Oporovina

Google Earth je sve bolji i bolji. Totalno sam fasciniran do koje preciznosti prikazuje morfologiju terena tako da bilo kome može biti jasno zašto se neko naselje ili nekropola razvila upravo na određenoj točki.

Arheološka nalazišta na tlu današnje Liburnije (nekadašnja Liburnija se protezala od rijeke Raše do Krke, ova današnja je od Raše do Rječine), one na jugu, kod Brseča nadam se da će se stvoriti uvjeti da budu istraživanja i da budem dio toga. Uh ta mi želja grije srce.

Rekognosciranje je jedno od najuzbudljivijih stvari u arheologiji, barem meni. Umjesto da tražiš što se nalazi još i još ispod zemlje, istražuješ horizontalno ako postoje kakve ruine na površini, dovoljni su i ostaci keramike. Ovdje smo trebali ustanoviti što se nalazi na budućoj putanji žičare iz Medveje za Vojak na Učki.

Pogled na hotel Draga di Laurana, u kojoj je klatio i Franjo Josip I., iz kanjona. Sama trasa je kontroverzna jer su mnoge lokalne udruge kao i obični ljudi protiv bilo kakavog urušavanja ljepote ovog kanjona sa žičarom.

Na sjevernoj padini kanjona se nalaze stepenaste suhozidne terase koje su nekad prije bile pod kolturom. Šteta što uvozimo toliko hrane a infrastruktura je tu..

Kuzma poznaje svaki kutak od Pule do granice sa Slovenijom. Ako planirate vrludati po tim nenapućenim prostorima ne idite bez ovog šerpe.

Svugdje oko nas podsjetnici na ljudsko djelovanje sa prirodom.

Sjeverna stijenka kanjona Lovranske Drage. Uviježbano oko će iz prve vidjeti Oporovinu ili Poduporicu (u daljnjem tekstu Oporovina), najveća pećina u ovom kraju.

Dugačka 91 m, s prostranim predprostorom širokim 15 i visokim 13 m, okrenutim prema jugozapadu. Nakon prostranog predvorja pećina se širi u dva smjera.

Lijevo tvori pukotinski hodnik od dužine 20-ak metara, koji završava malom prostorijom. Desno je glavna pećinska prostorija, dužine 63 m, najveće širine 10 m i najveće visine od 9 m.

Između dva rata u oba je hodnika sondirao Belario de Lengyel, no riječ je o amaterskom istraživanju bez dovoljno popratnih informacija o okolnostima nalaza. Nakon 1954. pećinu je kraće vrijeme istraživao i akademik Mirko Malez.

Ovdje smo se već popeli na lijevoj, odnosno sjevernoj stijenki kanjona. Sunce nam ide u prilog za fotografiranje okoline.

Vrtaške peći je niz polupećina (radume riječ pripećak), na južnoj odnosno desnoj stijenci kanjona, pronađeni materijal datira već iz kasnog brončanog doba (1200-1000 pr.Kr.) i kasne antike od 400 do 600. godine. Ljudi su se sakrivali pred najezdom barbara među kojima smo i mi Slaveni. Možete misliti kakav vas očaj treba natjerati da tražite spas u pećinama. Na sličnim mjestima su se sakrivali i partizani. Bilo je i eremita.

Pogled prema Medveji.

Sve smo bliže Oporovini.

Duboka uska pećina na koju smo naišli i koja skzo na dnu ima visoku prostoriju ali je opasno provlačiti se bez opreme u nju. Voda je s vremenom učinila od našeg krša labirinte i preporuča se ne otići pripremljeni na takva mjesta jer se možda nećete znati vratiti Zato, oprez.

Ja sam tu ogrebao display od gps-a.

Pećina je organizirana na dva uska nivoa.

Otvor preko kojeg se može doći u najdublju visoku prostoriju, vidi se korijenje gornjih stabala.

Ovdje ne izgleda ali zaista je prostrana komora unutra.

Lovranska Draga. Primjećujete suhozidne terase organizirane da bi zadržale vrijednu zemlju? Nekada davno je većina Učke je bila tog izgleda, mora da je bio krajobraz vrijedan divljenja. Postoji konvencija europske unije (firentinska karta) koja štiti krajobraze u kojima je vidljiva kombinacija ljudskog zahvata i prirode. Nadam se da ćemo jednog dana pribjeći korištenju tih terasa i zaštititi ih kao tipični izgled našeg podneblja.

Vojak, tamo u daljini (1401 m). Fala Gogoo:)

Tramuntana (sjeverni Cres, zove se tako iz angulacije građana grada Cresa) i njezin najveći vrh Gorice.

Perun nas prati iza brda. Ova su mjesta impregnirana slavenskom mitologijom.

Sa Šipičinog vrha, pogled prema Lovranskoj Dragi.

Možda sam subjektivan ali ovaj kraj ne može a da ti se ne usječe duboko pod kožu.

Od 114 vrsta ptica koje se smatraju ugroženima na europskoj (kontinentalnoj) razini, iz Primorsko-goranske županije dolazi njih 83 (73%), od kojih je najugroženiji upravo bjeloglavi sup (Gyps fulvus). Na prostoru čitave županije je 4 ornitološka rezervata: dva na sjevernom Cresu (Kruna i Podokladi), jedan na Krku (Kutrep, iznad Male Luke) i čitav otok Prvić. Ako budem imao vremena tijekom maslinarenja na Cresu, i force, sjurit ću se da ih vidim.

Spuštanje do Oporovine je opasno da opasnije ne može biti (laiku poput mene), jedan krivi korak i eto vas u provaliji. Dobro da ima granja za kojeg se uhvatiti, uvijek paziti da nije neko suho.

Pošto je pećina imala i drvenu konstrukciju sa gredama u pretpećinskom prostoru onda sumnjam da su to furali na ramenu sa sobom. Mora da su se poslužili nekom dizalicom sa koloturima da bi spustili sav taj težak materijal. U pećini do Oporovine je bila zazidana čak i šterna ali se nisam usudio pentrati do tamo.

Kako li je samo bilo tim ljudima ostaviti sve što su imali tamo dolje na obali i ponijeti najnužnije i ostaviti nekadašni način života da bi spasili živu glavu.

Spust prema pećini.

Nije jednostavno doći.

Pretprostorija. Na 325 m nadmorske visine smo.

Primjetiti rupe u stijeni koje su napravljene za postavljanje greda i drvene konstrukcije koja je nekada zatvarala pećinu.

