
Ova je priča napisana prije koju godinu, onako, za privatnu e-mail upotrebu. Otkrio sam je nekidan i ustanovio da funkcionira i općenitije. Pa je evo.
Darko i Tanja su se vratili s godišnjeg, raspakirali i sve kako već ide. Onda je Tanja rekla da se ide naći s Gogom na kavi.
- Dobro - rekao je Darko. - Ja sam se i tako dogovorio s Robertom.
Tanja se našla s Gogom na kavi, naručili su po makjato i mineralnu i onda je Goga upitala, kako se već pristoji, da kako je bilo na moru. Tanja je duboko udahnula i počela:
- Jooj, umrla sam! Prvo smo kod Karlovca čekali četiri sata. Četiri sata! Kolona stoji, po deset minuta se uopće na miče, a neki kreteni onda voze sa strane, preguravaju se, a murja niš', kad se pojave samo i oni prođu sa strane. A onda, u Karlovcu, grozno, micali smo se metar po metar! Metar po metar, kad ti kažem. I onda, kada smo konačno došli do Splita, na trajekt, a da ti ne pričam kakva je gužva za vozit po Splitu gdje svi idu na te trajekte, onda smo opet morali čekati. Priznam, dobro su organizirali, odmah su nas pošlihtali po rivi u dvije kolone i sve to, ali sunce! Sunce je grozno, a ja se nisam usudila od auta jer se nikad ne zna kad se kreće. I onda su u pol pet krenuli i ukrcali neke, ali mi nismo stali, i onda su rekli da će svaki čas doći dopunski trajekt, preko reda. I misliš da je došao? Ma kakvi! Čekali smo na rivi od četiri popodne do deset navečer, po najgorem suncu! Naj-go-rem! Dva smo sata sjedili ukafiću, sve smo gledali kad će se trajekt pojaviti, ali ništa! Onda smo u sedam otišli na rivu, jer je po redu vožnje trebao krenuti u osam, ali ti trajekta nije bilo do devet! To ti je bil' onaj isti što je otišao u pet, dva sata tamo, dva sata natrag i u devet je tek bio u Splitu! I onda sat vremena da se ukrcamo i tako smo krenuli tek u deset! A na Hvaru … Grozno! Meni ti je najgora stvar voziti po noći u nepoznatom gradu. I kako je bila ponoć kad smo stigli, što sam drugo mogla? Kilometrima smo tražili Vrbosku, krivo smo dvaput skrenuli i konačno, ajde, konačno smo našli Vrbosku. I nazovem ti ja žensku na mobitel i ona izađe na cestu da nam pokaže gdje je apartman i tako mi dođemo … Ali, taj apartman! Ja sam napisala pismo Generalturistu, ne mogu oni meni tako, ipak ja prečesto s njima putujem! Taj apartman, mislim, to je sve u redu, okej je apartman, mogu ja tu preživjeti, ali to nije apartman koji je bio u katalogu! Ja sam mjesec i pol dana vrtjela kataloge i birala i pisalo je da je na osami, da je plaža direktno ispod i da su to novi apartmani, ali ništa od toga. To možda je obnovljeno, ali je to stara zgrada, usred apartmanskog naselja, djeca vrište, automobili prolaze, narodnjaci trešte, a kupati … Kupati se ti možeš ispod, imaš parsto metara za spustiti se, ali to su stijene, a ako hoćeš zapravo se kupati onda moraš autom sve naokolo, pola sata, da ti ne pričam kako je teško naći parkiranje poslijepodne, dvadeset minuta smo se vrtjeli i na kraju sam stala ispred nudističkog kampa kad mi dođe neki Švabo da on ima brod i da je sad platio i ide, a ne može s brodom izaći ako sam mu ja tu parkirana. I onda ja odem još petsto metara dalje, a kad sam se vratila misliš da nije neko drugi tamo se parkirao? Daj me nemoj … A vrijeme? Tri dana za redom kišurina je padala, sjećaš se kako je nekad bilo da ako dva dana pada da ti daju besplatni apartman, toga naravno više nema, i samo smo sjedili u sobi, a ono lijevalo da je to grozno i …
Goga je sve to slušala sa zanimanjem i sućutno kimala, ubacujući ponekad komentare, kako je već red:
- Ma nemoj? - govorila je. - Baš grozno! Ja to ne bih izdržala! Tri dana? Užas!
Za to vrijeme, Darko se našao s Robertom na kavi.
- Kako je bilo na Hvaru? - pitao je Robert, reda radi.
- Dobro - rekao je Darko.