ponedjeljak, 30.10.2006.
Žicanje
Nešto novije, nešto duže i nešto drukčije ... "Žicanje" je pred koju godinu napisano za neku knjižicu koja je išla uz (valjda) ljetni broj kratkoživućeg časopisa "Oscar". Zadana je tema bila pubertet i znao sam, prije no što sam počeo, samo da mi se ne piše o ljubavima ...
- Imaš za pljuge? - upitao je Dado.
Hrvoje se uvježbanim pokretom u par časaka potapšao po svim svojim džepovima - oba prednja, jednom stražnjem i onom na košulji - i u tom pretresu našao samo ono što je znao da će naći: zgužvanu papirnatu maramicu i jeftin žuti upaljač.
- Ni lipe - priopćio je Dadi istinu.
Dado je coknuo nezadovoljno i onda priškiljio u Sunce, da i ono zna kako ga Dado optužuje što, eto, ovog časa nema cigaretu za zapaliti. Onda je uzdahnuo, život mu je bio baš težak, i sporo je spustio svojih osamdeset snažnih kila s klupice na naslonu koje su on i Hrvoje do tada sjedili.
- A ništa - pomirio se Dado sa sudbinom. - Idem onda stepsti nekog limača!
Bio je topao dan kasnog proljeća, ali na te su riječi ledeni mravci potrčali uz Hrvojevu kralježnicu. Odjednom više nije bio visoki osmaš Hrvoje, već mali Hrvoje od prije nekoliko godina koji je s malim Dadom i malim Knegom sjedio na trafostanici ispred zgrade i igrao se
Magic kartama.
Niti jedan od njih trojice nije tada još dobro čitao engleski niti su znali prava pravila igre, ali su izmišljali neka svoja i bilo im je zabavno. Bilo im je zabavno sve do trenutka dok se nad njih nije nadvio poznati propalitet Dubravko, zvani Peh, koji je već dvaput ponavljao razred i sada je bio daleko najveći klipan u školi.
- Kartamo se, kikići, kartamo, a? - nacerio im se Peh tako da su mu se vidjeli dugi prednji zubi, toliko žuti od nepranja i cigareta da su bili gotovo štakorski smeđi. - A je l' u novce?
- N-ne. Ne u novce - rekao je tada Hrvoje, koji je još bio dovoljno mali da misli da ljude koji nešto pitaju uvijek zanima odgovor. Peha, međutim, nije zanimalo njihovo kartanje, zanimali su ga samo novci.
- Pametno, pametno! Više će vam ostati ... - cerio se zato dalje, uzevši jednu od
Magic karata s betona između dječačića. Bila je to Knegina karta i mali je Knego nesretno zacvilio, ali se brzo ušutkao, da ga Peh ne čuje. Ako ga je Peh i čuo, pravio se da nije i nastavio je s pričom: - Nego, kad smo već kod toga, kikići ... Kol'ko para imate?
- Kol'ko para? - zbunio se Hrvoje.
- Ništa! Nemamo ništa! - rekao je Dado, možda malo prebrzo.
- A tako? Nemate ništa? - tobože se iznenadio Peh, kimajući ritmično glavom. - A dobro, kad
kažete da nemate ništa ... - Peh je na to podigao Kneginu kartu i polako, da svi dobro vide, poderao je na pola, pa je onda i te polovice raspolovio. Knego je opet zacvilio. Peh je pustio komadiće da mu padnu iz ruke, a onda je uzeo iduću kartu: - ... ja vam
vjerujem da nemate ništa.
- Ja imam dvije kune! - zabrzao je Knego, na rubu suza. - I osamdeset lipa!
Peh je poderao i drugu kartu, gledajući Dadu. Dado je samo zurio u pod pred sebe. Želio je zgrabiti karte, skočiti s trafostanice i pobjeći, ali je znao da je mali i krupan te da će ga Peh sustići dok si rekao "keks" te da se onda neće dobro provesti.
Peh je uzeo treću kartu te je poderao. Komadići su padali poput krupnih pahulja snijega. Uzeo je i četvrtu.
- Onda, debeli? - gledao je Dadu kao hijena plijen. - Kako stojimo s lovom?
- Nemamo ništa! - odgovorio je Hrvoje jer, doista, nije imao ništa.
