http://www.change.org/petitions/graani-hrvatske-za-uklanjanje-betonskog-odljeva-krista-pred-trogirskom-katedralom#share
GRADJANI HRVATSKE ZA UKLANJANJE BETONSKOG ODLJEVA KRISTA PRED TROGIRSKOM KATEDRALOM
Draga i nadasve perspektivna
kolegica mi je poslala
link na intervju prof.dr.sc Ive Babića glede postavljanja kipa Isusa Krista na Cimatoriju u Trogiru. Ovo nije jedinstveni slučaj sjetimo se retardirane odluke magistra Đapića (o kojem članak imate tri članka ispod ovog o Trogiru, ako vas zanima) u vezi postavljanja kipa Anti Starčeviću u Osijeku.
Nažalost takvih slučajeva će biti sve više sa srozavanjem struke i povećanjem malograđanštine u mozgovima onih koji bi trebali biti vrhnje vrhnja iz društva a ne otpadnici iz kanalizacije.
Bar je intervju odličan i pravi je gušt naići na konstruktivni otpor. Vrijeme je kada lopovu treba reći da je lopov a neznalici da nije mjerodavan pošto smo propustili da bitange preuzmu vođenje opće stvari radi ratne histerije i istinskim braniteljima iza leđa.
Prof.dr.sc. IVO BABIĆ, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu
DRUŠTVO U FAZI CIVILIZACIJSKE REGRESIJE
Razgovarali: Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga
Recentni događaji s podizanjem spomenika na Cimatoriju u Trogiru još jednom ukazuju na dominaciju političkih i partikularnih interesa u javnom prostoru, u odnosu na one opće. Kulturno vijeće grada Trogira, kao javno tijelo, odmah je reagiralo na ovakav čin, čiji su inicijatori trogirska župa uz podršku lokalnih političara. Postoji li ikakva mogućnost stati na kraj samovolji i proizvoljnom korištenju javnog prostora od strane centara moći nauštrb građanskom interesu? Tko danas uopće štiti interes grada i građana, ako itko?
Najprije nekoliko objašnjenja. Naime, lokalni političari nisu bili inicijatori postavljanja „spomenika“. Ideja je potekla od akademika Igora Fiskovića, od njegovog jednog rada u kojem je proizvoljno, po mom mišljenju pogrešno interpretirao jednu kratku vijest kod historičara Ivana Lucića kako je do početka XVII. stoljeća na Cimatoriju na stupu stajao jedan kip Spasitelja. O tome sam spreman s njime javno polemizirati. O tome ću i napisati posebnu studiju. Konzervator dr. Radoslav Bužančić hitro se prihvatio realizacije ideje, u čemu ga je zdušno podržao župnik don Pavao Piplica. Što se tiče lokalnih političara trenutni gradonačelnik bio je, kako tvrdi, neinformiran o postavljanja „spomenika“ iako je bio na njegovom svečanom otvaranju. Na svečanosti lijevo od Krista (zaista me je stid što Isusa spominjem u blasfemičnom kontekstu), stajao je bivši gradonačelnik s takozvane političke desnice, a na desnoj strani trenutni gradonačelnik s takozvane ljevice. Već i na razini koreografije razabiru se pomutnje političke, moralne i estetske naravi. Trenutni ravnatelj konzervatorskog odjela u Trogiru, mr. Miroslav Katić, nota bene arheolog, obrazložio je svoju privolu s gotovo teološkim razlozima, tumačeći Trogiranima „kako ih obavezuje duhovna dimenzija priče koja nam se prezentira kroz spomenik Krista“(sic!). Da pomutnja bude veća svećenik don Pavo Piplica vrednuje „spomenik“ turističko-gospodarskim „vrijednostima“ kipa koji „će obogatiti turističku ponudu i vodičima dati staro –novu priču“. Stvaraju se zaista i nove nabožne priče: već se pročulo kako su nekadašnji imaginarni spomenik porušili bezbožni Francuzi. Sve je ovo zanimljivo za mitografe, hagiografe i antropologe, ali ipak „stručnjaci“, takozvani konzervatori, nisu se dotakli merituma – estetskih ,kulturoloških i urbanističkih pitanja oko ovog novo- starog, kameno – poliesterskog „spomenika“. Arheolog koji je dao privolu za nagrđivanje jednog tako delikatnog, komornog prostora umjesto konzervatorskih argumenata, ako su uopće mogući, nudi bljutavu „priču“.
U izjavi trogirskog Kulturnog vijeća istaknuli ste činjenicu da ste pokušali reagirati i prije podizanja spomenika, ali se čini da je cijela stvar čuvana u tajnosti. Konkretno, tražili ste u više navrata od nadležnih općinskih službi da se Kulturno vijeće, ali i građanstvo informira što se zapravo radi na Cimatoriju, dok na kraju niste dobili odgovor da se tamo spomenik postavlja privremeno.
