Marketing
Tko to redikulu dade mikrofon?
U mome gradu, kao i u svakom drugu, ima određeni broj ljudi koji su na margini društva. Nije na meni da sudim o njihovim stilovima života niti odabirima. Neki nisu imali sreće, neki nemaju predsipozicju da prežive u ovom okrutnom svijetu a nekima je to životna odluka. Ima jedna ciganka od koje mi je slabo kad ju vidim jer me oslavljava sa "dečko dečko, imaš li možda koju kunicu, možda imaš nešto sitniša, ajde možda bi mogao provjeriti?" i tako već godinama. Ne pomaže činjenica što svakog puta odbrusim sa NE.
Ima taj jedan klošar koji non stop šeta po gradu sa nekakvim novinama ili knjigom. Srest ćeš ga po danu u Gradskoj čitaonici. Sa komadićem zelenog pasa na rivi se ponaša kao da mu je dnevni boravak, što je vrlo simpatično jer po žbunjevima i granama viješa stvari kao da se radi o policama.
Neki se pojave na kratko. Neki ostaju dugo na, godinama. Počinješ ih poistovjećivati sa urbanim tkivom. Za neke možeš pretpostaviti da više nisu na ovom svijetu kao u Cesarićevoj Baladi iz predgrađa. Cilj im je nažicati novac da se zveknu jeftinim vinom i cigarama da ne razmišljaju o vlastitim životima. Nije mi na pameti kritizirati ih mada si ne želim takav život. Draže su mi kurabe, redikuli, sitni kradivljci, ocvale sponzoruše od naših političara. Čak i oni u svom žicanju imaju više dostojanstva od nazovi elite.
Baba Kuna je bivša miss Kvarnerske rivijere (barem tako bunca u Morskom Prascu) i svaki riječanin zna tko je ona. Nadimak je dobila po tome što do bunila ponavlja te dvije riječi na koje se svela nekadašnja rečenica "daj Babi kunu". Znam ju otkad znam za sebe pošto oduvijek pohađa Žabicu (tamo se prešalta na eure jer je autobusni kolodvor).
Kada je jednog dana više ne bude šaljem Gradskom Poglavarstvu zahtjev da joj se izvoli napraviti brončana statua u njenoj tipičnoj pozi sa ispruženom rukom. Bolje ona nego onaj bezlični šetač na Korzu kojeg svakog malo ruši Armada ili bura ili netko lijepi po njemu one oglase za brze kredite.
Baba Kuna u svom sjaju i slavi.
No, ovdje nije riječ o toj vrsti redikula. Osvrnut ću se na one opasne jer odlučuju o našim sudbinama. Vidjet ćete ih kako pohađaju okrugle stolove u odijelu (u Hrvatskoj odijelo čini čovjeka), konferencije i zakuske. Dolaze pročitati govor koji im je napisao netko drugi. Zameziti hranu i popiti butelju koju im plaćamo mi. Skupljati jeftine političke poene. Na odgovor o tome kako spasiti gospodarstvo odgovaraju organizacijom nekakvim kongresom o spašavanju gospodarstva u kojem zaključe da je gospodarstvo u debelom minusu i da nam trebaju investicije koje bi ga spasile. I tako već 22 godine.
Možda ima istine u tome. Ali hajmo se onda svi prebaciti u kongresni turizam pa ćemo sastančiti i plaćati klopu i cuge jedni drugima a stranci nam više dođu onako da zaokružimi iznos nakon što smo zaokružili želuce. Evo nove ideje nakon kafića, kladionice i otkupa zlata. Molim naše štovane veleumove neka razmotre moj prijedlog.
No vratimo se mi na redikule s kravatama. Kaže Mirandolino 'Ne bih govorio o tome kolike ćemo brojke dostići. Mi imamo tu bimodalnu krivulju [???] zapošljavanja u Hrvatskoj. Ona će početi padati negdje opet tijekom sezone i opet će rasti [to se događa svakog ljeta, moraš postati ministar da bi to uočio?].
Ono što bih ja želio naglasiti je da broj koji bude, mi smo spremni na njega i proračun RH i ove godine i sljedeće su posebna sredstva namijenjena za ove dane kada nemamo otvaranje novih radnih mjesta, a imamo puno ljudi na Zavodu za zapošljavanje [porezni obveznici će sanirati svojim novcima tuđe makinacije još jednom, super mi je što je ovo direktni državni intervencionizam iako u slučaju 3.Maja i preostalih drćavnih firmi se kunemo u kapital].
