neverinov blogneverinov blog

Otkrio sam Desanku Maksimović

Iz pjesme

Naša Tajna

Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća;
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reči
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tako gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.




Što bi rekao informatičar staroga kova "dobro jutro Kolumbo!"


Post info
29.09.2011. (00:49)
36 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Paradoks izrezane zastave: epilog

Tko se ne može ali želi prisjetiti ima ovdje link sa jednog mog prošlog posta: paradoks izrezane zastave.

Sjećate li se za ono događaja o mrskom li i drskom umjetniku iz Slovenije Janeza Janše koji to uopće nije?

A ovdje je i epilog .

Odbačena prijava protiv Janeza Janše

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci odbacilo je kaznenu prijavu protiv slovenskog umjetnika Janeza Janše za slučaj rezanja hrvatske zastave prilikom performansa održanog prošle godine u riječkome Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.

Odvjetništvo smatra da slovenski umjetnik nije namjerno vrijeđao i omalovažavao simbol Republike Hrvatske. Rezanje zastave opisano je kao umjetnički čin, dok je hrvatska zastava bila rekvizit izložbe, a ne državni simbol, navodi Županijsko državno odvjetništvo.


Janez Janša je rođen u Rijeci kao Emil Hrvatin, a taj umjetnički pseudonim preuzeo je zajedno s još dvojicom slovenskih umjetnika te se sva trojica sada zovu Janez Janša.


-----------------------------------------------------------

Nadam se da je za okorijele nacionaliste dovoljan pravorijek pravosuđa države u koju se kunu i čija su im ista puna obožavanja (istinitog ili ne ne bi se štel mešat).
Post info
28.09.2011. (14:45)
23 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Pepi reloaded i neke ideje.



E sad nije u redu za Pepi da nema svoje fotke ovdje, pravo žensko.. grebe kad je jezna .





Stoji uvijek negdje u prikrajku i čuva Jozota. Ali kad joj se ovaj približi previše onda mu opali čepu :)




Jušto je zajebana, mala i dinamitna.



A gle što napravi od stolice, to treba sikter metlom što bi rekla baba u Tesnoj Koži.




Ša budiš a?





Valjda je Pepi dobila svoju satisfakciju. Nego ovdje je zabavno u Sloveniji jer je pala vlada. Borute aj zdravo, radi tebe se i ja vraćam doma pa pravac Italija. šta si tu promjene, još jučer se vidiš ovdje 3 godine a već sutra odlaziš drugamo :)


Zar nije ovo inspirativno? Ako je čovjek u stanju napraviti ovo šta ne bi se snašli radi mnogo lakših stvari.




Do kraja bez gledanja unatrag.




Hvala Gustirni što mi je poslala ovu stranicu udruge Dragodid, obradovalo me vidjeti da mladi formiraju udruge koje spašavaju suhozidove i kažune i ostalu ruralnu arhitekturu. Radi potrebe diplomskog sam saznao da se arhitektica Aleksandra Faber konzervacijom zidina na Pagu, pa Komižani na Visu, i čak pokraj Rijeke na Praputnjaku se ponovo sadi. Sve više ljudi se okreće zemlji i onome što može dati. Imamo sreće jer su te terase i ti zidovi još uvijek na svome mjestu.

No nije to jedina promjena koju primjećujem. Ljudi, valjda razočarani ovim sistemom sve više meditiraju, gledaju u sunce, ne čekaju trenutak kako bi otišli u prirodu. Čak i tradicionalna religija opada i bilježi sve manje vjernika i manje svećenika.

Stoga odoh ja na Sisol jednoga dana.




Sve je u glavi zar ne? E da, i posjetite ovu stranicu ako ste uživali u Vidinom humoru.

Post info
27.09.2011. (17:39)
30 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Kava sa Jozom



Malo igre sa sestrinom novom pilom Canonom EOS 600 D.



Netko se bio požalio da je Jozo zapostavljen...




...i zato redakcija nadoknađuje propušteno u revijalnom tonu.




Sutra mi je zadnji dan godišnjeg i vraćam se u Brežice. Baš će mi faliti ovaj blentoslav.
Post info
24.09.2011. (19:33)
42 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Pa jebo te led!



(Nema šanse da otvorim novine i provociram si živčani slom radi ovog kriminalca. Jel on ima išta pametnoga za reći? U 20 godina što ga moram gledat nije reko jednu iole normalnu rečenicu a da nije ispunjena mržnjom ili autističnim osjećajem za pitanje res publike)





Blog je najbolji ispušni ventil kojem se vraćam evo sada već 36 mjeseci i kusur dana a ovo mi je 300 -ti post. Mnogi najavljuju svoj odlazak više puta dok ne skape da odlaskom odavde odlaze od djela sebe koji su "zarazili" sa dragim ljudima koje čitaju. Ja svoj odlazak (na nečiju žalost) ne mislim najavljivati jer mi se pari da ću blogati do posljednjeg daha koliko toga imam osjećaj da imam za reći i pokazati ljudima koji ako svrate do mene valjda znači da ih zanima ća ne? Mirče se ne broji ovdje jer je opsesivno kompulsivan. Ako imamo gradske i seoske ridikule šta nećemo imati blogerske?

Valjda ste svi primjetili blogersku potrebu da kada nešto vidimo u zbilji (bio to događaj kojem smo prisustvovali, kakav event, film, knjiga, članak,...) da to mora pretočiti u ove bilježnice sa vrlo mekim pakovanjem i podjeliti sa drugima. Ako je to nešto što te usrećilo onda želiš prenjeti dio doživljaja sa tvojom braćom po tipkovnici.
Ako je u suprotnosti nešto što nas je zgrozilo ili diglo živac onda valjda ne želimo drugima prenošenjem toga dignut živce već sa principom pobratimstva u svemiru upitati:

"hej jel se i tebi pari ovo zbilja groteskno ili je to samo meni?"


I onda dobiješ potvrdnu povratnu informaciju i udahneš sa mišlju "aj dobro, ovo poremečeno ponašanje još nije dobilo zeleno svijetlo u mnogim glavama" što ti pruža utjehu jer se ne nalaziš jedini ko kap u moru između zagriženih komunista i fašista koji sa svojom mržnjom igraju nečiju tuđu igru.

Tako se uhvatim često kako krajičkom oka preletim preko novina koje moji starci još uvijek čitaju i analiziraju i poželim onako instinktivno i ja prolistat i osjetit papir između prstiju (u srednjoj školi sam od preslaganja novina uvijek imao ruke prljave od tinte) ali onda se sjetim da je statistički dokazano da ne postoji jedan jedini put kada se nisam isfrustrirao što dajemo medijski prostor tim lopovima, kurbama i prevarantima (isprika prijateljicama noći, smatram da rade korisniji i odgovorniji posao od ovih zgubidana u saboru bili na vlasti ili u oporbi).

