|
|
subota, 30.10.2004.
SVITLO NEK JOJ LJUBI LICE...
Upravo se vratismo s Trga.
Puni smo dojmova, bilo je prekrasno...
Od "Pape moj" preko "Magdalene" do "Galeba", svi pjevaju, svi znaju riječi, svi se ljuljaju u ritmu.
Večer puna magije, mjesec se naviruje preko oblaka kao da hoće bolje vidjeti zašto svi ti ljudi gledaju u jednom smjeru, ljuljaju se svi u istom ritmu, pjevaju iste pjesme...
Trg okićen plavo i bijelo, na velikom ekranu smjenjuju se slike Olivera kako pjeva sa reklamnim porukama INE, svjetla lasera paraju nebo, ponekad prekidana letom golubova i noćnih leptira.
Pale se upaljači. "Sve bi da za nju, moju nevoju..."
Odjednom - muk. Sekundu-dvije-tri. Prvi taktovi "Cesarice". Oduševljeni uzvici.
BAAAM - BAAAM!!!!
Svi dižemo glave! Počinje vatromet!
Najljepši i najduži vatromet koji smo vidjeli u životu u živo!
Kad misliš da je gotovo, iznenadi te i počinje još, i još, crvene rakete koje se pretvore u velike cvjetove, zlatne zmije što se rasprskavaju u tisuću zlatnih zvjezdica, zelena svrdla srljaju u noć... Opet smo djeca, vrištimo od oduševljenja, od ljepote, od ushićenosti - smijemo se ko ludi od sreće... 
Trajalo je, valjda, 5 minuta, 10 minuta, nemam pojma, izgubiš pojam o vremenu, kad je završilo - okrenemo se k pozornici, a glazbenika više nema, tu i tamo neko još pakira instrumente...
Gotovo je.
Pješačimo do Keglića gdje smo parkirali auto, vraćamo se u stvarnost.
Nemojte zaboraviti - NAGRADNA IGRA TRAJE I DALJE!
Izvjestit ćemo vas o mogućim prijedlozima za glasanje.
A meni je danas rođendan, tra-la-la-la-la-la.....
I nemojte pitati koliko godina imam. 
Najzgodnije mi je bilo u Tonkica Palonkica frrr kad je jedan klinac odgovorio, na pitanje koliko godina ima, da on NEMA 5 godina, jer da ih je već potrošio.
Tak sam i ja potrošila izvjestan broj godina... 
Princeza
|
utorak, 26.10.2004.
NAGRADNA IGRA ZA SVE BLOGERE I BLOGERICE, A I ŠIRE
Odlučili smo nagraditi nekoga (ili nekoliko) blogera ili blogericu za vjerno čitanje i pravilno razmišljanje. Objašnjenje nagradne igre:
Mi se bavimo (između inih stvari) i izradom suvenira (živila proizvodnja u Hrvata!). Pošto je kod nas izbor suvenira ne očajan, nego očajan, odlučili smo se na taj nadasve hrabar iskorak (ali ne onaj!). Izrađujemo stvari od prirodnih materijala (uglavnom) i naravno efektnijeg dizajna od nekadašnjih čaplji i magaraca.
Upravo smo u pripremi izrade ekskluzivnog suvenira za EXPO 2005 u Japanu, ali nije to predmet nagradne igre i nismo još spremni taj podatak podijeliti s nikim...
Nego, pitanje glasi:
ŠTO BI MOGAO BITI EKSKLUZIVNI HRVATSKI SUVENIR I OD KOJEG MATERIJALA?
Nagradna igra traje 15 dana, dakle do 10.11.2004. točno u podne.
Dnevno ćemo Vas izvještavati o najzanimljivijim prijedlozima o kojima VI morate glasovati.
NAGRADA
Onaj čiji prijedlog dobije najviše glasova biti će nagrađen upravo tim suvenirom, dostava po dogovoru.
ČEKAMO VAŠE KOMENTARE!!!
|
____Hey little sister, what have you done_____
Dobili smo poruku od Princezinog buraza, prekrasna je i opisuje kak je to bilo kad je bilo pa, eto, da podijelimo s vama svima…
Naslov poruke: __Hey little sister, what have you done___
«Jel to bilo jučer, ono, kad smo se vozili u mečki i slušali Billy Idol – White Wedding sa 160 na sat po Ilici, a svadba nas je lovila? Da ne bi neko mislil ili se kriivo sjećal, mladoženja je izabral muziku, haha.
