Ova priča je nešto mlađa od "Elementarne matematike", ali je podjednako davna. Vidi se po sličnom angstu. Također se vidi, barem mislim, popriličan utjecaj Ambrosea Biercea na formu i rečenicu. Nakon što je godinama stajala u ladici - jer sam tada znao gdje i kako plasirati samo SF priče - udomio sam je bio u Plimi. I sada ovdje, dakako.
Najružniji čovjek u kraljevstvu dugo je bio ismijavan zbog svoje ružnoće. Tada mu se pružila prilika da pomogne kraljevu bratu da zbaci kralja. Kada je kraljev brat zasjeo na prijestolje, pozvao je najružnijeg čovjeka u kraljevstvu i rekao mu:
- Pozvao sam te da ti izrazim svoju zahvalnost. Zatraži od mene što god hoćeš i bit će ti ispunjeno!
- Zamolio bih tada Vašu milost neka okupi najljepše ljude u kraljevstvu i smrska im lica - odgovori najružniji čovjek u kraljevstvu.
Novi kralj udovolji želji svoga pomoćnika, okupi najljepše ljude kraljevstva i zapovijedi neka im smrskaju lica. Najružniji čovjek u kraljevstvu potom zamoli kralja neka mu ispuni još jednu želju.
- Trebam li još nekome smrskati lice? - upita kralj, nezadovoljan posljedicama svog obećanja. - Zar se nećeš smiriti dok mi ne unakaziš čitavo kraljevstvo?
- Ne uzbuđujte se - odvrati najružniji čovjek u kraljevstvu. - Jedino lice koje još želim da smrskate jest moje.
Kralj se zbuni i reče da ne shvaća.
- Jednostavno je - odgovori najružniji čovjek u kraljevstvu. - Ako već nema načina da postanem lijep, mogu barem navesti ljude neka vjeruju kako sam to nekada bio.