- Ne pitam tebe! - psiknuo je Peh i ponovo se zagledao u Dadu. Dado je bez riječi stresao glavom, a Peh je poderao četvrtu kartu pa uzeo petu.
Peta je karta bila posebna Dadina karta, jedna vrlo jaka karta koju je mjesecima htio i koju nikako u paketićima nije mogao dobiti te je na kraju morao oca namoliti da mu je internetom naruči iz Amerike. Kad je svoje malo blago vidio u Pehovim pandžama, Dado više nije mogao izdržati već se rasplakao poput tropskog podneva.
- Dvadeset kuna! - trubio je. - Imam dvaadeseet kuuna!
- To te ja pitam! - nasmijao se Peh sretno i pružio žuti dlan. Dado mu je, brišući suze, na dlan spustio zgužvanu crvenu novčanicu, očiju prikovanih za kartu u drugoj Pehovoj ruci.
- Mogu li dobiti kartu? - upitao je tiho. - Molim te.
- Ovu kartu? - Peh je hinio iznenađenje što mu je karta još uvijek u ruci. - Svakako, svakako, kad me tako lijepo moliš!
I pred Dadinim raskolačenim očima Peh je rijetku i skupu kartu s uživanjem rascijepao na tucet komadića.
Svega se toga Hrvoje sjetio sjedeći na naslonu klupe tog kasnog proljeća. Sjetio se i bilo mu je silno drago što više nije mali Hrvoje kojeg veliki dečki mogu i smiju maltertirati, već što je i sam visoki osmaš. Onda se opet sjetio uplakanog malog Dade pa zatim velikog Dade koji je pošao stepsti nekog limača za lovu za cigarete. Osjetio je potrebu za žvakaćom - uz žvaku mu je uvijek bilo lakše razmišljati - pa je ponovo pretražio džepove, ali u njima su i dalje bili samo zgužvana papirnata maramica i jeftin žuti upaljač.
U taj je čas naišao Knego. Za razliku od Hrvoja koji se u zadnje četiri godine dobrano protegao u visinu i Dade koji je okrupnjao u svim smjerovima, Knego je od četvrtog razreda narastao jedva pola pedlja i bio je daleko najmanji osmaš u cijeloj školi, tako malen da su ponekad i petaši za njim vikali što li traži u krilu škole predviđenom za više razrede.
- Bok, Hrt! - pozdravio je Knego Hrvoja, nasmiješivši se nesigurno. Uvijek je imao osjećaj da ga se kolege osmaši srame i bio je zahvalan za svaki pozdrav.
- Ej, Knego - rekao je Hrvoje. - Imaš žvaku?
- Joj, nemam,
sorry - užurbao se Knego, pretražujući džepove. - Ali imam par kuna, ak' si je hoćeš kupiti?
Hrvoje je zatečeno pogledao Knegu: - Kaj je tebi? - upitao ga je. - Samo sam pitao imaš li žvaku, nisam te žicao da mi je kupiš!
- Ma, sve okej - smiješio se nervozno Knego. - Uzmi, ak' ti treba.
Hrvoje se zagledao u pružene novčiće na dlanu, a onda u Knegu. U Kneginim je očima tad, na vlastito iznenađenje, otkrio sjenu istog onog straha kojeg je onoga davnog dana i sam osjećao pred Dubravkom zvanim Peh. Je li to sudbina malih, upitao se, da se uvijek boje? Je li to sudbina velikih, da uvijek utjeruju strah? Zaista mu je trebala žvakaća kako bi o svemu mogao razmisliti.
Tada se i Dado vratio do klupice, pobjedonosno mašući kutijom cigareta.
- Evo ih! - hvalio se ozareno. - Stepao sam malog Lapajnea za lovu, on je uvijek pun!
Dado je otvorio paklicu i sretno stavio cigaretu među zube. Onda se smračio i opsovao sudbinu koja ga baš nije mazila: - E,
shit! Zaboravio sam šibice! - okrenuo se s nadom Hrvoju. - Imaš ti onaj svoj žuti upaljač?
Hrvoje je pažljivo prepipao sve svoje džepove i u njima našao samo ono što je i prije bilo tamo.
- Nemam - slegnuo je ramenima kao da se ispričava i nasmiješio se Dadi. -
Sorry.
30.10.2006. u 05:39 •
0 Komentara •
Print •
#