Peć je dobila ime po ovom "stupu" u sredini.

Sonda iskopana krajem osamdesetih pod vodtvom arheologa Ranka Starca. Stanovnici Oporovine su najvjerovatnije boravili u ponekim od mnogobrojnih polupećinskih prostora u najbližoj okolici u prostranom predvodju pećine. Međutim, u protekla četiri tisućljeća sav je kulturni talog na poluotvorenim staništima ispran.

Unutrašnjost pećine se koristila tek povremeno, i to uglavnom za odlaganje istrošenog ili razbijenog posuđa, alata i ostataka hrane. prema pronađenim razbijenim i često vatrom opaljenim kostima znamo da su se pripadnici te ljudske skupine hranili najčešće ulovljenom divljači - jelenima i srnama. Vrlo je mali postotak domaćih životinja i to koza i ovaca.

Glavnina prehrane bile su morske školje i puževi (dagnje, kamenice, priljepci, ogrci, itd). To nam kazuje o siromaštviu i izoliranosti te populacije. U prapovijesne vremena su se nastanile dvije skupine koju prepoznajemo po tzv. metličastoj keramici a druga kod nakovanske kulture po zdjelama i terinama ukrašenim žljebljenjem i kaneliranjem. Stanovnike Oporovine je vjerojatno asimilirala populacija indoeuropskog podrijetla, stočari koji su se spustili iz predalpskog prostora između 2000. i 1800. godine, poznati kao ljubljanska kultura. Naselili su čitavi sjeverni Jadran.

Dva stoljeća poslije nastaje gradinska kultura i nova staništa su na uzvisini i opasani jednim ili više vjenaca bedema. To je druga tema koja zaslužuje da se prezentira samostalno.

Romanizirano stanovništvo ili Grci, kako su ih nazivali Slaveni, su bili kršćani koji su prizbavali vrhnovnog crkvenog poglavara u Carigradu. Oni su i pokapali svoje pripadnike unutra.

Keramika je slična onoj pronađenoj ovog rujna u kasnoantičkoj utvrdi u Novom Vinodolskom

Ono što je iritantno je vidjeti kako se ljudi imaju potrebu nagrditi stijenke sa svojim potpisima. Još gore je kada se uzimaju predmeti koji drugima znače izgubljene informacije jer se gubi kontekat u kojem su nađeni. Ovim putem apeliram da se ne diraju pronalaci. Zar nije dovoljno fotografirati kao uspomenu?

Iz unutrašnjosti manje komore.

Sutra slavim 29 sa bivšim cimerima s fakulteta u Italiji. Nadam se da će vam se ova reportaža svidjeti, da ćete ju naći zanimljivom jer ovo je moj dar vama za moj rojstni dan. Stručni podaci o Oporovini su preuzeti iz članka u Liburnijskim temama 8 iz 1994, Rezultati najnovijih arheoloških istraživanja objavljenih na području Lovranštine, Mošćeništine i Brseštine Ranka Starca.

ova truba baca u trans

Post info: 30.11.2012. (15:15); 27 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

Adijo Liburnijo, adijo pameti

Kada sam u Novom Listu pročitao vijest da će po prijedlogu Agencije za obalni linijski pomorski promet dužobalna linija Rijeka-Split-Dubrovnik biti trajno ukinuta nesvjesno sam otplovio par godina u prošlost. Prvi put sam otišao za Dubrovnik iz Rijeke sa tadašnjom curom i spavali smo na palubi jer nismo imali novaca za kabinu.

Nepisano je pravilo da se trebaš požuriti zauzeti najbolja mjesta barem sat vremena prije odlaska jer je sve krcato ljudima. Nije nam to smetalo jer je samo po sebi doživljaj spavati pod zvijezdama dok pirka morskim lahor, ajme gušta. Na brodu možeš prošetat i protegnuti noge iako se voziš do Dubrovnika 22 sata sa stajanjem u Splitu, Hvaru, Korčuli i Mljetu. U autobusu se naprosto kiseliš. Sljedeće godine sam išao poslovno za Dubrovnik, iako je bila zima radije sam išao Liburnijom nego autobusom. Tko ide brodom kupit će na tom istom brodu kavu, sokove i sladolede a cijene su takve kao da si usred Zagreba. Dok god postoji potražnja ne bi se smjelo ukidat.

Na stranu moje sentimentalne uspomene s bivšom. Sad su opet neki bezimeni birokrati iz te Agencije odlučili ukinuti nešto jer se ne isplati, nije rentabilno na prvi pogled, kažu. A to da se ne isplati zasniva se na bazi procjena nekih drugih bezimenih birokrata iz države koji su odlučili smanjiti davanja iz proračuna u subvencijama za 20 miliona kuna. Kako stoje stvari na pomolu je i ukidanje brzobrodske linije Pula-Unije-Lošinj-Ilovik-Zadar.

To je direktni udar na ekonomiju malih otočnih mjesta.

Hrvatska vlada se kune u turizam (industriju je uspješno uništila) i orwellovski nam servira post festum statističke podatke povećanja noćenja i profita od uslužnih djelatnosti. I puna su joj usta o tome kako neće dopustiti raseljavanje preostalog stanovništva sa otoka i malih mjesta na kopnu. A onda skoči sama sebi u usta ovakvim potezima. Ako linije nisu rentabilne kako su mogle biti rentabilne za vrijeme austrijskog Lloyda još 1837 godine?

Vjerujem da je odgovor opet u broju tih istih birokrata koji pojede ostvareni prihod a onda ukidaju. I ako i dalje linije nisu isplative same po sebi one ipak prevoze ljude koji sa sobom ne idu bez novca u bijeli svijet i koji ga troše u apartmanima, hotelima, kafićima, plažama, klubovima, dućanima, restoranima, turističkim agencijama, pekarama, ribarnicama, suvenirnicama i svi ovisimo o tome da im posao itekako teče. Državni proračun ovisi o tome da netko kupi proizvod ili uslugu i plati porez na njega. Cilj ekonomije nije da novac negdje sjedi nego da se obrće.

Ministar financija (ponos i dika moga Primorja) je očito spavao na predavanjima iz svog resora pošto čini sve obrnuto logici saniranja deficita u državom proračunu. I onda imamo primjer jednog humaniste koji se hvata za kosu kada vidi pogrešne poteze u gospodarstvu koje ga prvobitno ne zanima jer je bježao od matematike ko vrag od svete vode. Ironično zar ne?