Svaki put kada popustim i okrenem novine onda mi je jasno zašto sam u Brežicama odustao od televizije i novina i da se mogu zagrliti iz zahvalnosti prema samom sebi radi te mudre odluke učinio bi to, opetovano.
Analiziranje i traženje logike tamo gdje je odavno nema je skup sport jer te košta dvije najvrijednije stvari koje imamo: živci i vrijeme. Pogotovo kada gore dotičnog alkoholičara (i njegove kompiće u zločinu) čujem što izjavljuje. I to bude uvijek neka uvreda za zdrav razum. I to na naš račun jer mi plaćamo tu kopilad. U tom trenutku izvuče najgore iz mene i poželim čiču rumenih obraza zadaviti golim rukama ko zeca (sad kad mi dođe kaznena prijava radi prijetnja službenoj osobi, ipka se tu radi o autokratima bez smisla za humor a pošto nemaju inteligencije onda ne znaju ni za ironiju). Zaista sam miroljubiv i grozim se nasilja. Smatram da postoji miljardu prilika prije nego se dođe do šaka ali u ovom slučaju pripadnik one bagre sa vlasti čak i mene pretvori u jigsawa.




Ajme šta bi im radio. Bilo bi tu mjesta za kiselinu iz akumulatora za Glavaša da malo proba supu koju je dao svojim žrtvama. Pa red motorke i cirkulara da im ispilim desanku šakić koja je toliko istrenirana od višegodišnjeg izdrkavanja da prosto vjerujem da imaju problema sa tenisačkim zglobom. Onda ponekad maštam o Golom otoku kako bagra tuca kamen a ja u ulozi zatvorskog čuvara bićujem Milanovića i Milinovića. Sa klještima povlačim jezik Ratku Mačeku i Mehunu, stručnjacima za PR. Jaci nabavim broš koji se stavlja uz nogu i mucho sliči na robijašku kuglu ter sa njom igram balote. Nakon što sam mjesec dana Šukera držao na gladi, pojavljujem se sa sendvičem sa mortadelom i majonezom i pojedem ga pred njim i uživam.

U jednom trenutku shvatim da bi se lako mogao pretvoriti u beštiju poput njih i doći na njihov nivo. Sva ona zvjerstva što su se dogodila nakon drugog svijetskog rata mi pare neopravdana ali razumijem mentalni sklop. Kada ti netko punih 5 godina neda normalno živjet već te tjera da se vucaraš po šumi ili su ti spalili kuću, silovali ženu i ubili familiju kako nećeš osjetiti onaj primordijalni instinkt da ostaviš iza sebe spaljenu zemlju od tih ljudi?

Što bi rekao Samson: "ja sa svim filistejcima" i sruši stupove hrama presudivši sebi i drugima.

No na taj način se samo stvara još zla. Ako smo se barem osvjedočili (ne i naučili) da vučemo sa sobom repove godađaja koji su se dogodili prije 60 godina i to još drži aktualnost na ulici, u tramvaju, u birtiji pa i u saboru (palo mi sad na pamet da bi trebalo otvoriti birtiju i nazvati ju "Sabor").

Kada se tenzije smire onda ratio shvaća da ne može više tako godinama, desetljećima, ma stoljećima i tisučljećima da se bijemo i da uzvraćamo jer smo se bijali. I tako dalje unedogled. Generacija koja je učinila te zločine nakon Bleiburga je otvorila rak ranu po kojoj svi nacionalisti i foteljaši mogu soliti do mile volje kada žele i gdje žele. Uvijek će biti onih koji ne kape ni kope ni špade (o denarima i baštunima da ne pričamo) i koji će im davati glasove koji ovi mogu kapitalizirati. Dobar primjer mi je Zmago Jelinčić ili Joško Joras.

Ajme ko im dade mikrofon?

Onda vidim kod svojih kolega poput Semper Contra koji manijakalno analizira i traži logiku u postupcima nekoga koji svoju logiku traži u nabavi keša a za opću stvar ga boli briga ko i mene za osjećaje (i bogati plaću) Warrena Buffeta ili Abramovića. Onda naletim kod Done i rastužim se zajedno sa njom što uopće postoje takvi ljudi i što takve izjave za sanatoriji djele okolo sa nama, nedužnim ljudima osjetljivih ušiju.

Tko im dade medijski prostor?

Kada ti daješ nekome mikrofon do ustiju pa valjda očekuješ da ćeš čuti nešto smisleno od sugovornika jer zašto davati prostor nekome sa namjerom da čujemo glupost? Jaca ispali nekakvo nemilosrdno sranje i ostane živa, Čačić zgazi ljude u Mađarskoj, ovdje prouzrokuje nesreću i dalje ispaljuje gluposti na prediznorbom programu Kukurikua i ostane živ. Hebrang (joj kako volim tog predivnog čovjeka) izjavi ono o nelaganju i izjavljivanju neistine i nitko ga ne nagovori na politički harakiri i ostane živ.

Hellou???

Po obimu uzoraka (a puno je krelaca prošlo našom malom estradom) u odnosu na predugo vrijeme (sad će 21 godina blogtemazo da nas pljačkaju) možemo slobodno zaključiti da ti tukci nemaju ništa normalnoga što bi moglo izraziti. Kako otvore usta tako ti bude odma žao što je dragi bog ljudima dao dar govora i spušta se mrak na kapcima.

I zato ja, Neverin, apeliram hrvatskim (moš mislit što su hrvatski) medijima da nam poduplaju dozu +Nives Celzijusa (kako bi rekao Alexxl), Lambaša, Pišekica, Gotovaca (nacija nije slušala Vladu ali simpatizira strašno Antu ironije li) i drugih instant zvijezda iz reality showova čije ime nažalost ne znam jer ne stignem pratiti takve sjajne emisije. Nek nam poduplaju španske i turske sapunice. Nek nas pribiju za CMC kanal.

Maradije da nas peru sa time nego sa političarima kad je pametnima već pristup zabranjen. Predlažem da reporteri i novinari prestanu ići na presice i pratiti premijerku, saborske zastupnike, ministre i šefove kabineta, vječnike, poglavarstva i što već ne. Od ljudi koji samo lažu i kradu ne možeš čuti niš pametnoga niti da si na LSD-u i bio bi najsretniji ako onoj tuki isključe reflektore i ostave ju u mraku da halucinira na engleskom.


Način kako da ih uništimo iz unutra? Upišimo se svi u HDZ i zatražimo fetu kolača pa će se omražena stranka urušiti ko kula od karata. Kad su se već vratili Rojs i Vesna Škare-Ožbolt. Naprasno sam nagovoren, ajmo svi u kokošinjac!



