Sve počinje fascinacijom prema talijanskoj književnosti. Spoj povijesti, stilova, dijalekata i pravih knjigs (Petronio 1,2,3 i 3 sa dve kockice) iz koje smo izučavali taj predmet sa odličnim odabirom tekstova je učinio da možda ne prednjačim u svijetkoj književnosti ali što se tiče talijanske samo čekam pitanje iz te domene u Miljunašu kod našega Tarika.
Sve to zahvaljujući profesorici Gianni Mazzieri za koju sam pročitao u Novom Listu da je postala glavna ajkula za italijanistiku na Sveilištu u Rijeci tako da joj odavdje čestitiam na uspijehu.
Ako nakon toliko godina znam na pamet Rosu frescu aulentissimu od Ciela d' Alcama koju mi je dopustila da izrepam na usmenom radi lakše pamtljivosti ili ako i dalje uživam u Danteovom Paklu, Bocacciu, Foscolu (samo ne Vittorio Alfieri, takvog antipatičnog lika još nisam sreo u knjigama a Leopardi je takav depresivac), Leon Battista Alberti, da Vinci, Saba, Italo Svevo, Pavese, gli Scapigliati pa i d'Annunzio (nema uopće loš opus kao pjesnik, političko djelovanje mu ne opravdavam seveda) i dalje da ne nabrajam.
Čemu takva preambula?
Jedan od tih genijalaca je i Carlo Goldoni kojeg svi znaju barem po Krčmarici Mirandolini. Jedan od očeva modernog kazališta kakvim ga znamo dan danas. Prije Goldonija kazalište je bilo u formi Commedia dell' Arte koje se baziralo na toliko stereotipiziranim likovima da su postali maske. Najpoznatiji od njih je sluga Arlecchino ili napuljski Pulcinella koji je postao jedan od simbola samoga grada te ako imate prilike da se tamo zaputite moći ćete vidjeti brojne suvenire sa njjim.
Nešto kao Morčić za Rijeku.
Stvar je u tome da je publika tražila isključivo takvu vrstu žanra koja je nastala u doba renesanse.
Uvijek isti likovi sa uvijek istim manama i vrlinama. Arlecchino je bio personifikacija lijenoga sluge, Pantalone arogantnoga doktora, Colombina praktične, zajebane i lukave sluškinje.
Nikakav scenarijo nije postojao te je mnogo toga bilo prepušteno samoj improvizaciji glumaca koji su morali sljediti nekoliko crta ponašanja i jednostavne radnje napisane u nekoliko rečenica što se zvalo canovaccio.
Goldoni je pokušao promjeniti ukus publike sa svojim komedijama, dramama i tragedijama (i tragikomedijama) i počeo je tako što je glavnom liku jedinom napisao čitav tekst koji mora izreći, sporedni likovi su bili i dalje prepušteni improvizaciji. Nakon toga, da ne bi šolirap ljude naglom promjenom osmislio je jednu dobru staru tradicionalnu commediu iz starih vremena.
Pa je u sljedećem djelu napisao tekst za sve likove.
Likovi su dobili psihološku dubinu te izugibli maske. Pošto se nalazimo u prosvjetiteljskom razdobolju onda je logično da je heroj svih tih djela bio lik iz srednje klase koja će shvatiti svoju težinu tijekom francuske reovlucije i zahtjevati na to da ima pravo na donošenje odluka u političkom smislu.
Zato su aristokrati u njegovim komedijama poput Krčmarice prikazani poput ljudi čijem se ponašanju bliži kraj: jedan rasipnik, drugi arogantan i siromašan, živi na staroj slavi svoga imena sa rečenicom "io son chi sono - ja sam onaj koji jesam" pa tijekom dvoboja ispada da njegova oštrica iz Toleda razbijena te ima samo držak. Treči plemić je ženomrzac čije ponašanje daje Mirandolini povoda da učini sve da se zaljubi u nju a onda ga poslje odbacuje.
Goldoni je svoju publiku privikao godinama. Davao im je takoreći raznoliko jelo kako ne bi dosadilo. Da je krenuo odmah sa onime što je mislio kako mora izgledati kazališno djelo vjerovatno bi ga publika napustila u prvom činu. Kada je pristao raditi za Luja XVI i preselio se u Pariz, tamo ga je dočekala opet ista stvar jer su ljudi bili navikli na Commedie Italiennne tojest Commedia dell'arte.
Sve isponova... ali nije uspio jer ga je tamo zatekla revolucija te su mu ukinuta primanja. Umro je siromašan.
