Važna cesta Akvileja – Carnuntum preko Panonije i istočnog Norika poznata kao jantarni put sa položajima zatvarača, sljedeća cesta po važnosti je Tergeste - Tarsatica (PEROVŠEK -PETRIČ 2008).
Claustra Alpium Iuliarum (čitaj Klaustra) je rimski obrambeni sistem rimskih
kasnoantičkih zatvarača na udolinama koje su bili jedini prohodni putovi od Norika (aktualna Austrija) i Panonije (Mađarska, Slovenija Hrvatska) prema Italiji kada bi barbari probili dunavski limes . Ime znamo zahvaljujući povijesničaru, visokom dužosniku i vojniku Amijanu Marcelinu koji indirektno spominje "zatvarače Julijskih Alpi".
PLESNICAR-GEC 1999
Jantarni put koji je korišten od prapovijesti kako bi vrijedna stvrdnuta smola jantar stigla od baltičkih obala sve do Mediterana, prvenstveno Akvileje u rimsko doba, gdje su bile brojne radionice. U ilirskim nekropolama pronađeno je mnoštvo jantranog nakita.
Najvažnije direkcije inkurzija sa istoka (CIGLENEČKI 1999).
Claustri je prethodio obramabeni sistem nazvan
Praetentura Italie et Alpium kojeg je uspostavio car Marko Aurelije (znate ga kao Richarda Harrisa u Gladijatoru ili profesora Dumbledorea u Harry Potteru) kao odgovor na invaziju barbarskih naroda koje su predvodili
Markomani i Kvadi 166 n.e. probili limes na Dunavu, porazili rimsku vojsku od 15 000 ljudi te upali u Italiju, razorili Opitergium (Oderzo) i držali pod opsadom mjesecima Akvileju (koja je bila najveći grad na sjeveru Italije, brojila je oko 200 tisuća stanovnika i bila važno trgovačko središte).
Dugom periodu poznatom kao
Pax Romana je došao kraj.
Impakt na stanovnike je bio strahovit. Nakon skoro dva stoljeća od Augusta je vladao mir koji je unaprijedio trgovinu, gradnju javnih djela, uvjerio građane da će carstvo trajati zauvijek.
Nakon što su germani potučeni 180 n.e. te je granica vraćena na Dunav Praetentura nije imala više razloga postojati kao vojna oblast te je ubrzo i raspuštena.
Međutim teška vremena za Rim tek počinju.
Nakon smrti zadnjeg vladara iz dinastije Severa,
Aleksandra Severa , godine 235 n.e., počinje mračan period u rimskoj povijesti poznat kao
Vojna anarhija (ili Kriza III stoljeća) gdje su se u 50 godina izredali oko 30 careva (koji su uglavnom umrli nasilnom smrću nakon kratkog vladanja) te još duplo toliko uzurpatora na prijestolje.
Nisi imao pojma ko pije a ko plaća.
Ne treba ni spominjat da je takvo nesigurno razdobolje iracionalnost te su ljudi masovno tražili utijehu u religije koj su obećavale sretan život nakon smrti. Među prvima kršćanstvo i mitraizam.
Prema numizmatičkim i arheološkim ostacima čini se da je gradnja Claustre započela sa carom
Galijenom (ili njegovim nasljednicima) te je taj obrambeni sistem trajao sve do
Teodozija I (kojeg kršćani s pravom zovu Velikim, vidjeli ste u filmu Agora što je dopustio). Zatvari Julijskih alpa nisu poslužili u prvobitnoj svrsi zaustavljanja barbarskih invazija već su se rimljani tamo potaracali u žestokim građanskim ratovima.
Moje je mišljenje je da su Teodoziju dopizdile te zidine nakon što je u epskoj itci pobjedio
Flavija Eugena što su kršćani shvatili kao pobjedu kršćana nad poganima. Drugo mišljenje je da jednostavno nije bilo dovoljno para za uzdržavanje takve linije. I sami znamo što se desilo sa
Maginotovom linijom, skupa ko svetog Petra kajgana (uostalom zašto se kaže tako? zar nije svetog Petra zajebao triput pjetao a ne kokoš?) a njemci ju zaobišli preko Belgije.
