ponedjeljak, 06.11.2006.
Stanka za objed
Pitanje je tko je kupio onaj Jutarnji kojeg sam pred koji tjedan spomenuo, tko je u njemu skužio priču koja je na kraju izašla nepotpisana. Zato je evo ovdje, za one koji su je propustili, nadajući se kako mi neće zamjeriti oni koji nisu ... Za njih ima i jedna vijest na kraju priče.
Ova se priča nije dogodila ni sutra ni prekosutra, ali nije ni puno poslije ...
Gospodin Čivrak, učitelj, poveo je svoj razred osmaša u obvezatan orijentacijski obilazak. Svrha je orijentacijskog obilaska bila dječacima i djevojčicama sretne sutrašnjice predočiti izbor zanimanja za koja će se kroz koju godinu moći opredijeliti. Gospodin je Čivrak već mnoge naraštaje proveo kroz osnovno školovanje i ponosio se svojom vještinom upućivanja mladosti na prikladan im životni put.
Tako je i sada, vrlo uspješno i u kratkome roku, sedamdeset posto svojih učenika uputio u činovnička zanimanja. U svijetu sretne sutrašnjice, naime, sve su prljave, manualne poslove obavljali strojevi i veliki je postotak čovječanstva zapravo bio izlišan. Stoga je ljude koji nisu imali pravog interesa ni za što trebalo onemogućiti da rade štetu pa su činovnička mjesta - na kojima će idućih pedeset godina garantiranoga životnoga vijeka jedni drugima preusmjeravati izvješća o radu strojeva - za njih bila pravo rješenje. Birokratska je mreža bila posve nepotrebna - pravu provjeru rada strojeva radili su drugi strojevi - i stoga posve neškodljiva.
Među bistrijim učenicima malen ih je postotak, očekivano, pokazivao težnje nametanju nad druge te ih je gospodin Čivrak usmjerio u politiku i organiziranu religiju, ako su bili skloniji riječima, ili policiju i kriminal, ako su se radije iskazivali djelom. Nestašnu, hiperaktivnu djecu zatim je uputio u zabavljačke grane: sport, razne umjetnosti ili novinarstvo, gdje će moći umišljati kako vrijede, a opet bez prave štete. Premda se više nije imalo što istraživati, jedno je dijete poslao u znanstvenike; premda se više nije ratovalo, dva je dječaka poslao u vojnike; premda su strojevi posve dobro obavljali i ta zanimanja, jednu je djevojčicu odredio za liječnicu, drugu za trgovkinju.
I to mu je ostavilo Peđu.
***
Gospodinu je Čivraku mali Peđa već neko vrijeme predstavljao zagonetku. Uočio je u njemu nemiran duh, ali posebne vrste: onaj čija se ambicija ne bi zadovoljila nastupom na globoviziji, kardinalskom stolicom ili otkrivanjem nove subsubsubatomske čestice. Nema druge, zaključio je gospodin Čivrak, s dječakom će morati porazgovarati.
"Što je, Peđa?" pogladio ga je po kuštravoj glavi i osmijehnuo se. "Zar te baš ništa ne privlači?"
"Nije to, gospodine učitelju", odmahnuo je Peđa glavom, "ali ja bih volio raditi nešto!"
"Svi nešto rade, Peđice", gospodin se Čivrak osmijehnuo pokroviteljski. "Tako zarađujemo za život!"
"Ali ja bih želio raditi nešto bitno!" Peđa se zagledao u gospodina Čivraka svojim ozbiljnim očima.
"Nešto bitno?"
"Da! Ne želim samo premetati papire, praviti se važan ili se baviti ičime što strojevi mogu zamijeniti! Želim raditi nešto što može samo čovjek!"
Gospodinu Čivraku zakrijese se oči od zapretene nade: "Peđice ... Govoriš li mi to kako bi želio biti ... učitelj?"
"Ma, ne!" odmahne Peđa rukom na takav način da se gospodinu Čivraku krijesta odmah ispuhala, "Želio bih zaista biti potreban!"
"A što bi to bilo zaista potrebno?" pomalo mrzovoljno upita gospodin Čivrak.
"Želio bih biti onaj koji radi strojeve!"
"Ali ... strojevi rade strojeve!"
"A tko radi strojeve koji rade strojeve?"
"Pa, strojevi rade strojeve koji rade strojeve."
"Ali, netko je napravio prvi stroj! Netko je programirao prvi stroj! Mora postojati netko tko strojevima govori kako da rade! Čemu bi inače služili ljudi!?"
Gospodin Čivrak gledao je Peđu otvorenih usta. Zar se u njegovu razredu, među njegovom djecom pojavilo ono za koje su mu, prije toliko godina, rekli neka budno pazi hoće li se pojaviti? Ganut do suza, gospodin Čivrak kleknuo je pored Peđe i ponovo ga pomilovao po kuštravoj kosi: "Peđice ... pa ti želiš biti Pupak Svijeta!"
***
U svijetu sutrašnjice strojevi su odmijenili svaki rad. Kako bi strojevi radili kako treba nad njima su postavljeni drugi strojevi, a nad ovima treći strojevi. Strojevi su pravili strojeve i strojevi su nadgledali strojeve. No, nad svime je ipak prijestolovao čovjek. Jedan čovjek koji je jednom sklopkom mogao isključiti sve strojeve pokvare li se ili pobune li se. Jedan čovjek - da se zna tko je gazda.
Prije mnogo godina, gospodinu Čivraku su, kao i svim učiteljima, pokazali kako se dolazi do Pupka Svijeta. Nađu li dijete u kojem bi prepoznali potrebitu iskru požrtvovnosti i odgovornosti, trebali su ga smjesta dovesti Pupku na školovanje. Gospodin je Čivrak, praćen Peđom, zato sada gotovo jurio prašnjavim hodnicima, čudeći se sam sebi kako se nakon tolikih godina još sjeća puta.
"Vidjet ćeš, Peđice!" dovikivao je dječaku preko ramena. "To je ono što si htio! Bitno mjesto, važno mjesto! Mjesto bez kojeg naša civilizacija ne bi mogla postojati!"
Najposlije su stigli do sigurnih, metalnih vrata. Uzbuđeni gospodin Čivrak pritisne zvonce no nitko ne odgovori. Protrese kvaku no ništa se ne desi. Tada Peđa u prašini primijeti požutjeli list papira za kojeg pretpostavi kako je nekad osušenim komadićem selotejpa bio zalijepljen za vrata. Peđa otpuhne prašinu i otre paučinu te pročita što je velikim štampanim slovima na požutjelom papiru pisalo:
"Na ručku sam. Vraćam se odmah."
A ta je vijest da sutra počinje Interliber gdje ćete me ponekad moći pronaći na štandovima SFere ili Autorske kuće. Interliber na ovom blogu (i na
Blogovom kolcu) proslavljamo, pak, dnevnim postovima. Znači, dok traje Interliber ide
priča dnevno.
06.11.2006. u 05:42 •
2 Komentara •
Print •
#