Kako on meni pari pametniji od čitave vlade zajedno.

Okej sad bi bilo dosta i previše sam di oduška dao. Onima koji lako izgube živce poput mene predlažem jedan jako jednostavan način za povratak k sebi. Ja si mantram tri riječi "priroda, obitelj, prijatelji" jer su to jedini razlozi zašto ne želim da nuklearka Krško eksplodira. Počinjem nabrajti stvari radi kojih vrijedi živjeti i preživjeti ovu farsu: sunce, more, vjetar u kosi, svijeća u mraku, poljubac, smijeh sa prijateljem i čakule bakule, najbolja prijateljica, Jozo i Pepi, starci, ekipa iz srednje, ekipa nakon srednje, rižot sa škampima, slaganje sa neistomišljenikom, žubor vode, bosa noga po ljeti, sviježi zrak, noćni razgovori sa njom, Kvarner, Gorski Kotar, otoci, Istra, spavanje na toplom dok je vani nevrijeme, međusobno pomaganje, blogeri, umjetnost, knjige, kukuruzni kruh, salata od pomidora, mozarella i bosiljak, putovanja, punjene praprike,...

A onom antipatičnom sa početka posta poručujem: e bogami nećeš Šeki, nećeš danas.



Molim primjetiti cvijetni uzorak lonca :)








Post info
22.09.2011. (13:42)
39 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Proždrli mi bandwith





A baš sam htio servirati red pečenja (putopisi), red salate (politika) i deserta (filozofiranje) kadli me Photobucket obavijestio da je previše buljenja u moje fotografije štetno za taj njihov bandwith i da si izvolim uzet profi verziju koja se naravno plaća.
Pošto sam identičnu situaciju imao sa putopisom iz Rima i kako sam već jednom onako naživciran išao sve html kodove mjenjat sa buketa na imageshake i uvjerio se da zaista uzima previše vremena ne pada mi na pamet opet isto činiti. Za Makedoniju budem napravio novi account na koji ću prebaciti slike a do tada po Goldonijevom principu "dva koraka naprijed jedan nazad" čitamo se uz političko filozofske teme bez bez crvenog mesa.
Post info
21.09.2011. (14:23)
19 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

San o jednom ljetu (2)

Photobucket

Nema bolje stvari nego još malo dozivati ovo ljeto u sjećanju pogotovo sa ovom kišom koju nismo dugo doživjeli.

Photobucket

Bio je to malo i tužan trenutak. Nakon pet dana lumpanja i novih prijateljstva skrasio sam se na gornjoj palubi Petra Hektorovića i usnio cijelim putem. Na dolasku, onako prljavi i umorni, dovukli smo svoje prnje do Baće u Varošu i naručili ćevape. Tip zaposlen tamo u lokalnoj majici sa štikama je bio simpatičan koliko je bio ironičan. On se ne sjeća ali prošle godine mi je objašnjavao kako je na prijetnju žene morao prestat raditi na Hvaru jer su sve sobe imale pogled na more a on je imao pogled u sve sobe (sa tom pričom ide onaj neizbježni očni namig koji bi mi trebao objasniti da osoba sa kojom pričam je galeb veteran).

Photobucket

Nakon pojedenih ćevapa i dogovora da ćemo se naći tamo gore u Zagrebu, naša družina se oprostila i svako je krenuo svojim putem. Po mene je došao muž od drage Gustirne i pripremio mi sobu u svom stanu gdje sam brojao ovćice i usnuo snom pravednika.


Svašta sam naučio o Splitu hvala Gustirninom mužu. Nisam imao pojma da je Marmont imao toliko na srcu grad. Prokurative koje je projektirao ali nije doživio. Sanirao je močvarnu zonu koja je uzrok boleština i dao srušiti dio zidina kako su radili i ostali namjesnici drugih napoleonskih provincija diljem Carstva. Zidovi su bili simbol Ancien Regime-a.

Photobucket

Ulaz u staru jezgru sa rive zapadno od Podruma.

Photobucket

Mletački toranj. Užasno mi je zabavno kad me ispred turisti na rivi ispred Palače pitaju gdje je Palača.


Photobucket

Lijepa mi je ova zgrada do u kojoj je dragi Freud mjesec dana živio u rujnu 1898 i proučavao fenomen galebarenja (ovo zadnje sam izmislio).


Photobucket

Photobucket

Nekadašnja vjećnica (barem mislim). Fotka je za Claudia istog prezimena.


Photobucket

Grgur Ninski gorljivo provodi svoju haringu.


Photobucket

Tko se želi diviti ostalim Meštrovićevim ostvarenjima more uzet bus i otići do Muzeja.


Photobucket

Porta Aurea odnosno Zlatna Vrata, najmonumentalnija od njih 4.


Photobucket

Legionari su sasvim uvjerljivi sa gladiusima, sulicama i oklopom. Tko je proučavao Trajanov stuo u Rimu uvidjet će sličnost.

Photobucket

Dali su građani svjesni arhitektonskih i ikonoloških rješenja mjesta u kojem žive? Kasna antika je doba kada se rimska umjetnosto napokon oslobađa od grčke koja je prouzrokavana stoljetnom eksploatacijom koja je krenula već od osvajanja grčkih polisa na jugu Italije.

Photobucket

Osim što sam se kod Gustirne osjećao kao doma moram spomenuti Primakku i Marchelinu sa kojima sam imao priliku poći na cugu i ugodnose družiti kod Pjace. Ovo ljeto je prošlo u znaku posjećivanja blogera. A protiv države i društva pizdio sam sa Nessom :)


Photobucket

Kakav god da je blog sa svojim stranicama to su samo tehnikalije. Ono što je bitno su ljudi koje ne bi imao šanse upoznati na konvencionalan način. Pošto smo zajednica i pošto sam prespavao kod blogera svakako nudim svoj kauč za blogerske dobronamjernike u proputovanju kao što sam bio ja ovoga ljeta.


Photobucket

Buško jezero u BiH. Kako nismo htjeli ići po jadranskoj magistrali i dožvijeti gužve tako sam se čuo sa Deftonom koji nas je ugostio i dvorio kod sebe na jednu noć. Pokazao nam rodni Tomislavgrad i okolicu.

Photobucket

Od Tomsilava do Ohrida ima 680 kilometara kao i od Splita a i zanimalo nas je vidjeti što više toga po putu.
Od Trilja do Tomislavgrada nam je Ćićko činio društvo. Na granici su nas temeljtito pretražili ali je bilo zabavno.


