Prošlost u magli
I tako odlučio sam se napisati jedan post. Onako, dugačak nadam se i iskren, emotivan.
Pa, da počnemo. Prošlost u magli je naziv posta baš zato jer želim nekuda zapisati ako ikada zaboravim koliko mi se je život okrenu na bolje. Želim, želim zauvijek znati koliko je volim ili barem koliko me je voljela ako ikada prestane. No kako sada stvari stoje, nekako sam siguran da imam curu s kojom ću ostati zauvijek. Boli me što drugi žele, misle i govore. Ja svoju curu volim i ona voli mene.
No sjećanja u magli, napokon su u magli. Sjećanja na sva ta lica, imena, suze, noću pune suza, noću pune boli i opijene, usamljene noći. Nakon svih padova i poraza. Pa i onda kada sam bio toliko poražen da sam želio odustati, ostao sam nekako tu. Ne znam kako sam uspio, ne bih uspio bez nje to znam. I nekako, nakon svih stvari koje su me pratile kroz život. Učio sam jako malo, nekako nisam gledao, bio sam slijep i živio u svojem malom mračnom gotičarskom svijetu kakav sam i bio. ( uzdah i osmijeh, sada se samome sebi nasmiješim ). Svijet se je činio u mojoj glavi tako mračan, svijet i je tako mračno i jadno mjesto. No nisam gledao kako treba, nisam radio kako treba i nisam živio kako treba. Mogu zahvaliti ne znam kome i čemu što sam i dalje živ. Što vidim svojim očima i hodam svojim nogama. Sve sam to mogao izgubiti, život, nju. A nisam onda ni znao to, nisam poznavao život i njegovu vrijednost.
Vjerujete li da ja govorim da život ima vrijednost? Ako se vratimo na sve moje blogove prije neće pisati to nigdje. Zašto? Nisam znao koliko život može pružiti. Nisam znao ni koliko mnogu voljeti i koliko bez nekoga biti može boljeti. No shvatio sam, naučio sam. Ljudi su stvoreni da budu skupa, nitko nije stvoren da bude sam. I to je to, ona je stvorena da budemo skupa, ona ili ni jedna druga. Nikada više.
Padam. Uvijek sam govorio da padam i da ne mogu prestati padati. I da, bila je istina. Padao sam. Moja psiha je slabila moje emocije su postajale sve teže i bolnije. Polako je zrak disati bilo teško a suze su bile kao sastavni dio mojega lica. Što li mi se samo dogodilo, zašto odmah nisam shvatio život. No ne, morao sam patiti.
Kada sam bio dijete, svojih nekih 14 – 15 godina smatrao sam kako ljudi mogu voljeti i biti tužni jer je to nazovimo normalno. I mislio sam kako je moja cura tadašnja sretna iako sam ja abnormalno depresivan bio i abnormalno tužno pisao. Možda nisam shvatio tada no nisam ni kada je ona bila tužna. I isto je govorila kao i ja da ne voli život ali voli mene. Tada sam u to vjerovao, tada sam to mislio. Sada znam, to je ne moguće.
Kada kažemo nekome da ga volimo. Ne znači li to da želimo da ta osoba bude sretna i da je volimo da želimo da uživa u životu. Želimo biti pored nje? Ako nije tako ne volite osobu kojoj govorite da je volite. Bolje je ostavite. I bilo je tako, cijeli moj vijek. I kada sam s 17 godina probao s drugom, trećom, petom.. desetom nakon nje. Bio sam isti. Govorio sam isto. I kada sam prvi puta imao nju, svoju jedinu, nikada preboljenu, najdražu hoti. I njoj sam govorio isto. Zašto? A nju sam doista volio?
Nikada neću shvatiti. Jer u biti volio sam život a govorio sam suprotno. ( sve je u prokletoj glavi).
Kada sam je izgubio opet sam išao dalje. Govorio ljudima da sam oke i da mi nije stalo. Znali su da lažem. Nikada je nisam mogao zaboraviti ili preboljeti. Nikada je nisam mogao izbaciti iz sebe u potpunosti. Nije bilo moguće. Kada ti netko jednom znači toliko, uvijek će ti značiti.
Im going under....
I vrijeme je opet bilo takvo da nas je držalo 8 mj razdvojenima. Nismo se vidjeli 8 prokletih mjeseci.
Čuli smo se jako malo. Svega par puta. I eto, sve je to boljelo. No ipak, kada sam pomislio da je prošlo. Zaboljelo bi u nekom trenutku sjećanja. Bol, bol i bol. Uvijek je toliko bolio život i ne samo zbog nje. Toliko je toga povrijedilo moje srce kroz ovaj put do sreće. Jebeni život. No kada bih znao da ćeš ti opet biti na kraju boli i voditi me dalje. Proživio bi sve ovo opet. Volim te.
