Marketing
Utjeha sumnje
« "Solo gli imbecilli non hanno dubbi."
"Ne sei sicuro?"
"Non ho alcun dubbio!" »
« "Samo imbecili nemaju sumnje."
"Jesi li siguran?"
"Bez ikakve sumnje!" »
Luciano De Crescenzo, Il Dubbio
"Mi zapravo znamo ako malo znamo. Sa znanjem raste i sumnja.
Goethe
"Kad čovjek očajava, uvijek treba da se nada; a kad se nada, treba da sumnja."
Flaubert
"Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro, rat je, prijek pogled je opasniji nego u miru, teže se podnosi i krvavije vraća, a ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar, da se osigura i odbrani."
Mehmed Meša Selimović - Magla i mjesečina
Naravno da postoji i nepoželjna sumnja i da je loše kada ona prerasta u "paranoju" u međuljudskim odnosima i koju predstavlja ovaj zadnji citat od Meše Selimovića ali ja mislim na onu zdravu Sumnju koja nam predlaže da se stvari koje se dešavaju oko nas uzimamo sa zrnom razuma jer nisu onakve kakve nam se predstavljaju preko novina i televizije bez da moramo biti odmah zagriženi teoretičari urote.
Biti okupan sumnjom je najveći blagoslov jer ona pomaže da se dugoročno ne stvrstavam na stranu ičega što je čovjek izmislio i pretvorio u vlastitu stvarnost.
Jasna mi je ta ljudska potreba pripadanja nečemu radi osjećaja sigurnosti sa već postojećim odgovorima koje koljenom na koljeno prenaša svaka generacija i tako stvara percepciju koja nam se usađuje ta ideologija o svijetu.
Kada se zauzmem previše ili počnem vjerovati u nešto iskoči u meni osigurač koji mi govori da sam samo čovjek i da mi je mnogo toga sakriveno. Moji osjeti nisu dovoljni sami po sebi (ne mješam to sa instinktom) kako bi shvatio što se događa i ne mogu se nasloniti eksluzivno na njih.
Svaka moja predožba o svijetu počinje bljediti, više nisam sin, brat, unuk, ni hrvat, talijan, katolik, sve ono što mi je usađeno tjekom rastanja u obitelji, u školi, u društvu.
Na kraju, ostajem samo ja svjestan svoje pogrešivosti, svoga nikad mogućeg shvaćanja svijeta oko sebe, gdje stvari mogu biti a i ne moraju biti takvima kakve jesu što mi ne predstavlja nikakav problem. Radije to nego da počnem vjerovati kako sam ja jedini i oni meni slični u pravu i da na svom malom dlanu držim Istinu dok su ostali obavijeni tamom koju predstavlja laž ili neznanje.
Tada, jako polako, ponovno postajem sin, unuk, brat, prijatelj, građanin sve dok ne osjetim opasnost da će se te forme ponovno stvrdnuti i ja postati presiguran u sebe i svoj um koji mi nameće taj lažni osjećaj sigurnosti dobivenim podražjima izvana radi kojih smo preuvjereni da postoje razlozi iz kojih možemo izaći iz vlastite ljudskosti i činiti zvjerstva u ime "ideala" ili "viših interesa" kako to neki birokrati vole zvat.
Sokratu se može spočitati to što nam nije ostavio niti jedno izvorno djelo ali svaki njegov pasus koji je preživio preko njegovih učenika zlata vrijedi. Pogotovo o znanju da se ništa ne zna koja potiče na zdravu sumnju postojećih odnosa prema stvarima i fenomenima koji se izvitopere prečesto u nedodirljive svetinje koje bi netko branio i prenašao milom ili silom na druge.
Post je objavljen 10.03.2010. u 18:57 sati.