Marketing
Divenire
Radi ugođaja.
Ima noći kada ne mogu zaspati od vlastitih želja i od okoline koja me guši poput stegnute kravate oko vrata. Trebam i želim toliko toga. Nisam rođen da bi plaćao poreze, račune i suzdržavao čitave ergele državnih službenika poput srednjevjekovnog kmeta. Što je situacija ovdje gora to više imam hrabrosti otisnuti se u svijet i sanjati daljinje koje sa ovim mjestom nemaju veze makar ću za dragi Kvarner vazda biti vezan kad mi je usađen na molekolarnoj razini, on kola u meni.
Ali nema sreće, u krivim je rukama i ne mogu čekati da dođe bolje vrijeme, još želim vidjeti toliko svijeta a nisam vidio ništa. Nisam nikad bio izvan stare Europe a volim se smatrati građaninom svijeta. Već sam više od godinu dana na istom mjestu i nemiran sam, ne mogu izddržati tako dugo, ovdje se ionako ništa ne mjenja tako da nisam ništa izgubio ako ne svratim idučih deset godina. Jedino što me brine je obitelj i bojazan da im se što dogodi dok budem vani. Ipak sam im beskrajno zahvalan na neograničenoj potpori od mog prvog koraka.
No ovo nije mjesto za mene. Ne tvrdim da sam predobar za ovo mjesto. Smatram da je većina ljudi predobro za ovo mjesto i da bi našim odlaskom ostalo samo nekoliko tisuća ušljivaca koji su sve ovo pokrenuli pa nek se vladaju međusobno i nek si dižu poreze do zvijezda. Glupane je najbolje ostaviti u prokletstvu kojeg su stvorili sami, šteta što utječu na živote drugih. Žao mi je najviše onih koji će ostati i dalje trpit malograđanštinu. Ja se pak nadam za sebe da neću naići na onu dijasporu koja se busa u prsa jer će mi to biti istovjetno kao da nisam krenuo nigdje.
Radije sa amišima.
Nonina parcelica ostaje plan planova ali trebam zaraditi nešto da sve to osovim na noge da izgleda onako kako ja to vidim u svojim snovima. Ovdje ostavljam prijatelja ko brata koji će skrbiti na naše mjesto a onda ću ja donijeti konjicu kada bude vrijeme. Dobro je što je brat sada dobio motiv više da se preseli radi ljubavi. Ja tih boljki još uvijek nemam i dok ih nisam dobio biježim dok mogu, ja sam moja jedina prtljaga i iz te vizure mi stvari pare mnogo jednostavnije. Hvala bogu da nitko ne ovisi o meni. Oduvijek sam htio vidjeti i otkrivati nove osjećaje, podneblja, ljude, aktivnosti a najviše se bojim potračenog vremena a to će i postati ako ostanem ovdje.
U ovih nezaposlenih godinu dana nisam bio baš sasvim nezaposlen, nisam imao viška slobodnog vremena koliko sam imao posla da si ispunim svaki dan. Ponekad je znalo biti očajno ali čak i tada mi inat ne dopušta da me obuzme beznađe. Čim krenem krivo razmišljat vidim one svinje na vlasti kako se samodopadno smiju i u odjelima sa masnim rukama kasape nekakvo pečeno pile da me odmah hvata gnjev i volja da poduzmem nešto. Tuga traje maksimalno jedan dan, drugi dan počinje već potraga za nečim novim. Prijavio sam se na rezidencijalni program kao pisac u Bahiji (Salvador, Brazil) na otoku Itaparica ali me nisu primili. Tog dana sam kad sam saznao (istina taman sam bio cugao pa me jače pogodila vijest) sam pogledao u nebo i pomislio "još jedan odjeb?".
Drugi dan sam se već prijavljivao za rezidencijalni program u Beppu, na jug Japana, samo da vidim svijeta, da dobijem impresije i krenem pisati o tome a pisanje je ono što me najviše oslobađa. Istovremeno imam najmanje pet planova pa će valjda jedan od tih štapova upecati priliku. A ako i ne bude, imam još planova u ladici. Najbitnije da samog sebe ne krivim da se nisam trudio. Ako se brod prevrne neka to bude u naponu mojih snaga, ne u beznađu, jer sam si tada sam kriv za sudbinu koja me čeka a koju vidim po ulicama naših gradova. Koliko prevarenih duša... .
Noćas sam Ju sanjao. Pošto sam bio cijelo vrijeme svijestan da je to san (a začudo se nisam budio) iskoristio sam situaciju da vodimo ljubav čitavu noć. Nakon buđenja sam zamišljao kako joj izvana šaljem pismo sa kartom mada znam da je nemoguće da prihvati jer je odavno u svom filmu.
No, opet ja ne odustajem tako lako, i uvijek si kažem da je važnije pokušati pa što bude. Kik kaže da sam takav oduvijek, glavom kroz zid pa šta bude. Nasmijem se sam sebi jer vidim pčelu kako lupa non stop na jedno te isto mjesto prozora.
Mačke u kolektivnoj siesti na Kamplinu u gradu Krku.
Nisam siguran da ću napisati mejl, neke stvari je bolje ostaviti na toplini jastuka iako imam cijeli tekst u glavi onoga što bi joj volio dati do znanja ali mislim da to ionako ona zna odavno. Sasvim je pošteno što je tako, treba preuzeti odgovornost vlastitog djelovanja jer je to posljedica slobodnog izbora a za njega bi se borio do posljednjeg daha.
Vrijeme je novac, tako nas nastoje naučiti. Meni je vrijeme prostor u kojem odlučujem kako ću živjeti s onim što je mi je dano na raspolaganje. Nel mezzo del cammin di nostra vita ide prvi stih Božanstvene Komedije (Na pola puta našega života), po nekim procjenama 35 godina života jer se tada smatralo da je čovjek dosegnuo svoj vrh nakon kojeg počinje spori lagani spust, to je ono kada ne znamo kad je neka važna osoba rođena ili preminula pa stavljamo pod floruit, procvjetao. Još ima dakle više od polovice i bilo bi neodgovorno potratiti taj dar na isčekivanje Godota.
I začudo, nisam tužan, rekoh da mi inat ne dopušta (da glumim Desperado od Eaglesa). Uzbuđen sam radi bezbrojnih mogućnosti koje se mogu desiti kada se odlučim na prvi korak. Ne idem sam, već sa prijateljem kojeg znam od srednje kad već ne mogu sa njom. Moram priznati da mi je lijepo čuti kad se neki par odluči za takav podvig, mora da je jednostavnije. A ja sebe zamišljam da sam neki traper koji ide u avanturu i tako mi je lakše. Đipati po preriji moje znatiželje koje je moja najveća pokretačka snaga (uz sumnju).
Post je objavljen 17.11.2012. u 01:24 sati.