San o vječnosti
Nisam se znao odlučiti za samo jednu od ovih slika pa sam stavio obje kako bi zadovoljio i jednu i drugu struju u meni.
Vjerujem da će moje tijelo istruliti kada umrem i ništa od mojeg Ja neće preživjeti. Sreća nije ništa manje stvarna samo zato jer završava a niti misao i ljubav gube značaj jer nisu vječni.
Bertrand Russel
Od mojeg tijela u istruljenju narasti će cvijeće i ja ću biti u njima: to je vječnost.
Edvard Munch
Ideja o vječnosti je bolest duha.
Lev Nikolaevič Tolstoj
U zadnje vrijeme mnogo razmišljam o ljudskoj potrebi da nešto što je jako važno smatra presvučeno vječnošću jer se boji da ideja koju gaji prema nečemu može nestati zajedno sa njegovim postojanjem ili neko neodređeno vrijeme nakon (nije važno dali godinama ili eonima jer vrijeme smatram relativnim pojmom, glavno je da kad tad sve ima svoj kraj).
Nailazim na jednu veliku kontradikciju kod osoba koji smatraju da je predmet njihovog obožavanja beskrajno pogotovo ako je to neka zemaljska institucija kojoj sa ponosom pripadaju.
Primjetio sam u dijalogu sa vjernicima (rimokatolicima) kako vjeruju da je institucija poput Crkve određena da traje zauvijek i to pravdaju činjenicom da kršćanstvo žari i pali djelovima svijeta "već" dvije tisuće godina.
Dinosaurusi su planetom kročili i dominirali 160 miliona godina (teško zamisliva cifra, kao da mi netko kaže da sam dobio dve miljarde na lotu, nemam pojma koliko bi to moglo biti dok fizički ne kompariram sa nečime) dok je homo sapiens prisutan na kugli zemaljskoj "tek" 200.000 godina a to je 1/800 od 160 miliona, ako uzmemo u tom slučaju analogni primjer da su dinosaurusi postojali 24 sata onda je čovjek prisutan približno dve minute a kršćanstvo po toj logici postoji samo 7 sekundi.
Sljedeća kontradikcija je u tome što od kršćana možete čuti kako nema te sile pa ni vremena koji mogu oboriti Crkvu što se sukobljava sa činjenicom da će vam netko poslati filmić o najezdi Islama u Europu zato jer muslimani se razmnožavaju mnogo brže nego "urbani" europljani kršćanske vjeroispovjesti.
Film je napravljen kako bi poticao strah od muslimana i na taj način otvorio vrata nepovjerenju prema Drugačijem što prije ili poslje vodi do zločina u ime onoga što se želi zaštiti. Mislim da je XX. stoljeće bilo poučan primjer radi kojeg se ta vrata moraju zatvoriti jednom za svagda.
Zar neće ionako Crkva živjeti zauvijek pa čemu bojazan od Islama? A ako se treba boriti proitv Islama to znači da nije istinita tvrdnja da je Crkva vječna ili da onaj tko zagovara tu teoriju ne vjeruje ozbiljno u nju.
Preuzeto sa wikipedije, fali nekoliko važnih datuma i struja ali to je to manje više.
Ovo je povijest kršćanstva kakvu sam ju učio na dva kolegija na faksu. Vide se razne grane kršćanske vjeroispovjesti koje su se rodile raznim shizmama i različitim načinima poimanja vjere i svaka od tih grana vjeruje da je baš ona ta koja je u pravu dok su ostali zastranili mada su u posjedu barem komadića istine (zato jer dolaze iz istog događaja).