Imam film (fotoaparatski) od još jedne godišnjice, ne od ove, nego od jednog dana kad sam se posvađal s nekim vozačem autobusa kaj mi je gazil motorček, a taj sam dan i prvi put čul da dolazi potomstvo. Nekak mi se čini da nisam nikad to razvil, ali, budem ja to.
Puno sreće i dalje
Buraz"
Poruka je to od koje ti srce zatitra i podsjeti nas na one dane kad smo bili mladi, lijepi i šašavi (kaj to nismo i sad!?!).
Fala ti, buraz, ko bratu!!!
|
nedjelja, 24.10.2004.
Nadolazi nam 29. 11. dan respublike
Nadolazi, nadolazi: pa evo jedan za ususret:
-Vozio se Tito Pulmanom (mercedesom) po auto-putu bratstva i jedinstva u smjeru Zagreba, kad primjeti da ga slijedi Fićo.
"Šofer, fin auto napravismo našoj raji, nego daj gasa, ipak je ovo mercedes!"
Vozač oplete po gasu, medjutim ni malo ne odmakoše...
Tu već dojure do Zagreba, a Tito će oštro: "Vozi na sljeme, izgubit ćemo ih po zavojima."
U času su bili na Sljemenu, kad figuar na zadnjem štosdenferu!!!
"Isuse, Informbiro, sigurno me hoće ubiti!! A neka, ipak sam ja neki narodni heroj, stani, idem van!!" Iskoči van, a iz fiće se izvlače Mujo i Haso pjevajuć iz sveg glasa: "DA SA TVOGA PUTA NE SKREĆEMO, PUTA NE SKREĆEMOOOO.."
|
Godišnjica
Vjerovali ili ne danas je Bitangi i Princezi 17 (sedamnaest) godina braka.
Potomstvo
|
četvrtak, 21.10.2004.
KESTENIJADA
Mi živimo u podsljemenskoj zoni, u istoj kući s Bitanginim roditeljima.
Imamo svoj stan na katu, a oni su u prizemlju. Tak da imamo mira, oćemo prat suđe-nećemo, oćemo se svađati (je, ljudi, i mi to radimo!)- nećemo i tak.
Rijetki su oni koji imaju privilegiju živjeti u kući sa više generacija, pobrati iskustva starijih i živjeti u skladu s mladima. Nas je u kući 6 : Deda, Baka ( preko 70), Nećak (26), Potomstvo (uskoro 17) i nas dva u najboljim godinama.
Deda i Baka (velikim slovom jer ih svi u kvartu tak zovu, oni su svima deda i baka) su jaaaaaako dobri ljudi, kak veli meni moja draga mama, ne bi našla bolje ljude ni da sam ih svećom tražila. (a tražila sam samo Bitangu, oni su ko nekaj gratis kaj dobiš, al ne one plastične vure kaj su znali djeliti u prašku, fakat su dobrice od ljudi).
Deda jako voli hodati po šumi, brat gljive, kestene i to. Baka se srdi zakaj on hoda po šumi, jer je bolestan, a ne kuži da ga to održava.
I tak donese Deda hrpu kestena i naprave oni kestenijadu, obogaćenu onim istim moštom kaj smo ga pobrali (mislim grožđe) prije par tjedana.
Pije se izabela (iza čega?), naravno, rubin boja, vijenac, sve kak treba biti.
Hrdamo mi te kestene, žderemo mošt u velikim količinama (mljac) i guštamo ko mali prasci.
Osjećam se ko da pišem zadaćnicu u školi : Jesen u mom gradu…
Princeza
Evo još i jedan stari vic:
Došli s HTV-a snimati uobičajeni radni dan jednog zagorskog seljaka.
-Ispričajte vi nama Joža, kak izgleda vaš radni dan?
-Evo ovak: Jutro se ja i Bara zdignemo, ona skuha kavu, pa si popijemo kavu i trgnemo si saki po jen štamprlek rakijice, a ja neki put i dve.
Onda ja prejdem kravama, kokošima i pajcekima, to počistim, a Bara za to vreme dela fruštuk. Onda si pojedemo fruštuk, pa si popijemo saki deci-dva vina.
Onda si ja zemem kanister vina na traktor i prejdem orat. I tak orem ja, orem, pa si male popijem, pa opet orem, pa si pak male popijem, i dojde vreme za iti doma na ručak. Bara nekaj fino skuha, pa si posle ručka saki popijemo dva-tri deci vina…
-Čekajte malo, Štef, pa mi snimamo emisiju koju budu gledala i mala djeca, dajte malo to drukčije, samo o rakiji i vinu pričate, možda malo kulturnije….