Život me nije mazio. Imam 20 godina nepunih. Nisam tako ni star. No s 16 godina pričao sam s ljudima puno starijima nego ja sada. Davao im savjete i bio im potpora. Zar je to normalno? Da netko s 16 godina može toliko proživjeti. E pa ja jesam.
Srce je bilo ispunjeno tugom i ruke su bile slabe, krv ispunjena alkoholom. I onaj dan kada sam te vidio opet nakon 8 mj. Alkohol je bio u mojoj krvi. Toliko koliko ga je bilo tolikom brzinom je i nestao. Kada sam te opet vidio, opet te zagrlio. Opet te poljubio. No da sam barem odmah shvatio. No nisam. Volim živjeti. No ne znam to, ne tada.
Toliko sam sranja napravio. Povrijedio te, moje ponašanje...
Ne znam zašto sam sumnjao toliko da možemo uspjeti i ponašao se tako glupo prema tebi.
Mogao bih ti ovo reći u lice ali zašto. Ovako želim da svi znaju da vidiš da doista to mislim.
Žao mi je jer sam bio kreten i znam da sam bio kreten. Povrijediti nekoga koga voliš samo zato jer misliš da ga ne voliš više toliko koliko si prije i zato jer jednostavno ne znaš što osjećaš u nekom određenom trenutku bilo je glupost. Moja greška i moja zahvala jer si mi oprostila.
I onda sam napokon počeo shvaćati koliko te volim. Stara ljubav koju sam osjetio prema tebi se je vratila u mene. Ispunjavala me je. I da, to si bila opet ti i to sam opet bio ja.
Lijepo =)
Koliko mi je trebalo da shvatim da moram prestati piti i koliko mi je samo trebalo da shvatim koliko moram početi voljeti i cijeniti život. Jer imam tebe, jer imamo ovaj život i živimo ga kao jedna duša i 2 tijela. Oprosti mi.
Moralo se je dogoditi....
Valjda nije moglo drugačije. Valjda je to bio jedini način da shvatim. I žao mi je. Žao mi je jer znam da te je to boljelo i znam da ti je bilo teško gledati u ožiljak kasnije. I dalje, imam ga ali znaš.
On me podsjeti na to koliko sam bio blizu smrti i koliko sam uistinu bio glup kada nisam shvatio da te volim i život koji mi daješ TI. Primio sam tvoje tijelo, srce, dušu. Sada je vrijeme da primim i ovaj dar koji mi daješ. Sreću i život.
Nakon svega što sam bio, prošao i došao do ovoga. Eto što sam postao.
Tvoja velika maza koja će te uvijek braniti i čuvati od svega što bi ti moglo nauditi. Znaš da koliko nježan bio s tobom toliko bi grub bio s bilo kime tko ti se približi.
Nikada nije bio problem. Nikada ni neće biti problem. Živjeti za tebe, boriti se za tebe i na kraju krajeva voljeti te. Tebe i samo tebe. A ja doista volim samo tebe.
YOU BELONG TO ME, my sow white queen.
I znaš, uvijek ćeš mi pripadati. Kuda god otišla koliko god daleko od mene bila. Biti ćeš moja. Samo moja.
Ledeni plamen naše ljubavi
Tvoj pogled je ledio moju bol
Ledene oči kraljice kao ti
Nisu mogle me ne usrećiti
Anđeoski dodir kao tvoj
Nije mogao ne uljepšati život moj.
Sada znam, sada vidim
Drugačije je sve
Drugačije nego si pronašla me
Tvoje oči, tvoja duša, tvoji poljupci.
Sve što osjetim, sve što želim
Sve uvijek si bila ti
Moja ljubavi
Nikada te neću moći ostaviti
Nikada nitko bitan nije bio
Nitko kao ti
Moja ljubavi
Nikada te neću pustiti.
Nikada ne smiješ otići
Moje će ruke uvijek tebe čekati
Moje srce bez tebe će umrijeti.
Tvoje oči kada gledaju me
Lede se u meni tužne emocije
Život koji slabašna je vatra bio
Duboko u sebi je krio
Sreću koju si zapalila ti
Plamen beskrajni
Plamen naše ljubavi.
Tvoje lice zauvijek će biti moj san
Tvoje tijelo zauvijek će biti najljepši dar
A moja ljubav zauvijek će biti dio mene
Dok god živim za mene si ti
jedini razlog moje sreće, jedini put k mojoj ljubavi.
Toliko od mene. Vjerujte mi da kada jednom shvatite moj post. Shvatiti će te doista voljeti.
Pozdravljam sve. Do čitanja.