Na koji je način javnost mogla biti uključena u odlučivanje o podizanju spomenika da je na vrijeme bila informirana? Koje su procedure trebale biti ispoštivane prije donošenja jedne ovako drastične intervencije u zaokruženu povijesnu, urbanističku, ambijentalnu cjelinu? Jesu li postojeće procedure adekvatne i tko bi o tome trebao odlučivati?
Niz postupaka nije se poštovao. Među ostalim, za intervencije u spomeničkim ambijentima pod zaštitom UNESCO-a trebalo je pozvati međunarodne i lokalne komisije stručnjaka, ali i građana. No, svi se zbog raznorodnih razloga boje javnosti, love u mutnom što nije samo svojstveno ponašanju u sferi zaštite spomenika. To je atmosfera naše svakodnevnice, bolesnog društva koje je u fazi civilizacijske regresije. Navest ću jedan primjer: pred više godina konzervatori su iz Muzeja grada Trogira preuzeli, da ne kažem oteli, niz renesansnih kipova i prenijeli u Crkveni muzej. Muzej grada ostao je tako upravo opustošen. Radilo se o umjetninama koje je crkva zanemarila i odbacila a koje je svojedobno spasilo, pred više od pola stoljeća, društvo Radovan. O tome sam pisao aktualnom ministru kulture koji mi nije odgovorio što ukazuje ne samo na nedostatak odgoja veći i na neprofesionalnost.
Spomenik, dakle, jest dobio neke formalne suglasnosti, primjerice onu lokalnog konzervatorskog odjela. U tome je smislu dio procedure ispoštovan, no odluka jest dvojbena.
Procedura nije poštovana. Nadležni općinski službenici tvrde da nisu dobili nikakav dopis ni od župnog ureda ni od konzervatorskog ureda. Ipak nema nikakvog opravdanja što općinske službe nisu adekvatno reagirale. Muzej grada Trogira nije dobio na znanje ni jedan dopis kojim se traži mišljenje, suglasnost, niti onaj s kakvim se naprosto daje na znanje već donesena dozvola. Župnik međutim tvrdi da je svih obavijestio i ishodio suglasnost. Kome vjerovati? Nikome?
Što učiniti u slučajevima kada se struka koristi kao alibi?
Ni Muzej grada Trogira ni Općinske službe nisu dobile nikakvu dozvolu na znanje. Konzervatori se ponašaju prepotentno ignorirajući javnost.
To nije slučaja samo u Trogiru. Još gore je u Splitu gdje se smanjuju zaštićene površine tako da konzervatori idu na ruke sve bezobzirnijim investitorima. Ignoriraju se stara i ugledana društva poput Društva Marjan ili pak Društva prijatelja starina. Nadležni konzervator dr. Bužančić javno mnijenje i civilno društvo javno naziva čaršijom i čini što ga je volja. No, pojavljuje se sve snažniji otpori devastaciji prostora u kojima su spomenici najsadržajniji dio. Sve je glasnija Građanske inicijativa Split s širokim članstvom među kojima su istaknuti intelektualci i stručnjaci raznih profila. Sugeriram Vam jedan razgovor s udrugom Getana, stanovnika povijesne jezgre Splita.
Posebno je pitanje struke. Imamo vrhunske povjesničare umjetnosti, no s iznimkom malobrojnih i odvažnih, poput dr. Zvonka Makovića, to više nisu javni radnici –intelektualci kakav je donedavno bio sada pokojni profesor dr. Radovan Ivančević. Zavladala je psihologija zečića skrivenih u kupusu.
Kako komentirate spregu Crkve i gradskih vlasti Trogira oko postavljanja toga novoga spomenika? Ili činjenicu da se je Crkva, od podupirateljice umjetnosti i kulture još od srednjega vijeka, zadnjih godina – pa i ovim spomenikom – legitimirala kao promotorica ultimativnog kiča?