- A hoćete kulturnije?
-Onda bumo ovak:
Jutro, kad se Bara i ja zdignemo, ona skuha kavu, pa si popijemo kavu i saki si pročita po jednu slikovnicu, a ja neki put i dve.
Onda ja prejdem kravama, kokošima i pajcekima, to počistim, a Bara za to vreme dela fruštuk. Onda si pojedemo fruštuk, pa si prečitamo saki jednu malu, tenku knjigicu.
Onda si ja zemem jednu debelu knjigu na traktor i prejdem orat. I tak orem ja, orem, pa si male prečitam, pa opet orem, pa si pak male prečitam, i dojde vreme za iti doma na ručak. Bara nekaj fino skuha, pa si posle ručka saki prečitamo po jednu-dve knjige.
Onda se malo odmorimo, Bara tam nekaj oko kokoših prčka, a ja si prejdem u biblioteku k pajdašima.
A kad tam, puna biblioteka, neki su već tak načitani da čitaju na glas, a neki i popevaju. I tak si mi prečitamo knjigicu-dve-tri i zabavlamo se, dok nas Štef bibliotekar ne stira van : Fajront! Dost ste čitali!
I tak mi stojimo pred bibliotekom, kad se nešče seti da Francek ima tiskaru i v nje finih friških knjiga…
|
srijeda, 20.10.2004.
UH, OVO JE BILO PREOZBILJNO, ETO VIC..
Useljava se arapin u S.A.D. i normalno prolazi proceduru za green card:
Službenik: Name?
- Abdulah ažva abla nešto
:Sex?
- Yes,yes, every day!
:No, no. Mail , femail
-O ,yes, mail, femail, sometimes camel...
bitanga
|
utorak, 19.10.2004.
Nije posel zec...
Koje čime se bavimo ne bi li priskrbili kruh svagdašnji za sebe i bližnje nam. Tako se svakog jutra, podneva i večeri upuštamo u tzv. Radnu obavezu. Rad nas razlikuje od živina koje osim punog želuca i preživljavanja mladunaca i nemaju neki viši cilj. Mi razmišljamo i o školovanju, skijanju itd. No nisam o tome htio…više o tome kako se mi sami odnosimo prema poslu od kojeg nam ovisi S V E. Raditi se mora . Bilo bi fino da nas recimo puste u penziju posle škole do recimo 55 god. A onda šljaka do smrti, uživali bi maksimalno u klincima ,dok smo još mladi tulumarili bi nonistop, izživili se i kad smo iznjedrili djecu i prošli sve i sva, šljaka bi nam došla kao hobi. Možda će tako izgledati neko buduće društvo kad će posao biti privilegija ,a ne obaveza. No sada, na početku ovog stoljeća i dalje moramo raditi (Da Zvjezdane staze! Gdje pare nemaju značenja…) za kruh nasušni. E, ja vas sad pitam: kad već moramo negdje provesti 7-8-9-12 sati i više, što se, brate, ne primimo posla? Osobno mi je neugodno kad neku šljaku radim i ne napravim ju kak Bog zapoveda, nego zbrljam ko Brljanić Brlja. Što sam opće vrijeme gubio da posel nisam kak spada napravio. Na primjer, gledam ove žene, službenice ljute, u Fini , u dućanu, u katastru, na sudu, u javnom WC-u: reže, škrguću zubima, nepristojne su do bola i ne samo žene, jasno. Ja razumijem da je čovjeku drago kad ga svi moraju oslovljavati pristojno, gledati sniska, šeniti na svaki ljubazan potez, a ne mora biti tako. To je ko priča o kokošima i naočitom kokotu, koje će napravit još jedan krug da ne ispadnu prelagane..Ili : dopelaš auto u servis radi trokiranja u ponedjeljak a oni ti vele: Dođite u drugi petak pa bumo vidli..Onda doktori: nedo ti bog da veliš: Ja bi drugo mišljenje, a oni se uvrede ko p.ć.e, a svašta; ko da bi nakon pogrešne terapije došli na grabu di bi vam promenili sprčkanu "ČUKU" npr. Političari, eh to je nekaj sasma drugšega: Kad bi postojala volja,političari mogu dekretom,preko noći riješiti npr.:naplatu potraživanja (to nas posebno peče, nas, poduzetnike, a za nama : zaposlenike pa njihove familije itd. Ali ne,nek voda ostane mutna ne bi li došel do još kakvog novca MUTLE, KUCIČ & GANG, ali tko sam ja....