Državi i njenim ešalonima je stalo samo do šparanja. I nema veze što se štedi na vodi s okusom pa se naruči čitava ergela luksuznih auta. Jer u biti naši dužnosnici u neku nastranu ruku imaju i pravo, naši životi jesu sami po sebi generatori rashoda i zato predlažem da nas sve ukinu kako bi što prije napunili Njegovo božanstvo, državni proračun Republike Hrvatske.

Post info: 25.11.2012. (21:26); 34 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

S mula

Sjedio je na bitvi i promatrao Molo Longo iza kojeg se nazirala sjeverna strana Cresa. Bio je odjeven u elegantnu starinsku opravu koje se u njegovo doba nosili u običnim prilikama. Skinuo je sako jer je već bilo podne i nategnuo rukave od košulje do lakta, tregere je ostavio na ramenima. Nona i teta Vilma su mu govorile da ima njegovu ricastu kosu koju češalj ne zna svladati. Stajao je iza njega od straha da ne nestane kao bezbroj puta.

- Tata mi je pričao ono malo o tebi što je znao jer kad si otišao imao je samo deset godina, više smo saznali preko novinskih članaka i arhivske dokumentacije da dobijemo penziju – rekao je naposljetku unuk kojega su kopkala pitanja – znamo da si se borio u Rusiji jer su zaprijetili obitelji, završio si u sabirnom logoru nakon bijega u Italiju, znamo gdje si živio u Rimu, u trošnoj šupi gdje si zarađivao za život i popravljao aute. Kaže Alberto da si bio mehaničar i pol. Vidjeli smo sliku iz novina sa smrskanim fiatom… .

- Da – reče ponosno s osmijehom – ljudi su mi dolazili iz čitavog grada mada je automobil bio tada rijetkost a i lakši za popravit od ovih vaših modernih tehnikalija – nije sakrivao zamrljane prste od ulja. Znaš priču o Prometeju kojeg je Zeus kaznio jer je ljudima dao vatru znanja? Ima još jedna priča u kojoj je bog naredio njegovom bratu Epimeteju da svaku vrstu opskrbi oružjem za obranu i preživljavanje: tako je zečevima dao brzinu a tigrovima kandže no na čovjeka je zaboravio. Onda je Prometej ljudima dao ruke, najmoćnije oružje od sviju, sa kojima ne samo da se mogu obraniti i nabaviti potrebno za preživljavanje već umiju stvarati što nas na neki način čini bogovima. Zato osjećamo zadovoljstvo nakon svog tog znoja i umora u trenutku kad ugledamo plodove našeg rada…

- Dosta s tim štorijama za kuneliće, nismo pred kaminom. Znaš, nije trebalo da bježiš, ne bi ti se ništa loše desilo, trebali su ljude poput tebe koji znaju zanat. Gradili su zemlju iz rasula i trebali su čak i tebe. Ovako je tata čitav život nosio u dosjeu obavijest da mu je otac prebjegao a da ne govorimo o tome da mu je čitav život nedostajala tvoj lik. Bit će ti drago znati da je ispao bolji od tebe, nije nas nikad tukao pijan i uvijek nas je podupirao u našim nastojanjima – kaže unuk sa željom da ga zaboli.
Grlica ih nato prekine, doleti u potrazi za starim kruhom kojeg je nono imao običaj bacati u more da bar netko ima koristi od njega. Te su golupčarke, za razliku od goluba, uvijek nekako dobrodošle. Sivkastosmeđe boje i crnom ogrlicom oko vrata plaho bi pogledom upitala jeli smije dobit i ona koju mrvicu.

Poput oseke i plime, unuk bi se zadovoljio prizorom i druženjem uz djeda a onda bi se naglo sjetio svega što se desilo i nije desilo i opet bi krenuo sa svojom tiradom koja nije vodila ičemu. Nono osujeti unukovo uzimanje daha prije nove paljbe i preuzme riječ.

- Drago mi je to čuti, znaš, svaki otac želi za svog sina da bude bolja osoba od njega samog – izvadio je srebrnu tabakijeru iz džepa te se čulo škljocanje otvaranja – i ako sam to postigao tako da sam se maknuo nije sve bilo uzaludno – uzme prethodno zamotanu cigaru i zapali – hoćeš?

- Nono, malo mi je nategnuta ta tvoja priča da je opravdanje toga što si ih napustio ta da je sve ispalo na kraju krajeva dobro – uzme cigaru nakon čega ju nono uz isti zvuk spremi.

- Stvarno je nategnuta jer su moji razlozi odlaska izblijedjeli zajedno sa mnom i to da sam trebao naučiti samo još jedan jezik u novonastaloj situaciji sada kao sada djetinjasti. Ponekad čovjeku ponos igra o glavu i zamuti mu sliku, tek kada je zastor spušten shvatiš o kakvoj se iluziji zapravo radi ali tada je već kasno – odahne dim i zatvori oči.

Barba u dronjcima koji nije pecao ciple radi sporta povuče štap u nazad pa unaprijed. Promatrali su luk koji je ocrtavao plovak s udicom i mamcem. Nastupio je zvuk mlina što se okreće popraćen završnim blop. Okrenuo je glavu prema njima i krezubo im se nasmijao. Nono mu je odvratio bijelim zubima i podigao ruku do čela poput kapetana. More je bilo poput ulja, svaki put se moraš začuditi kako tolika masa može pronaći spokoj. Kada je bonaca onda se nikome neda izići ni na šetnju. Čuješ samo zveckanje piruna i pjata nakon obeda i miris salse sa začinima. Kad popusti kalura ljudi izlaze iz svojih brloga ko kukci ispod grota i opet se može disati. Ovoga puta im je odgovaralo što su mogli biti sami izuzev ribara koji svojom pojavom nije smetao. Kada bi došli do nekog pitanja koji bi izazvao sukob najbolje je bilo mučiti i gledati u njegovom smjeru kako stoički ponavlja geste isklesane u vremenu.

- Znaš da sam proizvod tvoje mašte zar ne? Samo sam pokušaji da si objasniš zašto su neke stvari završile tako kako jesu. Na stranu politika i vražje okolnosti sve se vrti oko toga što bi bilo da si odrastao upoznavši me i da te toliko nisu poistovjećivali sa mnom pa se pitaš dijelimo li istu kletvu. Obiteljske tajne su uvijek tako zanimljive kad si mali, važnije su šutnje onih koji stanu sa pričom kad ulaziš u kuhinju jer te vole, od samih objašnjenja. Nikad ne bi bio zadovoljan odgovorima jer im proturječi ishod.

