Ova je priča napisana prije ipsilon godina kao predložak za - slikovnicu. Izdavač je trebala biti Zagrebačka banka u sklopu nekog projekta poticanje štednje među maloljetnicima (ili tako nečega) i od svega nije bilo ništa. Neki drugi ljudi (Zoran i Ana) koji su tom prilikom napisali slikovnice su ih u međuvremenu utopili, a ja sam ovu pustio da čami na hardu jer sam takav. Nu, evo je sada i u javnosti.
- Netko mi je ukrao kuću! - u zoru je Nikica Nitkov vikom probudio Srećka.
- Pa to je strašno! - protrnuo je Srećko te zajedno s Nikicom potrčao do šefa policije.
- Nikici je netko ukrao kuću! - rekao je Srećko tek probuđenom šefu policije.
- Pa to je grozno! - zgrozio se šef policije te zajedno sa Srećkom i Nikicom potrčao do gradonačelnika.
- Nikici je netko ukrao kuću! - rekao je šef policije još pospanom gradonačelniku.
- Pa to je užasno! - užasnuo se gradonačelnik te zajedno s onom trojicom potrčao do kralja.
- Nikici je netko ukrao kuću! - rekao je gradonačelnik još krmeljivom kralju.
- Pa to je jezivo! - naježio se kralj i odmah Nikici ustupio svoj dvorac kako bi se u njemu malo oporavio.
- Tko li je lopov? - Srećko, šef policije, gradonačelnik i kralj lupali su time glave, kad li se Srećko dosjetio kako Nikica uopće nema kuću!
- Sad imam! - isplazi im Nikica Nitkov jezik s prozora dobro zaključana dvorca.
- Užasno mi je žao zbog ovoga - reče gradonačelnik kralju. - Molim vas, uzmite moju kuću u zamjenu!
- Grozno mi je žao zbog ovoga - reče šef policije gradonačelniku. - Molim vas, uzmite moju kuću u zamjenu!
- Strašno mi je žao zbog ovoga - reče Srećko šefu policije. - Molim vas, uzmite moju kuću u zamjenu!
Srećko zatim, sav nesretan, zareda od vrata do vrata pričajući kako su mu ukrali kuću. No, nitko nije bio toliko pospan kako bi povjerovao da se kuća može ukrasti.