Općenito, od ovog rata pravi je deficit smijeha, namrgođene face, a ne tako davno, 80-ih, npr. mogo si otić van, bez straha tvojih roditelja da će te neko nagazit, izbost nožem, i šta ja znam (nisam nikakav jugonostalgičar, da ne bi krivo protumačili priču) jednostavno su ljudi bili srdačniji i privatni problemi nekad su bili javni. LJudi su se trudili. Nestalo je te suosjećajnosti ljudske. I sad bi neko mogo reć, kakve to veze ima sa poslom.
Želim nešto poručiti ovim mladima : Kad učite, kasnije radite, još kasnije odgajate djecu, radite to iz sve snage!!!!!!
Čak i kad idete na izbore bez obzira za koga glasujete; idite na izbore jer je i to posel kojeg ne bu nitko napravil za vas! I ne brinite; na kraju uvijek dođe konobar sa računom i kaže : Imali ste!?
ZATO SE NE MIČITE GANGSTERIMA I NE OČEKUJTE DA NETKO NEKAJ PROMENI ZA VAS, A OBZIROM DA NITKO NEMRE PROMENITI NIKOGA, POČNIMO SA SAMIMA SOBOM.
I DA , POSEL JE ZEC I TO VRLO BRZI !!!! Bitanga
|
nedjelja, 17.10.2004.
LJUBAV DO NEBA…
Dogodilo se baš nešto lijepo:
Petak, podvečer, ulazi na moja vrata Nensy Dee. Navratila.
Pita ona gdje je Bitanga? Reku, zatvorila sam ga u podrum, nije bio dobar. A iz dubine kuće (ko iz dubine duše) se čuje: dong, dojng, dong, dong… Ma ne, kažem, nekaj popravlja u radioni.
Sjetile se mi da je bratiću D. Bio rođendan, ali ga nije bilo doma (terenski čovjek) pa da odemo u čestitare danas, dan ko i svaki. Bitanga će doć kad završi. Na brzinu okupile ekipu, (normalno je da nekome pozoveš nekoga na kavu, sok, gemištec, kaj bi se dotični brinul oko toga) i krenule. Otpjevale pjesmicu «…srebra nemam, zlaataa neeemaaaam» i zasjele. Organizirala se na brzinu i neka okrepica, društvo se zgusnulo, domaćini u čudu…
Brbljamo, tračamo, malo gledamo BB (neki to prate, pa hajde…).
Nestalo okrepice. Ali tu je The Bitanga koji spašava stvar 5-litrenkom vina, iz zaliha za atomski rat. (And the day is saved!)
U jednom trenutku Plavuša ispruži ručicu prema meni, ja si mislim, ženi treba nježnosti, da ju malo podragam, kad ono – novi Prsten, plavo oko.
Razlegao se urlik kroz kuću : «Jeeeeee, Prsteeeeeeeen, to je toooooooo!»
Svi nas gledaju ko da smo lude ( a jesmo). Tada Plavuša svečano objavljuje : Pale su zaruke! Napokon neka svadba! Već dugo nismo bili na svadbi! Svi urlamo od oduševljenja!
Obećali smo da bumo na toj svadbi napravili gusjenicu, ko rukometaši, i naravno, na to nas se odmah podsjetilo: nema svadbe ak ne bu gusjenice!
Odmah su pale ideje za vjenčanicu, (Blondie izgleda ko Barbika, visoka, vitka, duge noge, duga plava kosa) a bogami i djeveruše (to smo, normalno, mi). Kaže Plavuša da možemo biti djeveruše ak bumo imale naračastu haljinu s puf rukavima i u glokn, eventualno na volančeke…. Strašno…. Ali, pristajemo.
Blondie cvate ko poriluk na mjesečini, žena zrači zrake kroz grad, a i šire, vidi se iz svake pore koliko je sretna…
Imenjak cvate jer će oženiti najljepšu djevojku…
A mi sretni jer su oni dva sretni…
Pa gdje ćeš veće sreće….
To je jedna od večeri koje se pamte zauvijek…
P.
|
petak, 15.10.2004.