Barba je zadovoljno dohvatio ciplu i stavio ju u već raširenu prozirnu vrećicu neka se trza u agoniji zajedno sa ostalim ulovom dok su gramzivi galebi čekali svoj dio.

M.Z.

ps. ni Galovićeve Jeseni mi nisu bile suđene ah

Post info: 19.11.2012. (21:27); 43 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

Divenire

Radi ugođaja.

Ima noći kada ne mogu zaspati od vlastitih želja i od okoline koja me guši poput stegnute kravate oko vrata. Trebam i želim toliko toga. Nisam rođen da bi plaćao poreze, račune i suzdržavao čitave ergele državnih službenika poput srednjevjekovnog kmeta. Što je situacija ovdje gora to više imam hrabrosti otisnuti se u svijet i sanjati daljinje koje sa ovim mjestom nemaju veze makar ću za dragi Kvarner vazda biti vezan kad mi je usađen na molekolarnoj razini, on kola u meni.

Ali nema sreće, u krivim je rukama i ne mogu čekati da dođe bolje vrijeme, još želim vidjeti toliko svijeta a nisam vidio ništa. Nisam nikad bio izvan stare Europe a volim se smatrati građaninom svijeta. Već sam više od godinu dana na istom mjestu i nemiran sam, ne mogu izddržati tako dugo, ovdje se ionako ništa ne mjenja tako da nisam ništa izgubio ako ne svratim idučih deset godina. Jedino što me brine je obitelj i bojazan da im se što dogodi dok budem vani. Ipak sam im beskrajno zahvalan na neograničenoj potpori od mog prvog koraka.

No ovo nije mjesto za mene. Ne tvrdim da sam predobar za ovo mjesto. Smatram da je većina ljudi predobro za ovo mjesto i da bi našim odlaskom ostalo samo nekoliko tisuća ušljivaca koji su sve ovo pokrenuli pa nek se vladaju međusobno i nek si dižu poreze do zvijezda. Glupane je najbolje ostaviti u prokletstvu kojeg su stvorili sami, šteta što utječu na živote drugih. Žao mi je najviše onih koji će ostati i dalje trpit malograđanštinu. Ja se pak nadam za sebe da neću naići na onu dijasporu koja se busa u prsa jer će mi to biti istovjetno kao da nisam krenuo nigdje.

Radije sa amišima.

Nonina parcelica ostaje plan planova ali trebam zaraditi nešto da sve to osovim na noge da izgleda onako kako ja to vidim u svojim snovima. Ovdje ostavljam prijatelja ko brata koji će skrbiti na naše mjesto a onda ću ja donijeti konjicu kada bude vrijeme. Dobro je što je brat sada dobio motiv više da se preseli radi ljubavi. Ja tih boljki još uvijek nemam i dok ih nisam dobio biježim dok mogu, ja sam moja jedina prtljaga i iz te vizure mi stvari pare mnogo jednostavnije. Hvala bogu da nitko ne ovisi o meni. Oduvijek sam htio vidjeti i otkrivati nove osjećaje, podneblja, ljude, aktivnosti a najviše se bojim potračenog vremena a to će i postati ako ostanem ovdje.

U ovih nezaposlenih godinu dana nisam bio baš sasvim nezaposlen, nisam imao viška slobodnog vremena koliko sam imao posla da si ispunim svaki dan. Ponekad je znalo biti očajno ali čak i tada mi inat ne dopušta da me obuzme beznađe. Čim krenem krivo razmišljat vidim one svinje na vlasti kako se samodopadno smiju i u odjelima sa masnim rukama kasape nekakvo pečeno pile da me odmah hvata gnjev i volja da poduzmem nešto. Tuga traje maksimalno jedan dan, drugi dan počinje već potraga za nečim novim. Prijavio sam se na rezidencijalni program kao pisac u Bahiji (Salvador, Brazil) na otoku Itaparica ali me nisu primili. Tog dana sam kad sam saznao (istina taman sam bio cugao pa me jače pogodila vijest) sam pogledao u nebo i pomislio "još jedan odjeb?".

Drugi dan sam se već prijavljivao za rezidencijalni program u Beppu, na jug Japana, samo da vidim svijeta, da dobijem impresije i krenem pisati o tome a pisanje je ono što me najviše oslobađa. Istovremeno imam najmanje pet planova pa će valjda jedan od tih štapova upecati priliku. A ako i ne bude, imam još planova u ladici. Najbitnije da samog sebe ne krivim da se nisam trudio. Ako se brod prevrne neka to bude u naponu mojih snaga, ne u beznađu, jer sam si tada sam kriv za sudbinu koja me čeka a koju vidim po ulicama naših gradova. Koliko prevarenih duša... .

Noćas sam Ju sanjao. Pošto sam bio cijelo vrijeme svijestan da je to san (a začudo se nisam budio) iskoristio sam situaciju da vodimo ljubav čitavu noć. Nakon buđenja sam zamišljao kako joj izvana šaljem pismo sa kartom mada znam da je nemoguće da prihvati jer je odavno u svom filmu.

No, opet ja ne odustajem tako lako, i uvijek si kažem da je važnije pokušati pa što bude. Kik kaže da sam takav oduvijek, glavom kroz zid pa šta bude. Nasmijem se sam sebi jer vidim pčelu kako lupa non stop na jedno te isto mjesto prozora.

Mačke u kolektivnoj siesti na Kamplinu u gradu Krku.

Nisam siguran da ću napisati mejl, neke stvari je bolje ostaviti na toplini jastuka iako imam cijeli tekst u glavi onoga što bi joj volio dati do znanja ali mislim da to ionako ona zna odavno. Sasvim je pošteno što je tako, treba preuzeti odgovornost vlastitog djelovanja jer je to posljedica slobodnog izbora a za njega bi se borio do posljednjeg daha.

Vrijeme je novac, tako nas nastoje naučiti. Meni je vrijeme prostor u kojem odlučujem kako ću živjeti s onim što je mi je dano na raspolaganje. Nel mezzo del cammin di nostra vita ide prvi stih Božanstvene Komedije (Na pola puta našega života), po nekim procjenama 35 godina života jer se tada smatralo da je čovjek dosegnuo svoj vrh nakon kojeg počinje spori lagani spust, to je ono kada ne znamo kad je neka važna osoba rođena ili preminula pa stavljamo pod floruit, procvjetao. Još ima dakle više od polovice i bilo bi neodgovorno potratiti taj dar na isčekivanje Godota.