Photobucket

Kod bazilike sv. Nikole Tavelića koja je izgrađena na rimskom forumu Delminiuma (čiji su ostaci nakon kopanja opet pokriveni šutom, što je bolje nego da bude na milost i nemilost vremenskih agensa) kip poznatog fratra kojem sam zaboravio ime. Alo Def?


Photobucket

Naišao na ovaj plakat a onda sam kasnije saznao da je to djelo Deftonovih ruku.

Photobucket

Vrata su moderna ali reljef mi je baš lijep.


Photobucket

Kip kralja po kojem je grad dobio ime. Zanimljivo mi je da je prethodno Duvno postao Tomislavgrad hvala kralju Aleksandru iz SHS koji se ideološki htio nadovezati na monarhiju bez obzira na srpsko-hrvatske trzavice.


Photobucket

Deftonovi roditelji su nas primili pod svoj krov. Njegov tata je na početku bio šutljiv i mislio si tko smo mi. Ali nakon koje medice i rakijice jezici su se raspojasali i postali smo si svi jako dobri prijatelji :)


Photobucket

Defton nas je stavio u sobu koja potiče taštinu. Samog sebe sam uhvatio kako gledam dal mi je panca narasla od Visa na dalje.

Photobucket

Photobucket

Drugog dana nakon đira po gradu koji s turističke strane i nema baš mnogo toga za prikazat odlučili smo malo vidjeti okolicu. I tako krenusmo prema Šujici gdje je Defton odlučio da mi pokaže ono što je u narodnoj predaji rimski most.

Photobucket


Photobucket

Ako i jest, zanimljivo je da je na hodnoj površini presvućen betonom koji ga ujedno i štiti od raspadanja.

Photobucket

BiH je puna prirodnog bogatstva. Zapamtio sam prijateljicu čiji je tata opisao Bosnu kao nepočeščjanu Švicu.


Photobucket


Photobucket

A onda hitro na ručak do Hajdučke Vrleti u Blidinje. Vjerovatno je dovoljno proći ispod ovog natpisa i auto ti je tehnički pregledan.


Photobucket


Photobucket

U pozadini jezero Blidinje.

Photobucket

Hotel restoran u kojem smo se bogovski najeli.


Photobucket


Photobucket


Photobucket

Photobucket

A sad malo vađenja masti. Odrezak u umaku od gljiva.


Photobucket


Photobucket

Ražnjići vulgaris.


Photobucket

Ono što nismo snimoli su bili slani uštipci na koje se ljeva vrući umak od vrhnja, mmmm


Photobucket

Fotkanje prije rastanka.


Photobucket

A onda sve do Čapljine i tamo na Popovom polju prije Trebinja simpatična nam baba prodala travaricu sa propolisom i meni med od kadulje. "Nek vam dragi Bog do' zdravlja i sreće i ponovo mi se vratite da štogod popijemo" ispali baba ko u filmu.


Photobucket

Pošto nisam vozio mogao sam uživati u blagodatima prirode.


Photobucket

Što više ideš južnije to se život sve više usporava. Ljudi sjede na rubu ceste i jednostavno pričaju. Ne treba im neka televizija.


Photobucket

Jezero kod Nikšića.


Photobucket

Ljudi me pitaju ako se blajham a ja odgovaram da je to od sunca na poslu. Ostali smo ugodno iznenađeni u Gipsy benziskom pumpom. Kupili sokove i nekakve grickalice a kad ono zaštitar nam napunio vrećice na što se u prvi mah mi nismo znali kako ponašati jer tko će ti u Hrvatskoj stavljati namirnice u vrećici?


A onda po makadamu dugom 40 kilometara koji nikako da se asfaltira, bit će radi silne korupcije u zemlji i prosjećnom plaćom od 100 eura. Albaniju smo samo proletili od Skodra preko Tirane za Erbasan pa na granicu sa Makedonijom jer žao mi je reći ali ta zemlja nije sigurna za turiste ali više o tome na povratku iz Ohrida.

Post info
19.09.2011. (18:48)
25 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Kakva perspektiva?



Kada čovjek ne vidi dragu oobu na neko vrijeme onda se začudi svakoj promjeni jer su mu jasno uočljive za razliku od nekoga tko tu osobu viđa svaki dan i ne može primjetiti tihu vodu koja brijege dere. Tako se ja svako malo vraćam u najdražu mi zemlju, domovinu, koljevku moje duše i primjećujem drastične promjene. Samo što su to promjene na gore, od koje mi se plače jer sam osjetljiv na to ako je mojem bližnjem loše, ako moji prijatelji krpaju kraj sa krajem i ako mojoj obitelji prijeti životarenje. Još su moji i dobro: otac razočaran od ljudi koji su raskomadali državnu firmu i pod tajnim ugovorom prodali ju njemcu koji može biti socijalno osjetljiv u vlastitom domu pošto u inozemstvu ima koke koje mu nesu džabe zlatna jaja. Nemam ništa protiv stranaca, da se razumije, imam protiv domaćih veleizdajica kojima želim život koji namještaju svojim bolesnim potezima nama; majka radi u kbc na radiologiji i zrači se godinama da omogući meni i sestri što bolji život i školovanje, srce mi se slama kada vidim da joj zdravlje ide k vragu jer znam što će se dogoditi jednog dana za kojeg se nadam da neće tako blizu; nona živi od bijedne penzije, da nije sa nama kako bi netko tko hramlje i jedva hoda živio sa mizernih 1200 kuna nakon što je cijeli život radila kao kurirka u ptt-u? Kažem da nam je još dobro jer su moji otplatili kredite koje su imali ali su iz solidarnosti postali jamci prijateljima i rodbini pa se onda svakog mjeseca moraš nezdravo brinuti dali će ti ljudi imati novaca da otplate mjesečnu ratu. Kada dođe opomena o kašnjenju plaćanja diže nam se kosa jer čitamo po novinama što se dešava jamcima.

Dužnik prođe lišo a jamac najebe.