Lude 60te
Danas smo na sociologiji raspravljali o kontrakulturama. U to se ubrajaju hippiji iz 60tih, pa sam malo razmišljala kak bi mi familjia izgledala da su hippiji. Zamislite ovo: izlazim iz autobusa, imam kosu do struka i traku oko glave. Ispred kuće sjede baka sa dugom sijedom kosom i deda sa afro-zurkom i njeguju marihuanu u teglici. Zaustavlja se mini van u koji se ne vidi od dima i iz njega izlazi bratić sa cvijetićem zapiknutim u kosu i gol do pasa. Ulazim u kuću, a unutra Bitanga i Princeza motaju i pričaju o značenju vode od kiselih krastavaca za život naše male papigice Lahora (inače se zove Mirko). I oni su obučeni u nekaj prugasto i naštrikano i obadva imaju kose do riti. A Bitanga ima i bradu. Dolaze nam Nensy Dee, Ricky, Plavuša i Imenjak na bratić party u podrumu i puštaju si California Dreamin'...
Eh di su takva vremena... Mislim da bi mi bilo baš zabavno živjeti u šezdesetima. Svi su samo tulumarili i bili sretni. Čini mi se, a možda se varam, ali su se ljudi i više družili. Treba napraviti neko hippie druženje.
Potomstvo
|
srijeda, 13.10.2004.
OBITELJ
Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio,
''O, oprostite mi, molim vas!'' rekla sam
On je odgovorio, ''Molim vas, oprostite vi meni;
nisam vas vidio.''
Bili smo tako učtivi, taj stranac i ja.
Otišli smo svojim putem i pozdravili se.
Ali kod kuće se pričala drugačija priča,
kako smo tretirali svoje voljene, mlade i stare.
Kasnije toga dana, dok sam kuhala večernji objed,
moja kći je stala iza mene vrlo tiho.
Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njom.
''Makni mi se s puta!'' rekla sam uz viku.
Ona je otišla, a njezino malo srce se slomilo.
Nisam shvatila koliko sam oštro govorila.
Dok sam ležala budna u krevetu,
tihi Božji glas mi je progovorio,
''Dok si dijelila sa strancem
uobičajenu uljudnost,
tvoja obitelj koju voliš, bila je povrijeđena.
Otiđi i pogledaj na kuhinjski pod,
naći ćeš cvijeće pokraj vrata.
To cvijeće je tvoja kći donijela za tebe.
Ubrala ih je sama: ružičasto, žuto i plavo.
Stajala je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje,
nisi vidjela suze koje su ispunile njezine male oči.''
Tada sam se osjetila tako malenom,
i suze su mi počele kapati niz lice.
Tiho sam otišla i klekla pored njezinog kreveta;
''Probudi se, malena, probudi se,'' rekla sam.
''Jesi li ti ubrala za mene ovo cvijeće?''
Smiješila se, ''Našla sam ih vani, kod drveta.
Ubrala sam ih zato jer su lijepi kao ti.
Znala sam da će ti se svidjeti, posebno plavi.''
Rekla sam, ''Kćeri, jako mi je žao što sam se onako ponijela danas;
nisam trebala vikati tako na tebe.''
Rekla je, ''O, mama, u redu je.
Svejedno te volim.''
Ja sam rekla, ''Kćeri, i ja tebe volim,
i volim cvijeće, posebno plavo.''
OBITELJ
Jeste li svjesni da ako umremo sutra,
tvrtka za koju smo radili, lako nas uskoro može zamijeniti.
Ali obitelj koju ostavljamo iza sebe
osjećala bi gubitak do kraja njihovih života.
I molim te, razmisli, unosimo se u posao više nego u svoje obitelji,
ne misliš li da to nije mudro ulaganje?
Dakle, što je iza priče?
Znaš li što znači riječ obitelj? FAMILY
FAMILY= FATHER AND MOTHER I LOVE YOU
Ovu poruku dobili smo putem e-maila od drage nam prijateljice. Morali smo je podijeliti s vama.
|
utorak, 12.10.2004.
HVALA BOGU
Ljudi, imali smo više sreće nego pameti. Mogli smo NE biti ovdje, sam nas je Bog čuvao. Motor na autu je zaribao, srećom nije u vožnji. Povodom toga palimo ovu virtualnu svijeću i zahvaljujemo Bogu.
|
ponedjeljak, 11.10.2004.
Pirati iz Kariba ili Domoroci iz Karina?
Stigli mi. Jedva.
Nismo bili na Kornatima, kao što se misli u kuloarima, jer za te putešestvije ti treba malo više vremena, ne samo tri dana.
Bili smo u mjestu zvanom Meka Draga ilitiga Soft Darling, u majušnoj vikendici prepuštenoj na čuvanje našim prijateljima od strane jednog, kak to Barba veli, Starosjedioca.