Teoretski dio je mnogo opširniji ali blog nije vrijeme ni mjesto za takva duga raspravljanja. Već je dovoljno što se moram boriti sa onima kojima povijest nije išla te mi sad lagano kunjaju. Vidim vas!
Notita dignitatum, ilustracija iz 1542. odlomka XXIV Sub dispositione viri spectabilis comitis Italiae: Tractus Italiae circa Alpes.
Srednovjekovni crtež iz
Notitie Dignitatum, važnog dokumenta iz kraja 4. stoljeća (395 - Teodozijeva smrt) koji se nastavljao ažurirati sve do 420. za Zapad i 400. za Istok. Naime taj dokument je popunjavao jedan visoki birokrat sa imenima jedinica, legija, zapovjednicima među kojima i onih zaduženi za kontrolu prolaza kod Claustre.
J.W.Valvasor nel Die Ehre dess Herzogthmuns Crain. Laybach, 1689 ( ŠAŠEL 1971).
Veduta Rijeke gdje je vidljiv zid pored kojeg piše na latinskom
rudera muri antiquissimi, ostaci starinskih zidina. Jel vidite zid koji prolazi pokraj tri križa? To je brdo po križevima dobilo ime Kalvarija koje nosi i dan danas.
BEKIC, RADIC-ŠTIVIC 2009
Idealna rekonstrukcija zgrada rimskog zapovijedništva,
tarsatičke principije o kojoj sam već pisao i u kojoj sam imao prilike kopati u centru Rijeke.
Što je ostalo danas od tog limesa? Odgovor je težak jer je svaki dio limesa pohaban na svoj način. U Rijeci ga je uništila urbanizacija, usred šume su ga uništili korijeni stabala te ljudi koji su iskoristili besplatni materijal da si sagrade suhozide, kuće itd.
Kako je od tog zida poznato 22 dionice, 4 (ili 5, ovisno o tome dali postoji istočno od slovenskog Snežnika) u Primorsko goranskoj, većina u zapadnoj Sloveniji te po jedan u Italiji i Austriji tako sam se ja za vrijeme mog diplomskog mogao usredotočiti samo na ovde djelova na hrvatskoj strani.
Kolega Jure Kusetič (kojeg pozdravljam ako se iznenadi jer je uguglao ime zida te došao na ovaj blog) je obavio dionice pokraj Ljubljane te smo nas dvoje zasada osobe koje znaju najviše o Claustri (pošto su arheolozi iz 60-ih godina, Jaroslav Šašel, Radmila Matejčić i Petar Petru, koji su posljednji istraživali predmet, preminuli) pošto je sam predmet nepoznat kolegama iz struke.
A kamoli javnosti.
Osam metara claustre a usponu za Kalvariju u Rijeci. Nema nikakvog natpisa, nitko nema pojma o čemu se radi.
Trafostanica, zid i ja. Ista priča ko prije.
Limes kao zid između vrta i nebodera.
Na samom vrhu Kalvarije. Ljudi parkiraju svud okolo aute, vode pse na sranje i nemaju pojma.
Ulica Oktavijan Valić na Kozali kod pizzerije Do it. Super mi je bilo kad me vlasnik od jednog obližnjeg stana pitao jel istina da je negdje u blizini neki rimski zid, a kuća mu sjeda na njega. Isti osjećaj ironije sam imao kad su me neki srbi u Splitu na rivi pitali gdje je Dioklecijanova palača.
Grobnik-Jelenje, pokraj Podkilavca, zid kao humak je iskorišten i kao suhozid je iskorišten kao rub korita potoka Lužac. Ovdje je bilo zajebano usred zime preskakati s druge strane.
Za ljubitelje životinja da im moja ekspozicija prođe u veselju.
Vrh Kuka, brdo Kilavac, vidljiva je rimska kula 4x4 m usred divljine. Otkada nema ratarstva i stočarstva sve je zaraslo.