I začudo, nisam tužan, rekoh da mi inat ne dopušta (da glumim Desperado od Eaglesa). Uzbuđen sam radi bezbrojnih mogućnosti koje se mogu desiti kada se odlučim na prvi korak. Ne idem sam, već sa prijateljem kojeg znam od srednje kad već ne mogu sa njom. Moram priznati da mi je lijepo čuti kad se neki par odluči za takav podvig, mora da je jednostavnije. A ja sebe zamišljam da sam neki traper koji ide u avanturu i tako mi je lakše. Đipati po preriji moje znatiželje koje je moja najveća pokretačka snaga (uz sumnju).

Post info: 17.11.2012. (01:24); 40 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

Chi fa da sé fa per tre

Tog dana kad sam kupovao pilu na akciji su mnogi vadili mobitele i fotoaparate kako bi ovjekovječili boje koje su se brusile dok je sunce zalazilo. Kako to uvijek biva, instinktivno mi oko bježi prema siluetama gdje se Cres i Istra razdvajaju i gdje je gradić sa zemljom u kojem želim pokrenuti svoje maštarije.

Dok sam išao po žlice, kuhaču i pjate (uvijek se nešto zaboravi) do auta, ima nekih 10 minuta marša kroz puteljak a onda terasaste suhozide do parcele u obliku bokserica popularno znana u škvadri kao "gaćice".

Kozlić odlučio izdahnut na Gaćicama pa smo mu dali počasno mjesto na samom ulazu da nas brani od zloduha i porezne uprave.

Jednog dana kad cijelo brdo bude očišćeno za vinovu lozu, sa broda će se moći vidjeti sasvim drugačija panorama. EU takve pejzaže štiti posebnom konvencijom poznatom kao Firentinska karta o povijesim vrtovima.

Iako Buba i ja prtvenstveno uvijek planiramo sami otići raditi (ipak to nam je plan u koji se ufamo) dogodi se taj čudni spoj da nam se ljudi žele pridružiti i podružiti. Ovog puta Li i Alex su priskočili upomoć i pomogli u sjeći prve terase oko koje još ima masu posla jer moramo i otkopat teren da izvučemo korjenje.

Mada ko zaluđeni oponašamo negativne modne trendove moram pohvaliti inicijativu udruge Gredica u inicijativi Čudesni vrtovi i grad Varaždin koji je svojim stanovnicima omogućio da se bave poljoprivedom iako nemaju zemlje.

To sam već vidio u Brežicama što je općina dala da se na terenu propale tvornice pohištva, dok se ne rješe imovinsko-pravni odnosi, ljudima komadić zemlje da svatko sadi svoju hranu.

Đunglo moja.

S oduševljenjem sam otkrio da je u ovom disku gdje se svi guraju ko u redu za cugu...

... jedna maslina!

Jedan od mnogo kupova kojeg složimo tamo gdje nam je najbliže.

Časnik zadužen za vatru i termičku obradu mrkvice, kapulice i fažola.

Mali o' pile. Kaže Buba vic o pili koji me uvijek nasmije. Ide majstor u radionu pogleda pilu i kaže: ti si pila a ja nisam i švikne pilu u pod i ode u oštariju.

Makedonska keramička padela. Koštala me na pazaru u Ohridu samo 2 eura. Sad je sva zagorena ali tako to treba biti.

Prije nego smo ju ispraznili u stilu Bud Spencera i Terrence Hilla u target=_blank>western fažolima.

Što znači naslov? Prevedeno je da onaj koji radi sam neki posao radi za troje ali u ovom smislu znači da ako radiš za samog sebe napraviš mnogo i to ne osjećaš kao trud nego veselje. Ono sa birokracijom u zdravstvu s prošlog posta nema smisla, ovo ima itekako. Kada bude sve gotovo blogeri će dobiti suhe smokve, čili i češnjak oko vrata. Ima da Alex dinsta samo moj češnjak za svoje eksperimente u biokemijskom laboratoriju.

U međuvremenu na mom rancu, nakon napornog radnog dana.

Post info: 15.11.2012. (09:53); 32 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

Sitting duck

Oboružao sam se ovo jutro sa narančama i zelenim jabukama da bude malo boje, napunio mobitel sa glazbom zlu ne trebalo, ponio knjigu da pobijegnem u njoj i oboružao se najsretnijim mislima koje mogu generirat. Sve neki lijepi doživljaji sa bivšim curama... .

I tako sam krenuo na Zavod, sivu točku našega grada gdje suvereno vladaju pesimizam, nezadovoljstvo i depresija. Hvala bogu ovoga puta nisam naišao na ikoga poznatog i kad sam ispred ureda naslutio moguću žalopojku između dvije žene koje su se "hvalile" koja je duže na birou, odmah sam se latio muzike i knjige. I tako sam ja lijepo neko izvjesno vrijeme slušao zadnji album od Black Keysa i listao Otok Krk Petra Trinajstića sa odličnim ilustracijama.

Uvijek mi je neugodno kao u kupnji kada imam posla sa birokracijom, kao da sam nešto automatski skrivio jer sam tamo. Ponovila mi je da mi ne može upisat struku u radnu knjižicu jer odbijam nostrificirat diplomu. Krenula je sa uobičajenim postupkom potvrđivanja da sam sss i turistički vodič. Potpisao sam neki papir u kojem ih autoriziram da mi šalju sms ako mi nađu moguće zaposlenje. Raspitao sam se dali ima kakav tečaj (dobro bi mi došao AutoCad) ali nije bilo ništa na vidiku, možda poslje Nove godine.

Sve u svemu 15 potračenih minuta moga i njenog života.

A onda sam krenuo na popularno Socijalno kod Grivice da prijavim zdravstveno.

- Dobar dan, radnu knjižicu i osobnu molim.

- Izvolite

- U kompjuteru piše da vam je radni osnos prestao prije 2 mjeseca, trebali ste se prijavi u roku od mjesec dana od tada.

[Već me ovdje oblio znoj] - E, i što možemo učiniti? Valjda je istina kako kažete da sam se trebao prijaviti u roku od mjesec dana ali to meni nitko nije rekao i kako sam ja to mogao znati?

- Imate li suprugu?