Tako su primitivni (u smislu da su prvi a ne da su zatucani) kršćani vjerovali da su baš oni pravi Židovi dok to isto vjeruju i sami Židovi i muslimani jer svatko od njih sebe smatra eksluzivnim potpisnikom pakta sa Bogom. I tako svaka vjera ovog svijeta misli da je upravo baš ona blažena božjim blagoslovom dok su ostale ili u zabludi ili u posjedu samo djelića saznanja, nikako u potpunosti što čini da svaka vjera omalovažava drugu vjeru tako da ne vjerujem da postoji iskreni ekumenski dijalog dok svatko od nas misli da je njegova istina ona prava a paternalistički sa simpatijom ili sa otvorenim prijezirom gledaju u tuđu. Sa takvim bazama dijalog ne postoji i sve se pretvara u načelna, lijepa ali mrtva slova na papiru za vanjsku upotrebu sa radikalnim stavovima za unutranju upotebu. Dok god ovakvo stanje između vjera postoji ja ponosno izjavljujem da ne želim šporkati svoje ruke nijednom vjeroispovjesti koju je čovjek izmislio pod izlikom da ju je Bog započeo. Zato sam pripadam svojoj vlastitoj autokefalnoj religiji koju sam si naložio da sljedim i da budem učitelj i učenik te da nikako ne evangeliziram svoju vjeru okolo. Moj način razmišljanja umire sa mnom i to me tješi.
Ekumenski dijalog između tri monoteističke vjere me podsjeća na pobratimstvo hrvata u slučaju vanjskog neprijatelja. Čim nam pofali srbin ili slovenac onda nam odmah dobro dođu ljeni dalmoš, arogantni puger, gad od istrijana ki želi autonomiju i odcjepiti se od majčice Hrvatske, riječka pička i tako dalje, nažalost sa popisom nismo finili jer su te oprečne skupine jako maštovite u izmišljavanju pridjeve koje se mogu nakalemiti onom Drugom.
Ako nam pak nema pripitog Zagorca ili zadojene rvatine iz dalmatinske zagore onda dobro dođe pitati svoga sugrađanina iz kojeg je kvarta. Di ćeš veselja ako ti kaže odgovor koji te puni pravednim bijesom pa ga možeš odalamiti jer je sa Zameta, Črnomerca ili Đardina.. gad jedan kako li se samo usuđuje biti od tamo?
I evo tako sam se uhvatio jednog -izma koji isto sanja nedosanjani san vječnosti (koja igra riječi ha?). Smiješno mi je samo pomisliti da ima ljudi koji govore o ostvarenju tisućljetnog sna hrvatskoga naroda i koji sada isto misle da će Hrvatska trajati vječno. Kako nelogično sa njihove strane ali opravdano vjerom. Vjerom koja se može pobiti proučavanjem povijesti.
U Rimu, kada je Oktavijan postao August, na Martovom polju je izgrađena Porticus Vipsania u kojoj je svaki građanin carstva mogao uvidjeti rasprostranjenost moći rimskog carstva nad ekumenom. Rimljani su vijerovali da će njihovo carstvo trajati zauvijek (aeternitas), oni su u to čvrsto vjerovali zato jer im je predaja, otkad je postojao grad Rim, govorila da oni postoje već 700 godina. Kako nećeš u takvom dugom, za ljudski pojam, vremenskom periodu ne vjerovati da će carstvo čiji si ponosni član živjeti pod carevima za vjeke vjekova?
Gdje je sada to rimsko carstvo koje je u završnoj fazi bilo i kršćansko osim u knjigama povijesti, arheološkim ostacima i ludilu raznih diktatora koji su ga htijeli oživjeti kao Mussolini sa svojim impero i Hitler sa Reichom?
Ako krenete listati povijesne karte Hrvatske kronološkim redosljedom bit će vam jasno da se situacija nikada nije iskristalizirala. Na početku je postojao jedan narod slavena podjeljen u plemenima (po tradiciji 12 plemena kao onih židovskih, kakva slučajnost ha?) koji su tek trebali postati Hrvati. Nakon toga ulazimo u razdoblje knezova koji stoluju nad Panonskom i Primorskom Hrvatskom. Primorska Hrvatska polučuje Trpimiroviće, lokalna dinastija koja ujedinjuje zemlju u jedno kraljevstvo po feudalnom principu na franačko. Sjedinjujemo se sa Mađarskom zato jer su naši plemići dobili obećanje da mogu zadržati svoja prava i kmetove (ko šiša kmetove pobogu) i nastaviti istim lifestyleom jedino što trebaju slat vojsku kralju na uporabu kad ih pozove na svoj trošak unutar Hrvatske a na kraljev izvan granica.