Imam više društva. Svako mi je bitno na svoj način. Prijatelji iz srednje škole koje poznajem pola svoga životnog vijeka su mi prevažni. I zato mi se duša raspada kada vidim da im dugovi rastu svakog mjeseca. A neki od njih su pokušali biti obrtnici i svojim radom pridonjeti sebi, državi i društvu ali nema kruha od toga. Država koja živi uglavnom od malih i srednjih obrtnika nemilosrdno ih gloda do kostiju. Prijatelj je zatvorio pizzeriju jer su potraživanja abnormalna u vremenima kada je luksuz postao naručiti pizzu. Drugi prijatelj, koji ima kola hitne pomoći se prijavio na državni natječaj doma zdravlja jedne određene županije da prevozi pacijente (pošto je Milinović u svojoj mudrosti shvatio da se ne isplati bolničkim proračunima prevoziti pacijente na vlastiti trošak, e budale pa otkada se zdravstvo ikad isplatilo ekonomski? Ono je iz potrebe da ne krepamo bez njege nešto neprofitabilno) i promjenio obrt u firmu pa sve to u d.o.o samo da bi se uskladio sa uvjetima natječajima. Što mu je nekakva tajnica u ministarstvu otvoreno rekla nakon što su ga prebacivali mjesecima ko lopticu amo i tamo? Rekla mu je da on ima sve potrebne papire da dobije taj posao ali da je odlučeno da on taj posao neće dobiti. Jer taj posao očito čeka da netko tko ima vezu sa vladajućima nabavi kola hitne pomoći i tako dobije posao. Moj prijatelj je digao pare i pare da bi mogao poplatiti svu tu birokraciju i sada neće dobiti posao. On je u dugovima i pije da zaboravi (a da ne govorimo o scenama koje gleda u zdravstvu gdje je pacijent samo jedna dosadna roba za koju se samo čeka da krepa i da ne sjeda na rashode).

Najbolji prijatelj radi u domaćem brodogradilištu na državnim jaslama. Nitko ne zna što će biti sa tim 3. Majem, stalno najavljuju nekakve modele privatizacije a ni sami ne znaju što bi htjeli. Zna se samo da masu ljudi sa svojim obiteljima ovisi od tih 3500-4500 kuna mjesečno. A država ne želi čekati na davanja i ne zanimaju ako kasni plaća. Kako da moj najbolji prijatelj osnuje obitelj sa tom crkavicom? Kad sam se vratio iz Makedonije dobrodošlicu nam je poželila INA (odnosno MOL) i podignuo nam opet cijenu benze. Gledam to svoje društvo, oni piju da bi zaboravili jer previše boli biti u ovoj nemilosrdnoj stvarnosti. Umjesto da popijemo iz veselja mi pijemo iz tuge jer je tada lako sprdati se sa sudbom.

Lako je tada biti ironičan prema samome sebi.

Osobe koje su mi postale drage za vrijeme faksa i posla na studentski ugovor ne žive ništa bolje. Ljudi obrazovani a moraju da se boje za svako sutra. Prijatelj se brine jer je doveo dijete u zemlji u kojoj vlada apatija i nesigurnost. Kaže da bi bio najsigurniji ako se presele negdje gdje će mu moći pružat bezbrižno djetinjstvo. Par drugih prijatelja krpaju kraj sa njegovih 4200 kn u prosvjeti i njenih nestalnih 2000 i nešto za kojih radi po deset sati na dan. Kako da ostanem ravnodušan na ljude koji bi htjeli na kraju radnog vremena prijuštiti si kakav izlazak ili ono što ti padne na pamet da malo uživaš? Kako ćeš napraviti djete u ovoj državi u kojoj se čovjek više ne cijeni već samo imovinsko stanje istoga?

Nabrajati nedaće moga društva i mojih prijatelja bi potrajalo predugo. Srce mi pati za svakog od njih a nemoć da pomognem svakome od njih me pumpa bijesom prema vladajućima i opoziciji. S toga se ne čudim kada ljudi zazivaju novog spasitelja u vidu Tita ili Franje iako se nadam da nam više nikad neće doći autokrat u povijesti.

Gledam na Kontu u Rijeci penziće koji bez srama (jer moraš odlučiti između stida i biti gladan) kopaju po kantama za smeće i to je postala normala. Tamo gdje radim i živim u Brežicama to još nisam vidio a ovdje je to uobičajena vizura. Tako je u i Zagrebu i u Splitu. Dečko od dvadeset i nešto godina skuplja prazne flaše i limenke po parku tijekom groznice subotnje večeri. Klinac malo mlađi od mene usred bijelog dana žica dali mu mogu prodati dopa ili bilo kakvu tabletu jer se osjeća u kurcu i treba mu nešto da ga digne. Novinski članci, ljudi ostaju bez posla, oni koji ga imaju su potplaćeni, oni koji kradu miljunske iznose ne snose odgovornost a Crkva gradi ogromna i skupa zdanja totalno austitstična na ono što se dešava sa vjernicima. Lijepo sam rekao jednom iskrenom vjerniku da bi možda bilo bolje da maske padnu i da se Crkva registrira kao politička stranka i uđe u utrku za parlamentarne izbore. Postali bi katolička džamahirija ali barem ne bi bilo onih iritantnih laži o oprostu i ljubavi koje sljede zahtjevi za što više novca.

Otvoreno zlo mi je prihvatljivije od licjemjerja. Barem i budalama postaje jasno na čemu smo pa je lakše boriti se protiv neprijatelja koji ne drži figu u džepu.


Vladajuća ekipa nema šanse da učini nešto pametno jer su korumpirani i time su dio problema. Jel možemo očekivati od Jace i ekipe da ode svojevoljno u zatvor nakon 20 godina vedrenja i oblačenja? Naravno da ne, na nama je da se izborimo da se nepravda potisne. Običan čovjek (i često glasač HDZ-a) nažalost identificira državu sa narodom što nije točno ali neke je stereotipe teško iskorijeniti pogotovo ako si izašao iz srednje škole i od tada prestao intelektualno rast. Ne kažem da su ljudi za faksom pametniji ali smatram da onaj koji razmišlja i uči ima više prespektive da nauči nego netko tko je izabrao ideologiju i dopušta da se njime vlada. Zato sam totalno za sudoku igre, za skandinavke, za šah, za čitanje knjiga jer uviježbavaju mozak htjeli mi ili ne htjeli za neke još važnije stvari. Um bez poticaja nema perspeketive da se izbori za bolje sutra. Ako ispadam nekakav intelektualni elitist onda mi može kao argument priskočiti surova hrvatska stvarnost, mislim da ne postoji primjedba koja može uništiti ovu konstrukciju a da je argumentirana i logična.

Sve što preostaje ekipi koja se ne slaže sa mnom jest da me optuži da sam antihrvat i komunist što je sadašnja već provjerena taktika Jadranke Kosor da nas uplaši jedne stranke koja se plaši riječi "partija" u vlastitiom imenu i zato ju nikad ni ne izvlači. Boje se biti proglašeni komunjarama. Ta trauma traje već 20 godina. Franjo Tuđman nakon što je prestao biti dobro plaćeni komunist je postao dobro plaćeni nacionalist i svaka je krađa s toga bila u redu. Nevjerovatno koliko su vanjske fasade nama važne: dovoljno je imati raspelo na zidu i smatrati se dobrim kršćaninom, dovoljno je biti ratni profiter (pardon poduzetnik) i izjaviti da hvala tebi ljudi imaju plaću (od 2500 kuna) da bi te se smatralo herojem i da možeš voziti Maybach i postati gradonačelnikom Splita, dovoljno je izjaviti da voliš Hrvatsku kako bi mogao nesmetano krasti miljune a onima koji se ne slažu sa tobom je isto tako dovoljno proglasiti antihrvatima i crvenima i eto ti ga na rješen problem.

