Marketing
Sanjao sam bijele balone
Do malo prije mi je bilo ovako.
Inače su mi sjećanja na snove jalova odmah nakon buđenja ali ovoga puta mi se urezao osjećaj koji sam zadobio (da, poput rane) tijekom jednog od njih.
U početku je krenulo sa vožnjom u autu.
Sjedio sam na mjestu suvozaća jednog toplog sunčanog popodneva u Krešimirovoj ulici preko puta željezničkog kolodvora u mome gradu. Smijao sam se sav zaljubljen u prijateljicu koja je vozila. Osjećao sam da me privlači i da se smijem od srama. Međutim stvar je spašavala što se i ona isto tako smijala. Pomislio sam u stilu Cearića "desit će nam se ljubav?".
Baš kad sam krenuo sa očitim namjerama da ju nježno poljubim jarka svijetlost je preplavila svijet, unutrašnjost auta i njeno lice. Odjednom sam bio na uglu jedne obližnje zgrade nedavno renovirane crveno žute fasade sa lijepim prostranim balkonima na uglovima. Sjedio sam ispruženih nogu i bio obučen u dronjcima, poput klošara.
U snovima sam često vidim samog sebe u trećem licu kao da je netko ispred mene postavio ogledalo a na mjestu ogledala sam bio ja i promatrao sebe. Držao sam na uzdi stotinjak bijelih balona punih helija. Svakim potezom ruke prema dolje osjetio sam kako vuku prema gore. Što sam više vukao prema sebi to se više oni nisu davali i postajali su sve teži.
Hvatala me mučnina kao kad si prenatovaren a ne želiš popustiti. Isti sam osjećaj imao nedavno, kad bi nosio vreće pijeska od 50 kila s prizemlja na prvi kat jer smo renovirali unutarnje dvorište i kupatilo.
Vreće bez ikakvih drška i bez ikakvog uporišta za uhvatiti. Nosio sam ih grleći ih dok mi se njihovi dijelovi htjeli sliti niz ruke.
Odjednom mi je sinulo da pustim sve te bijele balone te sam otvorio šaku i nekoliko trenutaka piljio u pod. Kad sam podigao pogled i vidio plavo nebo popunjeno bijelim balonima osjetio sam olakšanje. Koliko li bi bilo koje dijete bilo tužno prizorom gdje mu je pobijeglo ne jedan nego stotine balona? Dovoljno je da se prisjetim koliko sam ustrajno znao roditelje žicati da mi kupe balon pa bi onda sa čežnjom pratio pogledom isti kad se nalazio tamo daleko izvan mog dometa.
Već sam u snu shvatio da sam pustio sve čežnje, žudnje, želje i htjenja koje sam zubima i noktima držao zadnjih mjesec i pol dana stvarajući si svilo u životu. Svaki od tih balona je bio "moram", "želim", "trebam" čije je neispunjavanje u meni stvaralo paniku, nervozu mučninu.
U trenutku buđenja bio sam se nov čovjek. Oslobođen i odlučan da živim dan po dan. Sad mi je samo dovoljno da se sjetim koliko su "teški" bili ti baloni kad sam ih pokušao zauzdati. Sada čitam nekoliko knjiga istovremeno, mozak opet razmišlja barem dva poteza unaprijed kao uslijed partije šaha, moždane se vijuge opet okreću.
Strah od sutrašnjice me pretvorio u vlastitu sjenu. Tisuću planova a za nijedan ne znaš dali će uspjeti. No sad to više nije bitno. Kako bude bit će. Ionako ne znam što će mi sutra donijeti iza ćoška pa se ne trebam zamarati ni što će biti za nekoliko godina. Prijatelju arhitektu se svidjela moja radnja i neke moje ideje glede grada te je dobio od šefa odriješite ruke da pokušamo nešto zajedno stvoriti. U kojem nepredvidljivom smjeru stvari jednostavno krenu bez neke tvoje naročite volje. Zaista nema smisla držati sve pod kontrolom kada se stvari zbivaju same.
Na meni je ne vezati se za ništa previše kao za bijele balone.
Jaslice. Moj mentor za mozak na ispašu.
Htjedoh vam ovim fotkama zaželjeti sve najbolje za ulazak u Novo leto. Budite ko Jozo i relaksirajte se.
Post je objavljen 29.12.2011. u 13:47 sati.