San o jednom ljetu 4 (ili Te sakam Makedonijo)
Nakon što smo sv. Jovana slikali odozgora sada ga možemo i vidjeti sa pučine. Krenuli smo tako sa Nikolinim kajićem kojeg je nasljedio još od djeda.
Ribarsko mjestašce Kanovo gdje smo u jednom restoranu fino i jeftino klopali.
Dečko se zove Studeni Noze (ako ovo pogledate a znate tko su 883 poludit ćete od smija ko i ja), prijatelj od Nikole.
Ohridske zidine sa strane jezera.
Još pamtim kako je frend rekao ovdje sestri da je tipično žensko jer se samo guštera na suncu.
I tako smo mi išli od plaže do plaže i od dućana do dućana kako bi se opskrbili pijačom.
Evo vidi se da je kajić zapravo željezni.
Doplivao je Studeni do barke bez ikakvih para, šugamana i dokumenta, sve je ostavio na plaži i donio samo svoje umjeće pjevanja. Omogučio nam je svojim glasom sjajnu atmosferu što domaćih makedonskih, sevdalinki pa i Olivera Dragojevića. Na kraju smo saznali da je tip zvijezda u Makedonij.
A na toj plaži gdje smo si došli malo popit i počinut je Nikola, koji je restaurator, napravio mozaik od ostataka materijala.
A onda alje prema sljedećoj plaži. Ima se puno toga za vidjet kad si na ferijama.
Ah koja banja sad kad se sjetim.
Ohirid u daljini.
I ovdje se počeli graditi monstrumi tako da nemislite da toga nema. Desno od hotela u gradnji poluotok nam kojem je Titova vila. Stari je imao osjećaj za lijepa mjesta.