Ovisimo o formi dok nam je sadržaj truo do komposta.

Volim i proučavam povijest jer vjerujem matematičkom preciznošću da prošli identični potezi mogu u sadašnjosti, ako se ponove, dovesti do istih rezultata. Zato je povijesničar (ako nije pod diktatom ideologije pa onda snima "Četverorede") kao mačka, kao da ima 9 života koje je već proživio kroz događaje koja su se desila onima prije njega. Ako se želi shvatiti kompleksnost mehanizama u jednom društvu najbolje je razmišljati na mikrorazini. Zamislimo da je Hrvatska jedan narkoman koji je dobio nekih 100.000 u nasljedstvo (osamostaljenje) i nije mu ni na kraj pameti da taj novac uloži u nekakvu zemlju, nekretninu koja daje sigurnost ili kakav obrt, a niti da te novce čuva u banci. Kao pravi narkić Lijepa Naša želi samo doći do instant užitka i zato rasipa. Ako se mene pita, smatram da je zlo i bolesno proračunato da je hrana iz inozemstva jeftinija (ne i kvalitetnija) od one koja mi raste pred kućom i koja bi trebala biti jeftinija barem radi kraćeg prijevoza.

Kada sam pitao Nikolu i Nauma dal oni imaju trgovačke centrove objasnili su mi da ih u cijeloj zemlji imaju dva. Bogte pa Rijeka ih sama ima dvadeset. Makedonci u svojim restoranima i domovima jedu stvari iz Makedonije. Todorić nam pod krinkom kockice sa hrvatskom kvalitetom uvaljuje smeće samo takvo. U Slavoniji promatram i čudim se zašto seljak gazi traktorom po vlastitom kupusu. Kažu mi da je dobio državne poticaje i da mu se ne isplati dati distributerima kupus jer oni preuzmu 90% sve ukupne vrijednosti tako da bi bio u gubitku.

Gazi se hrana a učili su me da pojedem sve što imam na tanjuru jer drugdje nemaju ni za kruh.

Moguće solucije kako urušiti što brže ovu državu zajedno sa preskupom birokracijom:

1. Aktivni prosvjedi (zar moram napisati mirni?) na ulici.

Vidjeli smo kako je to završilo. Nas 500 se mrzavamo po korzu a ljudi bez empatije sa vlastitiom djecom nam se iz udobnosti smiju iz kafića ne razmišljajući da se smiju vlastitoj propasti pošto smo svi povezani nevisljivim nitima ekonomije i tvoja nesreća zadire u moje mogučnosti da i meni bude bolje. Ako je istina da je jedino zdrav um moguč u zdravom tijelu onda to vrijedi i za zdravog pojedinca u zdravom društvu.

2. Pasivni otpor. Nakrcati se hranom, ne izlaziti na posao, ne plaćati porez državi i na taj način mirno, gandijevski, paralizirati ju i pustiti neka se sama sruši. Mi Hrvati volimo ne činiti ništa ali baš paradoksalno nekako baš to ne činjenje ničega nam ne ide iz ruke i zato idemo svaki dan na posao po svoju crkavicu ili isplatu koja se nikad neće desiti jer bar imamo posao. Neš ti utjehe. Primjer radnica iz Kamenskog je dovoljan.


3. Formirati paralelne mehanizme samopomoći među građanima pošto državna socijala je samo paljevinsko kupovanje vremena. Oni koji imaju dva kruha onako biblijski daju onima koji nemaju ništa. Na taj način se formiraju alternativni centri odluke a toga se država boji ko vrag tamjana. Iako je to smiješno jer je jedina suverenost koja država trenira ona na samim građanima/podanicima pošto je zemlja prodala ključne ekonomske grane koje garantiraju političku neovisnost.


4. Vratiti se ponovo zemlji i počet uzgajati domaće, trampiti se istovremeno sa drugima koji su isto odlučili. Odjebati plaćanje računa HEP-u, formirati komunu sa ljudima kojijma vjeruješ i uživati ista prava i obaveze sa njima. To isto država ne voli jer je to de facto mala država u državi. No mislim da je važnija egzistencija ljudi od Levijatana (ako niste čitali Thomasa Hobbesa učinite to). Jedina slaba točka jest da ovaj način vodi opet natrasg u agrarno društvo a kako smo mi ljudi takvi kakvi jesmo opet ćemo se vratiti okrupnjivanju zemlje i donošenje zaključka da počitičku moć mora imati samo onaj koji posjeduje zemlju. A ne bi volio da se ponovi feudalizam. Mada istini za volju i dalje smo kmetovi jer su nekadašnji feudovi današnji krediti u bankama.

5. Formirati neke druge stranke da se pobijegne od uvijek iste supe koju nam nusi HDZ-SDP koalicija. Pošteni ljudi se ne žele baviti politikom, ne žele se zaprljati njom ali mislim da nam druge nema. Od silnog kukanja i ne činjenja ničeg sami smo si najviše krivi što smo dopustili bitangama kojima ne bi povjerio ni da mi čuvaju biciklu a odlučuj od res publici.

Ja sam ušao zasada u jednu zelenu stranku u nadi da se nisam prevario sa idelizmom predsnednice i podpredsjednice i postao vječnikom koji kontrolira rad predsjedništva. Zasad mi se pari da su dobra ekipa, čim uočim nepravilnosti izlazim iz toga. Ali zasada sam uočio samo pozitivne strane. Radi se o stranci Zeleni Zajedno koja se oformila nakon raskola u najpoznatijoj zelenoj stranci u Hrvata "Zelena Lista" koju predsjednica Vlasta Thot tretira kao obiteljski biznis i koja je u Sisku koalirala sa ekipom iz HDZ-a, znači sa ultimativnim neprijateljem. Oni koji smatraju da je to izvan svake pameti su oformili tu stranku Zeleni Zajedno.

Ima nas malo ali nismo još govna :)

Lijepo sam objasnio svojim sučlanovima da ne mislim vrbovati okolo ljude kao kakav jehovinom svijedok na što nisu imali nikakvih primjedbi. Meni stvara nelagodu kada netko vrbuje mene za nešto. Tko želi znati više o tome ima mail i ciao miao. Volio bi da unutar stranke uzmu aktivnu ljudi kojima vjerujem kao moji prijatelji ili blogeri koje poznajem ali to je samo moja želja bez ikakvog nagovaranja jer najbolje stvari su spontane (moja bi nona rekla "una cosa per forza non la val una scorza" ko zna ovo prevesti dobije pijaču od mene).