Krenuli smo oko 6 popodne, lagana gužvica, al kaj nas briga: našla sam kazete koje smo si snimali za jednu novu godinu - domaćice - pa smo tulile od do, uz laganu okrepicu GP bombica (fala ti Bože da je Nensy Dee jedna vrlo pametna plavuša). Moraš, kad te pjesma reže na pol.
Vrijeme nas je poslužilo, krasno, sunčano, bure ni u talonu. Obišli smo sve znamenitosti okoline: Obrovac (plac, dućan), Benkovac (u prolazu), Skradin (kava dobra u marini), htjeli na slapove Krke, ali oni tamo hoće 50 kuma po glavi, nas je šest, a preračunato u gemište to ti je jako puno... a slapove smo već gledali, odustasmo.. Tješili smo se bombicama GP-ja usput...
E, pa smo otišli vidjeti Visovac, istinabog s obale, ali je fascinantno kad si zamisliš da su oni to sve na rukice, pa čamac, pa zidaj.
U međutku se razvila žučna rasprava kaj je bilo prije : Pirati s Kariba ili Domoroci iz Karina? Nismo našli odgovor… (nek se niko ne uvrijedi…)
Dan drugi: razgledavanje obalnog dijela - Pridraga pored Zadra. Jeste li znali da u Pridragi stoji spomenik dr. Franji Tuđmanu u nerealnoj veličini, sa naočalama veličine mini-busa? Grozota, dotični umjetnik vjerojatno od skidanja plahte sa spomenika hoda sa škarniclom na glavi.
Prošetali Novigradom, nadisali se mirisa trule ribe, mora - bolje rečeno kanalizacije spojene u more i - pobjegli. Krasno mjesto, ali kaj smrdi...
U Maslenici popili kavicu - zgodno mjestašce.
Obavili smo i vrtlarske radove - počupali smo sve kaj se počupati dalo, pograbljali, obrezali - tu nam je naša Plavuša prednjačila, nema govora - žena zna...
Navečer su dečki navijali, mi babe smo zatulile samo kod ona dva gola, protrčale ispred tv-a vrišteći goooooooooooool i vratile smo se na terasicu uživati.
Dan treći : povratak. Krenuli oko 2, laganini, pa da sve stignemo. Popit ćemo kavicu u hotelu Jezero na Plitvicama (ko nije bio, nek ode, jako je lijepo sređeno) pa idemo polako dalje...
Eh da ne bi... Sjeli u auto, Bitanga okrene ključ, a tutač kaže tk-tk. I to je to. Ni mrd.
Nakon premišljanja šta nam je učiniti, pozvao Bitanga šlep službu, šta sad. Čekamo. Sva sreća imamo jesti i piti, jer smo iz vikendice sve pobrali, ko zna kad ćemo opet doći...
A vani zima, kiša ljeva, a bogami i desna... Ah, da, slikali smo se s medvjedom u hotelu…
Dočekasmo šlepa. Prikopčali, potrpali se i krenuli. Kaže meni Nensy Dee, ak sad i ovaj stane, idemo pješice u Zagreb. Iza Slunja pita vozač, koja je ono rekla da bu se i njegov auto pokvaril, dajojpasjezik i slično. Pustilo mu crevo za vodu. Uglavnom do Zagreba smo se presvlačili 5 puta, kaj god je bilo suho za obući sve smo si preobukli, a Nensy je mužiću navukla svoju crvenu majicu s dekolteom jer više nije imala kaj, tak da je bil čisto moderno obučen - crveni dugi rukavi, preko toga narančasta majica kratkih rukava okruglog izreza i na sve to bijela polo majica kratkih rukava. Hi-hi.
Stigli smo oko pol jedan po noći, crknuti.
Hvala Potomstvu na razumijevanju; kuća uredno složena, suđe oprano, sve 5 (osim kaj su sve pojeli i popili iz frižidera). Ali neka, kad će se zabavljat ak neće sad, pa ne bu valjda ko mi, neiživljena, pa sad pod stare dane ludujemo...
Samo bih htjela napomenuti, zbog mlađarije: mi nismo alkoholičari, to tak samo zvuči. Za ozbiljno.
Vaš putujući reporter, Princeza.
P.S: Toliko sam toga preskočila, jer bi mi trebalo još bar 3(tri) stranice a to je baš puno ..do slušanja.
|
nedjelja, 10.10.2004.
Babinjak
Hej, potomstvo opet!