- Ne [ i nasmijao sam se na samu ideju da sam u braku s nekim]

- A mislite li se uskoro zaposliti jer ako ste zaposleni onda će vas poslodavac prijaviti i ako prestanete raditi onda opet imate rok od 30 dana da se prijavite

- Jel mi živimo u istoj državi? Gdje da se zaposlim kad posla nema ni za lijek? Znači teoretski bi bilo dovoljno da se zaposlim na jedan dan, dam otkaz i to je dovoljno za vašu birokraciju?

Ovdje je malo stala jer sam valjda prešao na ilegalu ali mi je dala do znanja da je dovoljno zapošljavanje na jedan radni dan.

E sad imam nekoliko pitanja. Jel postoji zapošljavanje na jedan dan i odmah prekid radnog odnosa? Je li to uopće legalno ili nije ničim zabranjeno? Što bi napravio Kafka? Što se mene tiče, prekršio neki zakon ili ne ne zanima me jer se radi o mom zdravlju. U svakom slučaju i ovo je motivacija da zgrnem što prije novce i odem iz ove šupe koju neki nazivaju državom. Jedino što nije tako lako kao otići u Trst pa su nužne pripreme i informiranje.

Osjećam se kao da sam na vjetrometini.

I kladim se da nisam prvi kojem se ovo dešava.

Post info: 12.11.2012. (16:19); 33 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

Lošinjska plovidba

Kad god sam na Lošinju pomislim na Zdenkov kulturni kombi i njegov post o tajanstvenoj južnoj strani Lošinja. U postu se prisjeća Začuđenih svatova gdje djeca s Brseča gledaju u tajanstvenu stranu sjevernog Cresa i maštaju što bi se tamo sve moglo nalaziti. I to je poveznica sa mnom, kako bloger mašta da maštaju klnci s Brseča tako sanjarim i ja o Tramuntani koju još nisam posjetio a svako malo klikam na Earthu tamošnja napuštena sela, šuljam se Belome s mora, čitam o Labirintima i pušem u oganj svoje dječačke mašte.

Razlog zašto sam išao na Lošinj je bio prozaičan. Skup arheologa HAD (kako prigodne ime zar ne? Zamislite sljedeći skup HAD-a u Parizu kod Elizejskih poljana). Moje misli o tome bolje da ostanu nezabilježene. Ono o čemu želim pisati se desilo izvan predavaonice.

Naprosto mi je nevjerovatno da je ovo najbliže što sam došao Susku a povezan je katamaranom iz Rijeke. I uvijek se pitam kako je tamo i nikad ne krenem. Kao i za Silbu.

Dana koja bi se vavek igrala.

Veli Lošinj koji je manji od Malog Lošinja. Zgodna mi je ta činjenica. Sad sam se podsjetio na jednog akademika koji voli prepričavati da je Karlo Veliki bio rastom manji od Pipina Malog.

Jeste li svjesni koji je ovo prizor za nekoga tko je naučen na zatvoreno more kao na Kvarneru? Jedino sa određenog kuta gdje se pogled pruža preko Velih vratiju (između Cresa i Istre) može se vidjeti ta granica između neba i mora.

I tabla im je boje čokolade.

U mjesnom muzeju... štukature u salonu.

Macaklini.

Skupljaju se oblaci na Osoršćici.

Sljedeća postaja Osor

Ipak je jesen i kod mene

Post info: 07.11.2012. (15:01); 48 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

Tko to redikulu dade mikrofon?

U mome gradu, kao i u svakom drugu, ima određeni broj ljudi koji su na margini društva. Nije na meni da sudim o njihovim stilovima života niti odabirima. Neki nisu imali sreće, neki nemaju predsipozicju da prežive u ovom okrutnom svijetu a nekima je to životna odluka. Ima jedna ciganka od koje mi je slabo kad ju vidim jer me oslavljava sa "dečko dečko, imaš li možda koju kunicu, možda imaš nešto sitniša, ajde možda bi mogao provjeriti?" i tako već godinama. Ne pomaže činjenica što svakog puta odbrusim sa NE.

Ima taj jedan klošar koji non stop šeta po gradu sa nekakvim novinama ili knjigom. Srest ćeš ga po danu u Gradskoj čitaonici. Sa komadićem zelenog pasa na rivi se ponaša kao da mu je dnevni boravak, što je vrlo simpatično jer po žbunjevima i granama viješa stvari kao da se radi o policama.

Neki se pojave na kratko. Neki ostaju dugo na, godinama. Počinješ ih poistovjećivati sa urbanim tkivom. Za neke možeš pretpostaviti da više nisu na ovom svijetu kao u Cesarićevoj Baladi iz predgrađa. Cilj im je nažicati novac da se zveknu jeftinim vinom i cigarama da ne razmišljaju o vlastitim životima. Nije mi na pameti kritizirati ih mada si ne želim takav život. Draže su mi kurabe, redikuli, sitni kradivljci, ocvale sponzoruše od naših političara. Čak i oni u svom žicanju imaju više dostojanstva od nazovi elite.

Baba Kuna je bivša miss Kvarnerske rivijere (barem tako bunca u Morskom Prascu) i svaki riječanin zna tko je ona. Nadimak je dobila po tome što do bunila ponavlja te dvije riječi na koje se svela nekadašnja rečenica "daj Babi kunu". Znam ju otkad znam za sebe pošto oduvijek pohađa Žabicu (tamo se prešalta na eure jer je autobusni kolodvor).

Kada je jednog dana više ne bude šaljem Gradskom Poglavarstvu zahtjev da joj se izvoli napraviti brončana statua u njenoj tipičnoj pozi sa ispruženom rukom. Bolje ona nego onaj bezlični šetač na Korzu kojeg svakog malo ruši Armada ili bura ili netko lijepi po njemu one oglase za brze kredite.

Baba Kuna u svom sjaju i slavi.

No, ovdje nije riječ o toj vrsti redikula. Osvrnut ću se na one opasne jer odlučuju o našim sudbinama. Vidjet ćete ih kako pohađaju okrugle stolove u odijelu (u Hrvatskoj odijelo čini čovjeka), konferencije i zakuske. Dolaze pročitati govor koji im je napisao netko drugi. Zameziti hranu i popiti butelju koju im plaćamo mi. Skupljati jeftine političke poene. Na odgovor o tome kako spasiti gospodarstvo odgovaraju organizacijom nekakvim kongresom o spašavanju gospodarstva u kojem zaključe da je gospodarstvo u debelom minusu i da nam trebaju investicije koje bi ga spasile. I tako već 22 godine.