6. Masovni ne izlazak na izbore kao znak nepovjerenja ljudi u trenutno stanje i očekivanje od postojeće sveukupne ekipe na odlazak sa scene i prepuštanje mlađim ljudima bavljenje općom stvari.

Oni koji misle da vlada može išta rješiti u gospodarstvu neka se trgne iz sna. Ta je skipa od jučer u takvim govima da će ostatak mandata provesti opravdavajući da nisu lopovi, da su to politička podmetanja i da su sigurno crveni iza toga. Ništa što nismo već vidjeli nekoliko puta. Kako je završilo prije? Završilo je loše, hoćemo li dopustiti da završi još gore? Znam da je neudogno ali je jedina istina ta da naše živote i budućnost sljedećih generacija treba ispraviti vlastitim rukama a fitilj već odavno gori.Najpametnije što su se sjetili jest da su učlanili Tomslava Karamarka u HDZ. Meni se od tog tipa diže kosa na glavi i nikako se ne bi čudio od tog tipa da izdaje naloge da ljudi nestanu u mraku.

I zato trgni se dragi narode i prestani biti materijal zagaženje od strane domaćih veleizdajica. Tim ljudima nakon što im se oduzme jedina vrijednost koju smatraju da imaju a mislim na imovinu treba kazniti za dugim životom u neimaštini jer su to naumili nama. Pognuti glavu i trpiti u tišini može donjeti samo do pogoršanja stvari.

Oni koji ne želi da nam se desi Orwellova "1984" neka si pročitaju roman i neka izaberu bilo što osim nastavka ove agonije.

Da nema prekrasne prirode, obitelji i prijatelja odavno ne bi mogao pronaći razloge za vraćanje u ovu nesretnu zemlju.


Ako ikoga zanima što se dešava sa zelenom scenom onda nek si pogleda malo izvještaje i zaključke sa predavanja na Zelenoj Akademiji u Visu na kojoj sam imao prilike prisustvovati. Kada se političari igraju zdravljem vlastitih građana u ime papirića (i to jeftinog jer je Kerum lijepo izgjavio da su političari jeftina roba) onda smatram da je reakcija građana ne samo legitimna nego se treba smatrati kao samoobranom. U Sisku rade takve svinjarije glede rafinerije da vam se život zgadi.
U Kostreni žele izgraditi koksaru nakon što su građani Bakra udisali to sranje godinama i dočekali njezino rušenje. Zašto su ju uopće rušili ako ju sad opet grade 2 kilometara zapadnije? Jasno mi je da MOL neće stavljati u opasnosti mađarske građane ali zašto naši političari to dopuštaju u ime kapitalizma sa svojima? I da ne spominjemo gradnuu Plomina 3 što će dodatno opteretiti ionako malu istarsko krvarnersku regiju koja se diči svojim prirodnim resursima.


Pitanje je zapravo retoričko.

Ako mi kojim slučajem Jaca prođe sa svojom svitom pod nos jedino što se mogu počet derat jest "izdaja". Dostojanstva još dovoljno imam a straha za svoj život nemam jer životarenje u budučnosti koju mi žele namjeniti kao podanikom koji treba takve bitange prehranjivati mi je neprihvatljiva.
I zato odgovorno optužujem vrh HDZ-a za veleizdaju vlastitoga naroda.

Zahtjevam ostavku i suđenje Jadranke Kosor i njene svite kao i Ivi Sanaderu.



Post info
14.09.2011. (10:09)
57 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

San o jednom ljetu (1)





...pa da ne parafraziram doslovce san jedne ivanjske noći...

Vratio sam se u Rijeku nakon lumperaja skoro od Triglava pa do Vardara. Već sada se pitam dali se sve to dogodilo ili sam sanjao (sogno o son desto?). Kako do kraja godišnjeg imam još dva tjedna nastojat ću pretočiti putopise prije nego nastupi jesen sa svojim čudesima.

Photobucket

Koma nakon 10 sati vožnje od Zagreba do Splita. Jedva čekam izgradnju te najavljene nizinske pruge.

Prve riječi koju ćete čuti ako dođete u Split trajektom/vlakom,avionom su
"accomodation?" i "need room". Sve bi to zasjekao sa jednim "ne hvala" ali balkanske cimer fraj babe su nezaustavljive poput goluba koji navaljuju na komad kruha. O tome ću još pisat.


Photobucket

Prvo što sam učinio u 7 ujutro je bilo otrčati do Peristila pošto sam fanatik kasne antike. Pitam se da li građani i turisti prepoznaju sve te sitne znakove u arhitekturi i ikonografiji koji su nam ostavili graditelji Palače. Zatekao sam samo jednu snenu mačku koja bi rekla da je imala dar govora: "vrag odnija ovog turistu ča se diga tako rano". Potpuno ju shvaćam jer je moj tiha patnja da zateknem Pantheon bar jednom sam i u tišini kako bi ga doživio kako treba.

Photobucket

U Sv. Dujma čujem neko komešanje, svećenik maltertira jednog turistu iz Toskane na što osjećam poriv da popu dam do znanja da mu kuću božju financira i čuva vlada RH sa sredstvima poreznih obveznika na što je ušutio i zalupio vratima.

Ja se ispričao turistu sa "non siamo tutti stronzi come sto' prete del cazzo".

Photobucket

Nevjerovatno mi je koliko je življenje stanovnika promjenilo i u istom vremenu sačuvalo izgled Palače. Da je ostala zapuštena priča bi bila mnogo drugačija za arheologiju. Napad na Salonu od strane Avara (i njihovih potrčkala Slavena) je spasilo Palaču. Svako zlo za neko dobro.

Još se sjećam demagogije svećenika za feštu sv. Dujma prošle godine kada je na zvučnicima hvalio milost božju što je mauzolej krvnika Dioklecijana postala stolna crkva stičenika grada kojeg je car dao smaknuti.

Međutim slažem se sa ironijom izrečenog.

Photobucket

Materijal iz same palače iskorišten za izgraditi neke druge stvari u samoj palači. How cool is that? Ili je samo meni...


Photobucket

Petra Hektorovića svrbe propele i jedva čeka da isplovi u zadani čas.


Photobucket


Photobucket

Nakon dve ure i pol evo nas u Visu. Šetnja do hotela Issa gdje tražim smještaj pošto sam se prijavio na predavanja za Zelenu Akademiju. Poluotočić Prirovo na kojem samostan sjeda na rimsko kazalište i cisterne. Još jedno iskorištavanje onoga što je bilo prije.

