Lošinjska plovidba
Kad god sam na Lošinju pomislim na Zdenkov kulturni kombi i njegov post o tajanstvenoj južnoj strani Lošinja. U postu se prisjeća Začuđenih svatova gdje djeca s Brseča gledaju u tajanstvenu stranu sjevernog Cresa i maštaju što bi se tamo sve moglo nalaziti. I to je poveznica sa mnom, kako bloger mašta da maštaju klnci s Brseča tako sanjarim i ja o Tramuntani koju još nisam posjetio a svako malo klikam na Earthu tamošnja napuštena sela, šuljam se Belome s mora, čitam o Labirintima i pušem u oganj svoje dječačke mašte.
Razlog zašto sam išao na Lošinj je bio prozaičan. Skup arheologa HAD (kako prigodne ime zar ne? Zamislite sljedeći skup HAD-a u Parizu kod Elizejskih poljana). Moje misli o tome bolje da ostanu nezabilježene. Ono o čemu želim pisati se desilo izvan predavaonice.
Naprosto mi je nevjerovatno da je ovo najbliže što sam došao Susku a povezan je katamaranom iz Rijeke. I uvijek se pitam kako je tamo i nikad ne krenem. Kao i za Silbu.
Dana koja bi se vavek igrala.
Veli Lošinj koji je manji od Malog Lošinja. Zgodna mi je ta činjenica. Sad sam se podsjetio na jednog akademika koji voli prepričavati da je Karlo Veliki bio rastom manji od Pipina Malog.
Jeste li svjesni koji je ovo prizor za nekoga tko je naučen na zatvoreno more kao na Kvarneru? Jedino sa određenog kuta gdje se pogled pruža preko Velih vratiju (između Cresa i Istre) može se vidjeti ta granica između neba i mora.
I tabla im je boje čokolade.
U mjesnom muzeju... štukature u salonu.
Macaklini.
Skupljaju se oblaci na Osoršćici.
Sljedeća postaja Osor
Ipak je jesen i kod mene