Pa jebo te led!
(Nema šanse da otvorim novine i provociram si živčani slom radi ovog kriminalca. Jel on ima išta pametnoga za reći? U 20 godina što ga moram gledat nije reko jednu iole normalnu rečenicu a da nije ispunjena mržnjom ili autističnim osjećajem za pitanje res publike)
Blog je najbolji ispušni ventil kojem se vraćam evo sada već 36 mjeseci i kusur dana a ovo mi je 300 -ti post. Mnogi najavljuju svoj odlazak više puta dok ne skape da odlaskom odavde odlaze od djela sebe koji su "zarazili" sa dragim ljudima koje čitaju. Ja svoj odlazak (na nečiju žalost) ne mislim najavljivati jer mi se pari da ću blogati do posljednjeg daha koliko toga imam osjećaj da imam za reći i pokazati ljudima koji ako svrate do mene valjda znači da ih zanima ća ne? Mirče se ne broji ovdje jer je opsesivno kompulsivan. Ako imamo gradske i seoske ridikule šta nećemo imati blogerske?
Valjda ste svi primjetili blogersku potrebu da kada nešto vidimo u zbilji (bio to događaj kojem smo prisustvovali, kakav event, film, knjiga, članak,...) da to mora pretočiti u ove bilježnice sa vrlo mekim pakovanjem i podjeliti sa drugima. Ako je to nešto što te usrećilo onda želiš prenjeti dio doživljaja sa tvojom braćom po tipkovnici.
Ako je u suprotnosti nešto što nas je zgrozilo ili diglo živac onda valjda ne želimo drugima prenošenjem toga dignut živce već sa principom pobratimstva u svemiru upitati:
"hej jel se i tebi pari ovo zbilja groteskno ili je to samo meni?"
I onda dobiješ potvrdnu povratnu informaciju i udahneš sa mišlju "aj dobro, ovo poremečeno ponašanje još nije dobilo zeleno svijetlo u mnogim glavama" što ti pruža utjehu jer se ne nalaziš jedini ko kap u moru između zagriženih komunista i fašista koji sa svojom mržnjom igraju nečiju tuđu igru.
Tako se uhvatim često kako krajičkom oka preletim preko novina koje moji starci još uvijek čitaju i analiziraju i poželim onako instinktivno i ja prolistat i osjetit papir između prstiju (u srednjoj školi sam od preslaganja novina uvijek imao ruke prljave od tinte) ali onda se sjetim da je statistički dokazano da ne postoji jedan jedini put kada se nisam isfrustrirao što dajemo medijski prostor tim lopovima, kurbama i prevarantima (isprika prijateljicama noći, smatram da rade korisniji i odgovorniji posao od ovih zgubidana u saboru bili na vlasti ili u oporbi).
Svaki put kada popustim i okrenem novine onda mi je jasno zašto sam u Brežicama odustao od televizije i novina i da se mogu zagrliti iz zahvalnosti prema samom sebi radi te mudre odluke učinio bi to, opetovano.
Analiziranje i traženje logike tamo gdje je odavno nema je skup sport jer te košta dvije najvrijednije stvari koje imamo: živci i vrijeme. Pogotovo kada gore dotičnog alkoholičara (i njegove kompiće u zločinu) čujem što izjavljuje. I to bude uvijek neka uvreda za zdrav razum. I to na naš račun jer mi plaćamo tu kopilad. U tom trenutku izvuče najgore iz mene i poželim čiču rumenih obraza zadaviti golim rukama ko zeca (sad kad mi dođe kaznena prijava radi prijetnja službenoj osobi, ipka se tu radi o autokratima bez smisla za humor a pošto nemaju inteligencije onda ne znaju ni za ironiju). Zaista sam miroljubiv i grozim se nasilja. Smatram da postoji miljardu prilika prije nego se dođe do šaka ali u ovom slučaju pripadnik one bagre sa vlasti čak i mene pretvori u jigsawa.
Ajme šta bi im radio. Bilo bi tu mjesta za kiselinu iz akumulatora za Glavaša da malo proba supu koju je dao svojim žrtvama. Pa red motorke i cirkulara da im ispilim desanku šakić koja je toliko istrenirana od višegodišnjeg izdrkavanja da prosto vjerujem da imaju problema sa tenisačkim zglobom. Onda ponekad maštam o Golom otoku kako bagra tuca kamen a ja u ulozi zatvorskog čuvara bićujem Milanovića i Milinovića. Sa klještima povlačim jezik Ratku Mačeku i Mehunu, stručnjacima za PR. Jaci nabavim broš koji se stavlja uz nogu i mucho sliči na robijašku kuglu ter sa njom igram balote. Nakon što sam mjesec dana Šukera držao na gladi, pojavljujem se sa sendvičem sa mortadelom i majonezom i pojedem ga pred njim i uživam.
U jednom trenutku shvatim da bi se lako mogao pretvoriti u beštiju poput njih i doći na njihov nivo. Sva ona zvjerstva što su se dogodila nakon drugog svijetskog rata mi pare neopravdana ali razumijem mentalni sklop. Kada ti netko punih 5 godina neda normalno živjet već te tjera da se vucaraš po šumi ili su ti spalili kuću, silovali ženu i ubili familiju kako nećeš osjetiti onaj primordijalni instinkt da ostaviš iza sebe spaljenu zemlju od tih ljudi?