Javljam novosti i zanimljivosti sa babinjaka. Prvi je bio u petak, i bio je malo narušen zato kaj je navratio i bratić, al nema veze. Bilo nam je dobro.
Drugi je bio jučer, tj noćas. Navratile su Baby i Romi. Romi je inzistirala da igramo "Čovječe ne ljuti se", al nam je ubrzo dojadilo. Negde oko 1 smo ogladnile, a kak nema pizzerie za koju znamo da dostavlja iza 11 skočile smo na Črnomerec po one velike hamburgere (old skul, sa pravim mesom, paradajzom, paprikom... mmmm).
I tak, znači produktivan vikend.
BiP su se javili nekoliko (tisuća) puta. Kolko znam lijepo im je, pjevaju, Nensy Dee je ponjela mini pelinkovac (za svaki slučaj), Princeza je spakirala tonu kazeta za slušanje sa hrvatskim narodnim tulilicama i pol protvana mađarice. BTW: bila je odlična, nestala je u roku odmah,a pojeli smo malo i za Laganu ;)
Znate kaj me živcira jedino? Kad tak ostanem sama doma stalno me svi zovu na telefon, mobitel, ICQ, MSN, Irca etc. da jel sam gladna, jel sam jela, jel hoću doći na ručak, večeru, užinu... NEĆU! Jer imam nepunih 17 godina i znam si speći jaje, skuhati juhu iz vrečice i napraviti sendvič.
Ispričavam se zbog gramatike (poznato je da kajkavci imaju problema sa č i ć i ije i je) i ovog na kraju.
Potomstvo out
|
četvrtak, 07.10.2004.
I-DE-MO NA MO-RE, I-DE-MO NA MO-RE!!!!
Eto; Bitanga i ja sa društvom idemo na more, a Potomstvo ostaje doma i radi babinjak s prespavavanjem. Sad sam im napravila mađaricu (jesem ti onog koji smisli visinu kuhinjskih elemenata, križa mi otpadaju!), popakirala nama stvari, njima priredila za kuhati i jesti, i brojimo sitno... Bitanga otišo po veliki auto da svi stanemo (zafaljujemo omiljenenom nam direktoru) i pokret. Vjerojatno će biti gužva, ali nas to opće ne dira. Uzeli smo si kazete, pa ćemo vježbat karaoke (na čisti užas muškog dijela društva). kako nam je bilo, čitajte u ponedjeljak, utorak. Možda ćete u međuvremenu čitati nešto od Potomstva, ak će joj se dati kljuckati.
Sretan nam svima Dan neovisnosti.
Hvala živim borcima (fala, Bitango), a hvala i slava onima koji više nisu s nama.
|
srijeda, 06.10.2004.
GADARIJE
Eto, razbjesnilo me nešto a bogami i rastužilo do te mjere da do danas nisam mogla ni zucnut o tome, jer bi se čulo neartikulirano mumljanje, ko u saboru.
Daklem, dobio čovjek koji je jako bolestan (90% invalid – nepokretan – 40 godina star) napokon uputnicu za toplice. I nakon silnih peripetija oko dobivanja mjesta u toplicama, krenuše on i otac mu na mjesto događaja.
Izvana, toplice izgledaju svemirski, bajno, super – ko najbolji hotel. On sretan ko nova godina, tata još i bolje, napokon nešto normalno, za razliku od svih ostalih toplica u Hrvatskoj.
Ušli u sobu – soba mrak, raspremili stvari, ide se na dogovor s liječnicom.
Kad, u sobici leži i deda – nepokretan također, i kaže:» E sinko, neš se ti tu puno nakupat»
???????? Kak to misli? Pa došli smo u toplice…
Eto liječnice. Može, kaže, masaža, može i nešto malo vježbica u krevetu, ali bazen, vježbanje u bazenu, aaaaaaaaa ne, ne… Pa vi ne možete hodati, kak ćete vi doći do bazena, ko će vas stavljati u bazen, vaditi van, pa mi nemamo osoblja koje bi to moglo raditi…
A gdje bi ga onda moglo biti, ako ne u toplicama?!? Čemu služe toplice, ako ne bolesnima?
Šok i nevjerica. Pa masažu i vježbanje ima i doma, dolazi terenski.
I nema druge nego popakirati stvari natrag u torbicu i natrag doma.