Da ne duljim o slavnoj nacionalnoj povijesti i kraljevstvo napadnuto Bizantom, Osmanlijama, Mlečanima, Francuzima, Njemcima, Srbima želim postaviti jedno jednostavno pitanje. Zar doista postoje osobe koje vjeruju da će Hrvatska postojati ovakva kakva jest sa postoječim granicama u neodređeno? Pa zar nas poslodavci ne podučavaju da više ne postoji stalno radno mjesto na neodređeno? Zar nas povijest ne uči da evolucija jedina nezaustavljiva sila?
Ako centralna vlast u Zagrebu se nastavi ponašati ovako mačehinski prema regijama predviđam da će kad tad doći do nereda i možda se pojedine županije odcjepe od matice. Za Istru se nebi čudio. Rijeka u svojoj prošlosti ima sjećanje (iako kratko) na samostalnu državu. Rečenica da smo zajedno jači stoji sve dok svi stanovnici svih regija i gradova ove zemlje i naroda imaju razlog zašto biti skupa. Kada ljudima bude dopizdilo financijsko tlačenje centrale u Zagrebu pojavit će se ljudi koji smatraju da porez koji se plača postaje danak koji se loše troši radi preživljavanja državne administracije a mogao bit biti potrošen na lokalne projekte kapitalne važnosti. Taj proces u Italiji postoji i vodi ga politička parlamentarna stranka Lega Nord pod imenom federalismo pod demagoškim rečenicama "Roma ladrona" sa objašnjenjem da nema smisla izdvajati dio poreza za centralnu vlast koja se pokazuje glomaznim i nesposobnim aparatom a i Jug prožet korupcijom i siromašnijim ekonomskim stanjem izgleda kao propali razlog za izdvajanje poreza sjevernjacima.
Tko vjeruje da postoji išta vječno žao mi je reći ali smatram ga naivnim. Čak i ljudska rasa neće postojati zauvijek tako da opada (ovaj put na sreću) poimanje o vječnoj i neuništivoj gluposti.
Jedina vječnost u svemiru? Ma koliko pekmezasto zvučalo smatram da je to Ljubav predstavljenom kao logikom i redom koji pomiče, kako bi Dante rekao, "l'amore che muove il sole e le altre stelle" (u zadnjoj rečenici u Raju, "ljubav koja pomiče sunce i ostale zvijezde") tojest harmonija svega što postoji. Stvoritelj, proces Stvaranja i Stvoreno kao jedno te isto.
Jasno je meni da je san o vječnosti iz antropoloških razloga potreban čovjeku da pronađe neku utjehu i sigurnost u ovom svijetu kada mu već svijet ne može objasniti zašto postoji i zašto mora gledati svakakva zvijerstva koje činimo jedni drugima. Pokušaji prevare smrti sa nadgrobnim spomenicima je jedan od načina. Hvala mom razmišljanju meni nije potrebna nijedna utijeha koje nude postoječe religije u zamjenu za slijepu vjeru.
Najbolji način da vidimo tko je u krivu a tko je u pravu jest jedna rečenica farizeja Gamalijela: if [the Gospel] be of men, it will come to naught, but if it be of God, ye will not be able to overthrow it; lest perhaps ye be found even to fight against God ((Atti 5, 38-39). Ako je ta rečenica spasila Petra i Ivana preporučujem ju i kršćanima u vezi drugih struja razmišljanja...
Aj sad spreman sam na kritike, da čujem...