Isto tako vjerujem da blitz promjene ne idu. A revolucije stvaraju nove nepravde. Ljudske je navike teško promjeniti. Pisati ovaj blog u društveno angažiranom smislu ne bi pokazalo ne bi na statcounteru pokazalo relativnu čitanost da nema reda putopisa, reda romansa (kad me pukne ljubav), reda filozofskih spekulacija te fotki sa Jozotom sa kojima se svi tope ko sladoled u mikrovalnoj.
Isto tako moja misao za limesom od Rijeke do Rattendorfa im Gailtail preko čitave Slovenije ne može ići nasilno i brzo. Treba poisati o tome, senzibilizirati javnost i na taj način dođi do onih koji su na pozicijama da odlučuju te ih privoliti da već jednom prijavimo projekt za eurofondove i doguramo do Unesca.
Kaže Tin Gazivoda da ću pišati žilete i da će mi tisuće puta reći NE.
No Radman je sanjario već u 70-ima o svom mediteranskom institutu za proučavanje života a taj san je oživio tek prije nekoliko godina.
Ključna riječ je strpljenje. Ne stati i kada vidiš da taj dan nije išlo, ne dignuti ruke te biti ko tiha voda što brijege dere. Na kraju je ta voda formirala Grand Canyon.
Isti vrag vrijedi i za politiku. Nažalost za loše poteze je dovoljna jedna sekunda dok su za dobrobit svih potrebne godine ako ne i desetljeća. To se poklapa sa ljudskim osobinama, naime lakše je biti zao nego dobar, lakše je omastiti ručice u crnim fondovima nego reći "odjebi". Ali vjerujem da je to samo kratkoročno, na kraju krajeva, istina je, radi se o tome da će tvojoj guzici na kratko biti dobro ali usudiš li se radi trenutačnog uživanja u papirićima što ih zovemo parama riskirati to da izgubiš ono najvrijednije što imaš?
Sebe.
Vjerovao ili ne u nekakvo nadbiće jednostavno nije murdro ponašati se kao da na ovom svijetu možeš paliti i pljačkat bez da se brineš dali te poslje čeka neka kazna za učinjeno. Moraš biti jebeno siguran da ćeš nakon ovog života biti zaista mrtav da to nećeš ni osjećat.
Iako nisam baš neki aktivni vjernik u smislu da idem na misu (a i budimo relalni Crkva mi je na tapeti polemika rame uz rame Državi) no radi ljudi poput Miloševića, Tuđmana, Hitlera i bilo koga tko je nekome ukrao život (direktno ili ne) doista se nadam da postoji kakva kazna u obliku pakla.
Znači korak po korak i ne posustaj. Ne obeshrabruj se kada iz prve ne ide. Ako znaš da je pravedno ono što radiš bilo to u poslovnom, političkom, ljudskom smislu znači da si na dobrom putu zar ne?
Meni to nalaže savjest, jedino božanstvo koje priznajem i koje mi djeli packe kada ju ne slušam te osjećaj zadovoljstva kad znam da sam postupio po unutarnjem glasu.
Radi mojeg razmišljanja neki mi predbacuju da sam ambiocozan, arogantan ili optimist bez pokrića. Zadnje što sam čuo jest neskroman. I to mi je drago jer dolazi od ljudi koje smatram u najmkanju ruku depresivcima makar mi neki bili bliski prijatelji iz srednje.
I zato mi nema lijepšeg od riječi Vlade Gotovca u trenucima kada se nadviju iznad mene crni oblaci zvani rezigniranost u koje znam i ja past.
“Ja sam ljudsko biće, neizrecivo vrijedno, i mora se osigurati sve što je potrebno da tu vrijednost na Zemlji ispunim”.
Naravno to vrijedi za sve nas zajedno sa onom da ne činiš drugima ono što ne bi htio da drugi čine tebi. Svi smo smo mi svijetovi neprocjenjive važnosti, neki dopuštaju da im se potencijal zagubi radi društva no treba biti sretan za sve one koji ispunjuju svoj raison d'etre jer idu na čast čitavom čovjećanstvu.
Apropo prekjučerašnjih prosvjeda evo i TBF-a koji je u obližnjem Dallasu imao promociju.
Ajde bar je netko od umjetnika i glazbenika makar ovako prisutstvovalo na prosvjedu u Rijeci.
Ono što mi je tužno da svi oni kulturnjaci, glazbenici, umjetnici koji su bez beda podržali Josipovića u njegovoj reklami za izbore nikako ne nalaze razlog da se i oni uključe pa makar koncertom da se skupe ljudi koji bi došli makar radi njih.
Moram priznati da mi Urban nije jasan te mogu reći da mu razmišljanje nije nimalo urbano ako svoje ime ne stavlja na raspolaganje za cilj za koji se vrijedi boriti. Ah i onda se pitaju čemu filozofi.
Post je objavljen 17.10.2011. u 00:00 sati.