Razmišljam o tome već dva dana i nikako ne mogu krenuti dalje sa svojim poslovima ako to ne izbacim ovdje. Kuda baš sada da dodatno premažem u sivo ovo sivilo od dana? No osjećam isto tako da neke stvari moraju biti napisane.
Ove subote sam ponovo bio u Art Kinu gdje je Morana Komljenović predstavila uradak Bosanoga o brutalnoj "slučajnoj" smrti Nenada Vižina koja se desila 1981 na poznatom okupljalištu kod Konta, ispred hotela Kontinental.
BOSANOGA (sasvim sljučajna smrt) govori o nizu događaja koji su 1981. godine obilježili generaciju mladih u Rijeci i koji su ostali nerazjašnjeni, ali i dalje žive u društvenom tkivu grada. Ishodište filma je pogibelj Nenada Vižina koji je posljedicom brutalnosti tadašnjeg sistema izgubio život. Nakon njegove smrti pokrenuta je peticija kojom se tražilo provođenje istrage u SUP-u, što je jedinstven slučaj u povijesti bivše Jugoslavije. Uslijedila su ispitivanja, prijetnje izbacivanjem s fakulteta, prokazivanja i sl. Film problematizira mehanizam straha kao integralnog dijela političkih sistema i oslikava jedinstven kreativni umjetnički bunt koji se dogodio u Rijeci upravo kao reakcija na strah i nemoć. Film odaje počast univerzalnoj žrtvi vremena i ksenofobičnog društva bez obzira na društveni sistem i političku ideologiju. Namjera filma je, kroz slučaj Nenada Vižina, ukazati na besmislenost smrti u sistemu koji ne trpi različitost, nekad ali i danas.
Prvi riječki hipi navodno je, bježeći od tadašnje milicije, sam skočio s prozora hotela Continental. Nenad je urmo tri dana nakon događaja. U službenu milicijsku priču ne vjeruje cijela jedna generacija Riječana i Riječanki.
Kad sam odgledao film i vidio Nenadovu majku Zdenku u hodniku kina nakon što sam ju prije vidio na ekranu kako plače skoro sam se i ja slomio. Htjedoh joj u tom trenutku izraziti koliko mi je žao zbog njenog gubitka.
Ono što se dogodilo Nenadu Vižinu se dogodilo Simkeu (pretučen i bačen u Rječinu) i studentu sa Cresa Aleksandru Abramovu (pretučen radi svađe u redu zbog pizze), gost u našem gradu a gost bi trebao biti svetinja.
Za grad koji se diči svojom otvorenošću moram reći da smo pali na niske grane.
Ne želeći nikoga osobno optužiti htio bi samo izraziti ogromno žaljenje što su se ti zloćini dogodili usred grada, ispod nosa svih nas.
Kako utješiti obitelji onih koje više nema? Što reći?
Kamo idemo ako ne reagiramo na nasilništvo koje se odvija ispred nas i dopuštamo da nas strah zaustavi od pomaganja bližnjemu? Sutra se to može dogoditi meni, tebi, njemu. Bez solidarnosti sistem pobjeđuje u dehumaniziranju te je takvome lakše vladati nad nama. Ako se ne štitimo međusobno, sugrađani i gosti, tko od nas može tvrditi da smo sigurni u našem vlastitom gradu?
Što nam preostaje ako si ne pomažemo međusobno u takvim trenucima?
I zato Zdenka, oprosti na nepoduzimanju.
ps. zanimljiv intervju Morane Komljenović i Ive Kraljević
Post je objavljen 19.12.2011. u 13:43 sati.