Možda ima istine u tome. Ali hajmo se onda svi prebaciti u kongresni turizam pa ćemo sastančiti i plaćati klopu i cuge jedni drugima a stranci nam više dođu onako da zaokružimi iznos nakon što smo zaokružili želuce. Evo nove ideje nakon kafića, kladionice i otkupa zlata. Molim naše štovane veleumove neka razmotre moj prijedlog.

No vratimo se mi na redikule s kravatama. Kaže Mirandolino 'Ne bih govorio o tome kolike ćemo brojke dostići. Mi imamo tu bimodalnu krivulju [???] zapošljavanja u Hrvatskoj. Ona će početi padati negdje opet tijekom sezone i opet će rasti [to se događa svakog ljeta, moraš postati ministar da bi to uočio?].
Ono što bih ja želio naglasiti je da broj koji bude, mi smo spremni na njega i proračun RH i ove godine i sljedeće su posebna sredstva namijenjena za ove dane kada nemamo otvaranje novih radnih mjesta, a imamo puno ljudi na Zavodu za zapošljavanje [porezni obveznici će sanirati svojim novcima tuđe makinacije još jednom, super mi je što je ovo direktni državni intervencionizam iako u slučaju 3.Maja i preostalih drćavnih firmi se kunemo u kapital].

Imamo puno mladih ljudi, imamo 130.000 mladih, od toga njih 70.000 nema ni dana iskustva. Spremni smo i sve kritike o sustavu 1.600 kuna padaju u vodu, jer skoro 8.000 mladih stječe tu godinu radnog iskustva da mogu kandidirati za radna mjesta. Vjerujem da ćemo 2013. vidjeti porast radnih mjesta, ali trebat će nam još neko vrijeme da vidimo pad nezaposlenosti.'

[kritike padaju u vodu jer su mladi toliko očajni da su pohrlili na robovlasnički odnos? Ova mi formulacija zvuči kao da je žena na blagajni prezadovoljna svojim poslom jer se ne miče ni da bi išla na wc]

'I dalje ćemo inzistirati na sistemu 1.600 kuna, isto tako investicije polako dolaze, država ih ne otvara idemo se okrenuti prema sebi ako imamo ideju, ako se želimo okušati na tržištu, mi ćemo na HZZ-u omogućiti da osnujete firmu, da budemo tihi partner godinu dana i želimo na taj način poticati mlade da osnuju tvrtku. Financiramo ideje. a ne ljude.

[koja neodređenost u vokabulariju. Investicije polako dolaze a upravo smo izgubili Južni tok plinovoda. Ako su Rusima naši politčari s birokracijom pregramzivi onda nije ni čudo što je problem tjerati naprijed čak i štand za peći kestene]

Nakon još nekoliko nebitnih rečenica u kojima je ministar ko cipla otvarao usta bez da je izlazilo išta iole smisleno evo nam kulminacije u obliku mentalnog proljeva:

Hrvatska će otvarati radna mjesta, sada smo u krizi, kao i Europa. Hrvatska će ići naprijed i trebat će mlade ljude. Da bi Hrvatska išla naprijed mora imati radnu snagu, trebat će nam oko 2 milijuna ljudi, ne za godinu dvije, ali da za pet, 10 godina.

[ovdje želim pohvaliti voditelje jer su izdržali razgovor bez da upotrijebe nasilje a istovremeno su parili zainteresirani na isprazne nebuloze, čelični živci, nema što]

Htio bi pohvaliti Darka Mihajlovića jer je kristalno jasno rekao pred kamerama kamo idemo. Jedino sa čime se ne slažem jest da uvažava Linića kojeg smatram neadekvatnom osobom da mi čuva nacrtanu ovcu na zidu a kamoli da vodi ministarstvo financija sa takvim retrogradnim idejama.

8.000 mladih naspram desetke tisuća onih koji će nastaviti sa odlaskom u inozemstvo su goli kikiriki i naravno da podržavam svaku osobu koaj želi spasiti sebe od bijede koja joj je ovdje namjenjena. Ovo nema veze sa lojalnosti prema zemlji. Smatram da je bolje živjeti vani sa nostalgijom nego ovdje u apatiji. Samo jao si ga onima koji ostaju ako odu propulsivni elementi društva.

I sam već mjesecima razmišljam o tome da emigriram. Mater je predložila da počnem razmišljati o papirima za Kanadu i to mi postaje sve zanimljivija opcija. Možda one year working holiday visa da vidim svijeta i da ne zaglibim u ovoj kaljuži. Doživio sam 9 mjeseci nezaposlenosti i sad je opet počelo iako nemam vremena od posla kojeg sam si natovario samo da ne budem skrštenih ruku. Na kraju krajeva onaj tko radi i nema vremena za tugu (ako ga ne iskorištavaju) bilo gdje se nalazio.

Narod smo koji se živcira a ništa ne podzuzima što je jako nezdravo za organizam. Ostarit ćemo od stresa i straha. Prepoznavanje i kritiziranje problema nebi smio biti razlog za padanje u depresiju. Više se bojim onih koji svojevoljnim robovanjem u zamjeni za siću hrane ovaj sistem.

Te karikature nisu vrijedne naših izgubljenih osmijeha. Situacija je takva kakva je. Najgore je povjerovati da su nam ovi klaunovi jedina opcija koju imamo i da ih shvatimo za ozbiljno. Zašto onda ne uvažavamo ove sa ulice? Jel to samo zato jer nisu u skupim markama i nemaju dr.sc ispred imena?

Post info: 05.11.2012. (10:51); 37 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

Homofobni ispad zadarskog sveučilišnog profesora i reakcija

Ne prodajem svoja slova, kako je dobro uočio jedan prijatelj u nastajanju, ali ovo je drugačiji slučaj. Dobra prijateljica koja studira u Zadru me zamolila da objavim link na članak i njen popratni tekst.

Mnogo se pisalo o uvođenju zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Mnogo se i pričalo o tome. Neki su pričali previše, neki su šutjeli. Stigao je, dakle, trenutak da nešto kažu i oni koji su šutjeli čitavo vrijeme. Ovaj tekst je inspiriran prethodnim predavanjem jednog zadarskog sveučilišnog profesora koji je, između ostalog, izjavio kako je homoseksualnost bolest.

Zanimljivo je kako su se određene izjave mogle čuti netom pred blagdan Svih svetih, dan u kojem se isprepliću duhovne sfere živih i mrtvih, dan u kojem bi se, prema nekakvoj suštinskoj religijskoj ideji, bez obzira o kojoj je religiji riječ, trebalo širiti dobro, trebao bi se širiti mir, trebalo bi se propovijedati o tome kako čovjek treba ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Umjesto toga govori se o pranju mozga tijekom ispiranja mozgova.