Vidio na brzaka Gustirnu, muža i Gligorija Josifovića Raspučina (jesam dobro napisao Gustirno?) kako čekaju na ukrcaj na trajekt.

Photobucket

Prva šetnja po mjestu nakon ostavljanja borši u sobu. Lijepe su mi škure.

Photobucket


Photobucket

Ala Defton.

Photobucket

Arheologija i Visu me rastužila. Helenistička nekropola ostavljena na milost i nemilost zaborava. Jedna tabla nije dovoljna. I košnja bi dobro došla. Bilo bi lijepo da se istražilo što je ispod prije nego su igradili terene za tenis. Nažalost ovakva praksa nije ništa novo u hr arheologiji.

Kada vidim ovakve stvari dođe mi da zadavim glavne neodgovorne.

Photobucket

Ja i prijatelj restaurator složili se da je bolje onda te vrijedne spomenike ostaviti pod zemljom kada ne postoji v od vizije što sa njima nakon iskopavanja. Prezentacija nula bodova.

Vis ima arheologa ali dodjeljena su mu mizerna sredstva tako da sve ovisi o osobnom entuzijazmu. Po meni bi trebalo skupljati novce kod onih koji su se odselili sa Visa po merikama i australijama i umjesto da se skuplja za izgradnju nekakvih kapela ili crkva neka se pare iskoriste za istraživanje i prezentacije da se otrgne otok od žiota samo po sezoni.

Photobucket

Po stilu i kompoziciji sam odmah pomislio na Ivana Rendića, bračanina.

Nažalost mozaik u pozadini se raspada. Groblje je na odličnoj lokaciji, poluotočić Prirovo gdje se nalazi onaj samostan koji sjeda na antičkom kazalištu.

Photobucket

Kip žene je jako senzualan. Ne možeš a da ne pogledaš šta ima tamo di nema ređipeta :)


Photobucket


Photobucket

Polaznici na akademiji sa kojima sam se skompao. Pravnik, fizičar i ekonomist, još dodaš arheologa i stvoriš ekipu koja ima žuljeve na laktu od šanka. Ma sjajni ljudi. Ovdje smo u Komiži i idemo do Modre špilje i uvale Porat na Biševu.


Photobucket


Photobucket

Sveta Marija Gusarica. Komižu napali gusari ali narod je sretan jer je iz mora doplovila ikona madone (tako su mi rekli).

Photobucket

Falkuša, tradicionalna brodica nas sljedi.


Photobucket




Nakon što se sa brodicom stigne u Mezoporat (bar tako mislim) čekamo na kajić koji je jedini dovoljno nizak kako bi ušli u Modru špilju. Geološke naslage otoka su zaista zanimljive.



Treba se spustiti glavu što me podsjetilo na onaj vlakić u Postojnskoj jami.

Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket

Vodić nam je objasnio da za ronjenje u špilji treba imati 4 godine iskustva iza sebe. Meni se svidjelo što se vodići odguravaju sa mezomarinerom od stijenki špilje.



Photobucket


Photobucket



Photobucket

Baš se dobro vide slojevi. Geolozi pomozite.


Photobucket

Uvala Porat. Kako je Marko: ja ovdje nemam osjećaj da sam u Hrvatskoj.


Photobucket

Malo bicepsa i tricepsa na lageru.

Photobucket

U uvali ima jedno četiri dobra restorana gdje se da dobro pojest iako ne za male pare naravno. Nemojte naručiti u bivšoj solionici blitvu sa krumpirom jer ćete ko Darko dobiti blitvu sa samo jednim krumpirom.

Photobucket

Na povratku. Već me uhvatio strah da ja ovdje čelavim. fiuuuu...

Photobucket

Photobucket

Rentati auto dođe oko 360 kuna od 10 h do 18 i treba nadoplatiti razliku u potrošenom benzinu inače se plaća penal od 50 kuna. Podsjeća na nepremtovanje vhs kazeta.

Photobucket

Komiža smještena u tijesnacu između brda. U pozadini Biševo i Svetac (Sveti Andrija).

Photobucket

Komuna, mletački kaštel.



Photobucket

Po mjestu se mogu susresti ovakvi simpatični detalji.


Photobucket

O nekadašnjoj nesigurnosti svjedoči utvrđena crkva Svetoga Nikole i zaštitnika moreplovaca i same Komiže.


Photobucket

I onda šaka u oko. Na cesti za Podšpilje na samim terasama po kojima se sadila loza i iznad izvora pitke vode (tako mi rekli) evo ti ga divlji deponiji. Općina nema para da se to sanira.

Photobucket

Neću se žaliti na neljubaznost nekoliko višana kojima je valjda bila puna kapa turista koji nahrupe u ogromnom broju u 3 mjeseca ali ovo je katastrofa koja se ne more prešutiti.


Photobucket

Sa Huma koji ima cca 574 m visine ako se ne varam.

Postoji ogromno rivalstvo oko višana i komižana čak i u tome da se naznači da kada na jednom mjestu pada kiša drugima svane sunce. Po meni su i jedno i drugo mjesto ljupki na svoj način iako je Vis duži za prošetati dok je Komiža malo zgusnuta.

Photobucket

Na Humu se nalazi vojni radar koji se ne smije fotkat i preko puta crkva Sv. Duha.

Photobucket

Kažu da se u Amsterdamu dade nabaviti sorta vis ali na Visu se ta sorta ne da nabaviti :) Ttko shvata shvata tko ne shvata marš kroz vrata što bi rekao Đole ha!


Photobucket

U jednoj niši u crkvici mi zapela za oko prapovijesna keramika.

Photobucket

Debeli zidovi nas spašavaju od vanjske vrućine.

Photobucket

Odavde se vidi nekadašnji britanka avionska pista koja je sada posađena sa vinovom lozom. A malo ispod Podšpilje u lokaciji Ravno gdje je moj tata odslužio godinu i nešto u jna pa se osjećam i ja nekako povezano sa ovim prostorima.

Photobucket


Photobucket

Na usponu za Titovu špilju.

Photobucket

Nekome je na početku rata smetao riječ Jugoslavija.

Photobucket


Photobucket


Photobucket

Macaklinima očito ne smeta riječ Jugoslavija.

Photobucket

E sad da se jedan Zagorac neće slikati ovdje.

Photobucket

I onda nekakvi čudni stihovi čudnog hvalospijeva velikom vođi koje je napisao Vladimi Nazor.


Photobucket


Photobucket

Ovdje je Mirče od spomena na Jugu već dobio čir na želucu.

(nastavlja se)
Post info
12.09.2011. (22:04)
41 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>