Spomenuo sam opću pomutnju. To što pitate i sugerirate ne važi tek za Trogir. Crkve se sve više uklapaju u komercijalno-turističku ponudu kako bi se to reklo zimmer frei rječnikom. Primjerice,ako plate ulaznicu turisti se mogu popeti na zvonik katedrale i poigrati sa svim zvonima,s onim koji se oglašava podne ili ako su nujni, ponuda je široka, mogu brecati mrtvačkim zvonom. Ili na primjer u Dominikanskom samostanu u Trogiru prizemlja su komercijalizirana tako da je umjetnička zbirka( zbirka) sabijena u garažu. Inače, brojnijim svećenicima i političarima s obzirom na zajedničkim im „vrijednosti“,nisku kulturu i slabu obrazovanost slični su također i stilovi ponašanja,uostalom, kako bi se to pučki,reklo istu su mater sisali Zajednička im je zaokupljenost kratkoročnim osobnim i rodovskim interesima, u svakom slučaju svi su oni ispod građanske i malograđanske razine. Kič kao neautentičnost, kao patvorina i neukus dominantan je kod jednih i drugih u podizanju “spomenika“ i u sakralnoj izgradnji s bastardnom figuracijom, faraonski predimenzioniranom. Svi kompenziraju stoljetne gladi, čučavce, siromaštvo, frustracije svih vrsta, diskontinuitete, povijesno kašnjenje. Em smo Horvatinčići.
Vijeće je jasno upozorilo na čitav niz problema s dotičnim spomenikom. Na novom stupu i kapitelu postavljen je betonski odljev spomenika koji predstavlja Krista s dva mala anđela, po uzoru na originalni spomenik koji je, pretpostavlja se, izradio Nikola Firentinac ili netko iz njegove radionice, ali za koji postoje i stručna mišljenja da se radi o odbačenom spomeniku?
U svakom slučaju radi se o spomeniku. Mislim, naravno na originalni kip, koji ima svojih vrijednosti bez obzira radi li se o djelu Nikole Firentinca ili pak njegove radionice, Ta radi se o renesansnom kipu iz XV. stoljeća kakvih nema baš mnogo. Još nije kasno da se sazovu komisije mjerodavnih i stručnih osoba pa da se odluči gdje bi kip trebao stajati. U rasprave treba uključiti najširu javnost, posebno građane Trogira.
Kulturni skandal i prostorna devastacija koja je zadesila Trogiru izazvala je niz reakcija. Da li su reakcije stigle sa svih mjesta od kojih ih se moglo i trebalo očekivati?
Reagirali su brojni kolege. Neki se ,međutim, po običaju s “nepodnošljivom lakoćom“ prave kao da nisu ništa vidjeli, čuli ni čitali. Odjek je mogao biti veći. S obzirom na ovo adventsko i predizborno vrijeme reakcije su pomalo usporene. Nije lak ni prodor u tisak koji sve žuti, u kojem teme iz kulture pronalaze sve manje mjesta
Koji su sljedeći koraci koje Vijeće planira učiniti po ovom pitanju, ako se još ista može učiniti sada kad je spomenik postavljen? Vidite li mogućnost da se u zapaženoj mjeri protiv devastacije aktiviraju sami građani Trogira? Postoji li još neka inicijativa u Trogiru koja podupire izjavu Vijeća i spremna je eventualno dalje se angažirati?
Građani negoduju. Njihova mišljenja trebat će artikulirati na skupovima. Sastat će se i društvo Radovan. Na ovome se neće stati. Prikupljat će se potpisi za peticiju.
Vijeće je zaključilo da konkretni spomenik nije primjeren spomenutom prostoru ispred zapadnog pročelja katedrale te ujedno predložilo da se nađe nova lokacija, a najprimjerenijom smatraju gradsko groblje, gdje je originalni spomenik stajao skoro stoljeće prije nego što je pohranjen u lapidariju Muzeja, nakon čega je odnesen na izložbu u crkvu sv. Ivana Krstitelja, odakle više nije vraćen u Muzej. Takva se odluka čini kao nužni kompromis kako bi se spasio Cimatorij. No, da li je prihvatljivo danas, u 21. stoljeću, igdje podizati spomenike poput takvoga koji sada stoji na Cimatoriju? Nije li takav likovni jezik odavno trebao biti mrtav?
Euforija podizanja spomenika stvarnim ili izmišljenim osobama ili događajima,pogotovo onih predimenzioniranih, figurativnih, zaista je anakrona. Najgroteksniji je u XXI. stoljeću ogromni konjanički kip Aleksandra Makedonskog u Skopju. U narodima s diskontinuiranom prošlošću, kod zakašnjelih nacija ili kod naroda koji nisu dovršili proces oblikovanja nacije razumljiva je tendencija da se u zakašnjenju iskaže zahvalnost nepravedno zaboravljenim, zaslužnim osobama iz bližnje i dalje prošlosti. Historičari umjetnosti, arhitekti, kulturna javnost trebala bi pomoći u artikulaciji takvih težnja, počevši od prostornog aspekta pa do nastojanja dosezanja što je moguće viših estetskih razina.
Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalnom kontekstu. Riječ je o svojevrsnom nacionalnom pravilniku koji ne bi zabranjivao, već demokratizirao procedure.
Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?
Svakako, podržavam takve inicijative.
Kako bi se nagradio što se učim 