U kvazi-sekularnoj državi koja svakodnevno propada, ljudi nerijetko imaju pogrešnu percepciju onoga što će zdravstveni odgoj značiti u školama. Prije svega, važno je naglasiti kako zdravstveni odgoj ili seksualni odgoj ne znače neodgoj, što ne može biti očitije iz samih naziva. Enormno je jasno kako mnoga ljudska bića još uvijek žive u strahu da će biti išibana ukoliko postave pitanja vezana uz reprodukciju čovjeka ili uz rodne identitete. Ali vrijeme je da se ovi strahovi prebrode.

U svome tekstu o zdravstvenom odgoju, profesor daje do znanja kako će ideologija hrvatske vlasti koja se provodi pod krinkom demokracije uništiti obiteljske vrijednosti. Dragi gospodine, pogrešno ste shvatili. Zbilja mislite da osobama koje nisu katolici ili heteroseksualci ili ne-daj-bože desničari, nije do zasnivanja obitelji? Mislite li da nema građana Republike Hrvatske koji imaju uvjerenja potpuno različita od vaših, ali drže do svojevrsne tradicije? Jer to se zove biti zdrav – zadržati svoje i prihvatiti tuđe. To se zove biti religiozan jer drugome činimo ono što bismo htjeli da drugi nama čine.

Provođenjem zdravstvenog odgoja bi se, prema najobičnijoj logici, trebao smanjiti broj spolnih bolesti, neželjenih trudnoća, a samim time nesretnih brakova ili pobačaja. Trebao bi se smanjiti broj nemogućnosti biranja vlastitoga puta. Smanjio bi se broj agresivnih ispada upućenih osobama seksualne orijentacije koja se razlikuje od naše. Nije li to ono što svaka dobra osoba želi? Da se zaustavi nasilje, da se smanji opća psihopatizacija društva? Isus Krist sigurno bi htio da ljudi šire mir i dobro. I da, žao mi je tog dobrog i velikodušnog čovjeka koji je živio jednom davno, koji je duhom bio napredniji od vremena u kojem je živio i koji bi se danas zgrozio kad bi shvatio kako su njegove riječi izokrenute i na koji ih način današnje izopačeno društvo upotrebljava.

Žao mi je svih onih homoseksualaca koji se vole, poput većine mladih, u tramvaju, na klupici u parku ili u zadnjem redu u crkvi – žao mi ih je jer su zbog ljubavi fizički nastradali. Žao mi je djevojke iz Rijeke koju su vlastiti roditelji strpali u ustanovu određene naravi samo zato što je voljela jednu ženu. Izgubila je mladost.

Žao mi je svih onih svećenika koji zrače toplinom, a koji ne smiju otkriti prijatelju da su zaljubljeni.

Žao mi je svih djevojčica koje su zatrudnile prerano – zbog neznanja.

Žao mi je svih dječaka koji su prerano postali očevi, koji rade petnaest sati dnevno za dvoje djece i ženu koju ne vole, a od koje se ne smiju rastati jer je društvo naumilo da ostanu zajedno dok ih smrt ne rastavi.

Žao mi je svih onih obitelji koje zbog neimaštine ne koriste kontracepciju pa im djeca konstantno dolaze na svijet. A kruha i odjeće sve je manje, zbog čega će većina završiti samo osnovnu školu, iako su svi natprosječno inteligentni.

I na kraju, žao mi je svih onih ljudi koji ne žele otvoriti svoje vidike i prihvatiti promjenu - oni gube na duhovnosti. Žao mi ih je jer se boje sebe. Zato što su to što jesu.

Nada Percan

A i vidim da je Gospon profesor linkao jedan svoj post na tu problematiku

Post info: 01.11.2012. (22:29); 39 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Reći ću vam nešto

Tri nonice: Drago Gervais

Anonim

Konfucije

Erazmo Roterdamski

Slobodan Budak

Umberto Eco

Benjamin Franklin

Slavica

Leonardo da Vinci

Anonim iz Udina

Immanuel Kant

Mark Twain

Petronius , Satyricon XLII

Abu Al-Marri

John Nash, matematičar: govor tijekom predaje Nobelove nagrade 1994.

Anđelo Božac

Virgilije, Eneida, VI 376

Marko Aurelije: Ta eis heauton (Samome sebi)

Umberto Eco: incipit de Il nome della rosa

Dan Millman: Sveto putovanje mirnog ratnika

Vlado Gotovac: Govor o ljudskim pravima, Rovinj 1991

Götz Werner

Mika Antić

Soval: Vulkanski ambasador o ljudima

Gustafi: Jesen

Giuseppe Ungaretti

Galileo Galilei: Il Saggiatore, Cap. VI

Umberto Eco

Dan Millman: Put mirnog ratnika

Kahlil Gibran

Nuccio Ordine

Vito Mancuso

Stefano Pirandello: Versi di Stefano Pirandello inseriti dal padre in Quando si è qualcuno

Modena City Ramblers

Traditional English Rhyme - 17th Century

Bertrand Russel

Swami Vivekananda

Radhakrishan

Goethe

Jorge Bucay

Enea (in Didone abbandonata di Pietro Metastasio)

Marco Vitale, Invocazione del cammello

Joker to Batman Batman: Dark knight

Desanka MaksimovićNaša Tajna

Charles DickensAbout Ebenezer Scrooge

poglavica Seattle, 1854

Firdusi -Šahnama

Albert Camus - Stranac

Thomas Müntzer - Confutazione ben fondata, 1524

Duško Trifunović

Antun Gustav Šenoa- Ovo zvono

Ranuccio Bianchi Bandinelli

Marco Aurelio - Ta eis heauton ili Samome sebi

Giuseppe Baretti - da La Frusta Letteraria, 1830

Marcus Aurelius - "Meditations" ca. 167 A.D.

Vladimir Milutinović - Neoliberalizam objašnjen deci

Vaclav Havel u intervju Karela Hviždala

Giorgio Bocca

Gustavo Zagrebelsky

Herman Hesse

Dario Džamonja-Ako ti jave da sam pao

Palade, Antologia Palatina, IX,400

Achille Campanile

Toma Bebić

Enrico Malatesta

Auguste Blanqui -L'Eternité par les astres

Anna Comnena - Proemio all'Alessiade

Simone Weil - Attesa di Dio

Ummar Khayyam

Arhiva postova