Potez zidina sa istakama svakih 3 metara. Istake su služile da se postave po njima grede po kojima bi vojnici stražarili.
Grobničke alpe i Grobničko polje, najmanja mikroregija u Hrvatskoj.
Claustra kao obrasli humak u divljini blizu Klane.
Mala vojarna gdje je mala posada talijanske vosjske iz prvog poraća spavala na liniji Vallo Giulio. Obrambena linija koja je djelomično sljedila geostrateške položaje Claustre.
Mitraljesko gnjezdo do kojeg su stizali iz male vojarne hvala rovu. To je zato jer je sa druge strane bila
Rupnikova linija iz doba Kraljevina SHS.
Kako me ova pogledala kad sam izletio iz šume.
Ekipa volontera u mojoj ekspediciji. Tata, Višnja, gospon Veljko i lovac gospon Čargonja kojima sam zahvalan do neba. Treba uvijek razgovarati sa domaćim ljudima jer su se kao klinci igrali po ovim šumama.
Okvirno sam svakih 50 metara uzimao položaj sa gps-om ili kada bi zid mjenjao smijer.
Gradina kod Pasjaka koja je čuvala cestu Trst - Rijeka. Istražio Ranko Starac.
Bunker iz Rupnikove linije kod Prezida na granici sa Slovenijom u Gorskom Kotaru.
Granična postoja Čabar i njihovi kolege sa slovenske strane su mi dopustili muvanje po granici gdje je prolazio potez zida tako da je limes na nekim točkama bio granica između Hrvatske i Kranjske.
Snežnik u daljini.
Ovo područje još treba istražiti između Slovenije i Hrvatske ali su svi vrhovi do 1000.1200 metara i sve je divljina. Treba imati vodića, dobar terenac, gps, mačetu, gojze, krunicu (zajebajem se) te mnogo sreće da ga pronađeš na tako velikom teritoriju.
Sveta Katarina izna Rijeke. Ovdje zid ima specifični oblik kojeg su istraživači prije mene definirali kao "klupica".
Još nismo gotovi.
Onda čemu sve to? Kako arheologija treba biti u službi ekonomije (da nam ljudi ne pizde da od Fillozofskog faksa niš pametnega) turizma jer smo odjebali industriju i ne porizvodimo ni čačkalice te smo pretvorili tercijarni sektor usluga u prvi, uvjeren sam da je ovo ogromni kulturno-povijesno-prirodni potencijal za Hrvatsku, Italiju, Sloveniju te Austriju.
Pošto EU potiče suradnju između zemalja onda treba pristupiti euro fondovima kroz programe što znači da Hrvatska ne bi trebala ni centa uložiti ako se stvari naprave kako treba. Pošto sam ja arheolog i time se želim baviti nikako se ne nalazim u pravnim i ekonomskim aspektima cijele situacije niti se vidim kao voditelj udruge koja privjavljuje projekte.
Da ne baljezgam stavit ću u prilog iskustva iz ostalih zemalja:
1) Škoti sa
Antoninovim zidom
2) Englezi sa
Hadrijanovim zidom
3) Njemci sa limesom na
Rajni.
4) Slovaci i
Mađari u suradnji
5)
Austrijanci
6) Hrvatski dio
limesa od Batine do Iloka
I to sve ulazi u mnogo veći projekt
Frontiers of the Roman Empire pod palicom Unesca. E jesmo li mi jedini ovdje koji se ne znamo sanuti niti za pokupiti novac?
1) Jel vam se sviđa moja ideja? Ako ne, zašto ne? Molim poslati na mejl sugestije, ideje, prijetnje, ljubavna pisma.
2) Ako ovo čita kakav mecena koji bi financirao moja istraživanja glede Claustre neka bude moj lord
Carnarvon a ja ću biti njegov
Howard Carter
3) Ako niste bogati a imate iskustva sa europskim projektima ili poznanstva slobodno se javite na mejl.
ps. e da, ova claustra bi mi bila plan istraživanja za doktorat ako upadnem