Imamo puno mladih ljudi, imamo 130.000 mladih, od toga njih 70.000 nema ni dana iskustva. Spremni smo i sve kritike o sustavu 1.600 kuna padaju u vodu, jer skoro 8.000 mladih stječe tu godinu radnog iskustva da mogu kandidirati za radna mjesta. Vjerujem da ćemo 2013. vidjeti porast radnih mjesta, ali trebat će nam još neko vrijeme da vidimo pad nezaposlenosti.'
[kritike padaju u vodu jer su mladi toliko očajni da su pohrlili na robovlasnički odnos? Ova mi formulacija zvuči kao da je žena na blagajni prezadovoljna svojim poslom jer se ne miče ni da bi išla na wc]
'I dalje ćemo inzistirati na sistemu 1.600 kuna, isto tako investicije polako dolaze, država ih ne otvara idemo se okrenuti prema sebi ako imamo ideju, ako se želimo okušati na tržištu, mi ćemo na HZZ-u omogućiti da osnujete firmu, da budemo tihi partner godinu dana i želimo na taj način poticati mlade da osnuju tvrtku. Financiramo ideje. a ne ljude.
[koja neodređenost u vokabulariju. Investicije polako dolaze a upravo smo izgubili Južni tok plinovoda. Ako su Rusima naši politčari s birokracijom pregramzivi onda nije ni čudo što je problem tjerati naprijed čak i štand za peći kestene]
Nakon još nekoliko nebitnih rečenica u kojima je ministar ko cipla otvarao usta bez da je izlazilo išta iole smisleno evo nam kulminacije u obliku mentalnog proljeva:
Hrvatska će otvarati radna mjesta, sada smo u krizi, kao i Europa. Hrvatska će ići naprijed i trebat će mlade ljude. Da bi Hrvatska išla naprijed mora imati radnu snagu, trebat će nam oko 2 milijuna ljudi, ne za godinu dvije, ali da za pet, 10 godina.
[ovdje želim pohvaliti voditelje jer su izdržali razgovor bez da upotrijebe nasilje a istovremeno su parili zainteresirani na isprazne nebuloze, čelični živci, nema što]
Htio bi pohvaliti Darka Mihajlovića jer je kristalno jasno rekao pred kamerama kamo idemo. Jedino sa čime se ne slažem jest da uvažava Linića kojeg smatram neadekvatnom osobom da mi čuva nacrtanu ovcu na zidu a kamoli da vodi ministarstvo financija sa takvim retrogradnim idejama.
8.000 mladih naspram desetke tisuća onih koji će nastaviti sa odlaskom u inozemstvo su goli kikiriki i naravno da podržavam svaku osobu koaj želi spasiti sebe od bijede koja joj je ovdje namjenjena. Ovo nema veze sa lojalnosti prema zemlji. Smatram da je bolje živjeti vani sa nostalgijom nego ovdje u apatiji. Samo jao si ga onima koji ostaju ako odu propulsivni elementi društva.
I sam već mjesecima razmišljam o tome da emigriram. Mater je predložila da počnem razmišljati o papirima za Kanadu i to mi postaje sve zanimljivija opcija. Možda one year working holiday visa da vidim svijeta i da ne zaglibim u ovoj kaljuži. Doživio sam 9 mjeseci nezaposlenosti i sad je opet počelo iako nemam vremena od posla kojeg sam si natovario samo da ne budem skrštenih ruku. Na kraju krajeva onaj tko radi i nema vremena za tugu (ako ga ne iskorištavaju) bilo gdje se nalazio.
Narod smo koji se živcira a ništa ne podzuzima što je jako nezdravo za organizam. Ostarit ćemo od stresa i straha. Prepoznavanje i kritiziranje problema nebi smio biti razlog za padanje u depresiju. Više se bojim onih koji svojevoljnim robovanjem u zamjeni za siću hrane ovaj sistem.
Te karikature nisu vrijedne naših izgubljenih osmijeha. Situacija je takva kakva je. Najgore je povjerovati da su nam ovi klaunovi jedina opcija koju imamo i da ih shvatimo za ozbiljno. Zašto onda ne uvažavamo ove sa ulice? Jel to samo zato jer nisu u skupim markama i nemaju dr.sc ispred imena?
Post je objavljen 05.11.2012. u 10:51 sati.