Što bi rekao Samson: "ja sa svim filistejcima" i sruši stupove hrama presudivši sebi i drugima.
No na taj način se samo stvara još zla. Ako smo se barem osvjedočili (ne i naučili) da vučemo sa sobom repove godađaja koji su se dogodili prije 60 godina i to još drži aktualnost na ulici, u tramvaju, u birtiji pa i u saboru (palo mi sad na pamet da bi trebalo otvoriti birtiju i nazvati ju "Sabor").
Kada se tenzije smire onda ratio shvaća da ne može više tako godinama, desetljećima, ma stoljećima i tisučljećima da se bijemo i da uzvraćamo jer smo se bijali. I tako dalje unedogled. Generacija koja je učinila te zločine nakon Bleiburga je otvorila rak ranu po kojoj svi nacionalisti i foteljaši mogu soliti do mile volje kada žele i gdje žele. Uvijek će biti onih koji ne kape ni kope ni špade (o denarima i baštunima da ne pričamo) i koji će im davati glasove koji ovi mogu kapitalizirati. Dobar primjer mi je Zmago Jelinčić ili Joško Joras.
Ajme ko im dade mikrofon?
Onda vidim kod svojih kolega poput Semper Contra koji manijakalno analizira i traži logiku u postupcima nekoga koji svoju logiku traži u nabavi keša a za opću stvar ga boli briga ko i mene za osjećaje (i bogati plaću) Warrena Buffeta ili Abramovića. Onda naletim kod Done i rastužim se zajedno sa njom što uopće postoje takvi ljudi i što takve izjave za sanatoriji djele okolo sa nama, nedužnim ljudima osjetljivih ušiju.
Tko im dade medijski prostor?
Kada ti daješ nekome mikrofon do ustiju pa valjda očekuješ da ćeš čuti nešto smisleno od sugovornika jer zašto davati prostor nekome sa namjerom da čujemo glupost? Jaca ispali nekakvo nemilosrdno sranje i ostane živa, Čačić zgazi ljude u Mađarskoj, ovdje prouzrokuje nesreću i dalje ispaljuje gluposti na prediznorbom programu Kukurikua i ostane živ. Hebrang (joj kako volim tog predivnog čovjeka) izjavi ono o nelaganju i izjavljivanju neistine i nitko ga ne nagovori na politički harakiri i ostane živ.
Hellou???
Po obimu uzoraka (a puno je krelaca prošlo našom malom estradom) u odnosu na predugo vrijeme (sad će 21 godina blogtemazo da nas pljačkaju) možemo slobodno zaključiti da ti tukci nemaju ništa normalnoga što bi moglo izraziti. Kako otvore usta tako ti bude odma žao što je dragi bog ljudima dao dar govora i spušta se mrak na kapcima.
I zato ja, Neverin, apeliram hrvatskim (moš mislit što su hrvatski) medijima da nam poduplaju dozu +Nives Celzijusa (kako bi rekao Alexxl), Lambaša, Pišekica, Gotovaca (nacija nije slušala Vladu ali simpatizira strašno Antu ironije li) i drugih instant zvijezda iz reality showova čije ime nažalost ne znam jer ne stignem pratiti takve sjajne emisije. Nek nam poduplaju španske i turske sapunice. Nek nas pribiju za CMC kanal.
Maradije da nas peru sa time nego sa političarima kad je pametnima već pristup zabranjen. Predlažem da reporteri i novinari prestanu ići na presice i pratiti premijerku, saborske zastupnike, ministre i šefove kabineta, vječnike, poglavarstva i što već ne. Od ljudi koji samo lažu i kradu ne možeš čuti niš pametnoga niti da si na LSD-u i bio bi najsretniji ako onoj tuki isključe reflektore i ostave ju u mraku da halucinira na engleskom.
Način kako da ih uništimo iz unutra? Upišimo se svi u HDZ i zatražimo fetu kolača pa će se omražena stranka urušiti ko kula od karata. Kad su se već vratili Rojs i Vesna Škare-Ožbolt. Naprasno sam nagovoren, ajmo svi u kokošinjac!
Kako on meni pari pametniji od čitave vlade zajedno.
Okej sad bi bilo dosta i previše sam di oduška dao. Onima koji lako izgube živce poput mene predlažem jedan jako jednostavan način za povratak k sebi. Ja si mantram tri riječi "priroda, obitelj, prijatelji" jer su to jedini razlozi zašto ne želim da nuklearka Krško eksplodira. Počinjem nabrajti stvari radi kojih vrijedi živjeti i preživjeti ovu farsu: sunce, more, vjetar u kosi, svijeća u mraku, poljubac, smijeh sa prijateljem i čakule bakule, najbolja prijateljica, Jozo i Pepi, starci, ekipa iz srednje, ekipa nakon srednje, rižot sa škampima, slaganje sa neistomišljenikom, žubor vode, bosa noga po ljeti, sviježi zrak, noćni razgovori sa njom, Kvarner, Gorski Kotar, otoci, Istra, spavanje na toplom dok je vani nevrijeme, međusobno pomaganje, blogeri, umjetnost, knjige, kukuruzni kruh, salata od pomidora, mozarella i bosiljak, putovanja, punjene praprike,...
A onom antipatičnom sa početka posta poručujem: e bogami nećeš Šeki, nećeš danas.
Molim primjetiti cvijetni uzorak lonca :)