Pa nek se onda i dalje plaća socijalno i mirovinsko priznatim nam umjetnicima i inim,jer oni su potrebiti, oni nemaju, nek se vozaju političari u najnovijim ludim autima, neka nam je Hebrang na jedno 15-ak radnih mjesta istovremeno, neka se plaća sve i sva iz naših džepova a da nas niko niš ne pita…
Tužno do besvijesti…….. I baš sam tuuuužna… I bijesna….
Aaarrggggggghhhhhhhhhhhhhh!!!!!!!!!!!
|
ponedjeljak, 04.10.2004.
HOME KARAOKE PARTY BY BLONDIE&BLONDIE
Bila sam špotana zadnji put kad sam istresla sve kaj se dogodilo na tulingu, pa sam mislila sve prešutit…
Ali ne! Ja sam dresnica*! Ne mogu si pomoći!
Slavio se rođendan našeg dragog nam prijatelja, ter smo se svi okupili na domjenku. Bili smo jako fini i dobri, papali smo meseko i francusku, pa kolačeki, pa gemištec.
Bili su prijatelji koji su s nama bili na Kornatima, (mislim s cijelim društvom) pa smo malo obnavljali sjećanja na morsko ludilo, donijeli slike s ovogodišnjeg krstarenja i ovogodišnjih Kornata… (šmrc, jec, a ove godine nismo bili…)
Onda smo si i malo zaplesali, mislim Bitanga i ja, jer su nam pustili onu našu od dugmića – lagano stiskavac.
Društvo se pomalo razišlo, ali mi se ne damo – Bitanga i slavljenik imali su puuuno toga za ispričati jedan drugom, pa smo se Plavuša i ja morale same zabavljati.
Srećom, kupili su si kompjutora, pa smo si mogle birati muzike kaj god smo htele.
A kad nas je krenulo… Red Azre, redić Dugmića, Idoli,( kad dobuje kiša u ritmu tam-tama kroz noć…), Denis i Denis (soba 23 i ine pjesmice), Film, Haustor, Prljavci, Valjak, Crvena jabuka, Danijela, Mišo Kovač(?!?)…. (tu pomalo gubim sliku, spominjale su se neke ptice koje se gnijezde…)
I tako smo imale svoj mali vlastiti karaoke party i bilo nam je baš dobro:))), od pol jedan do tri smo se natulile ko velike.
I kažu: U Zagrebu je dobro, al u Vrapču je ludnica!
*Prijevod s Vrapčanskog na Hrvatski : Dresnica = tužibaba (onaj ko ne zna čuvat tajnu)
|
nedjelja, 03.10.2004.
OD ŠKOLE DO KOLIJEVKE
Jaz između mladih i starih moguće je anulirati sa samo malo strpljenja. Sjetite se dok ste bili na početku puberteta (14-15-16) filozofija je bila «uvijek kontra staraca». Oni vele crveno, a ja zeleno, oni kažu gore, ja kažem dole i tak to traje do momenta kad se kaže «e sad ste stvarno dosta srali i ne mogu vas više slušat, odo u podstanare ili negdje drugdje živjeti po svom». Pa se desi završetak škole ili faksa, pa se dobije posel, pa se udaš ili oženiš, pa se dobije dite. Hop-hop, evo mladunaca u ulozi staraca…
I, eto nas, jako mladi, klempavih ušiju, sa malim zamotuljkom u rukama i glavoboljom od zaljevanja djeteta.
I što sad? Djeca s djetetom.
I sad tu utrčavaju bake, frendice, stariji frendovi, djedovi, vrtni patuljci i Bambi.
A u glavi budala vrišti :»Isuse, šta ću sad?!?»
I onda se događaju gafovi, po noći se ne spava, užurbano se uređuju dječje sobe, kupuju gluposti, a sve je moglo biti puno bezbolnije da smo samo malo imali strpljenja slušat starce…
Sad se vraćamo na ono «sluša, a ne čuje», jer nam je mater lijepo govorila: ćerce, nemoj ovo, sinko pazi ono i ne bi tada nikome priznali da su bili u pravu.
Tako mi danas našem Potomstvu pokušavamo davati savjete. Nekad se opire, ali uglavnom sluša. Nadamo se da će i ubuduće slušati više nego što smo mi, mada poštujemo njezin stav, a ponekad i guštamo u otporu i tvrdoglavosti. Čovjek bez karaktera i nije bogznakaj.
|
Pržiiii!!!!
Halo, halo, potomstvo ovdje.
Upravo se vratih sa koncerta Ede Maajke u Domu Sportova. Bilo je stvarno super, inace ne slusam Edu (osim Pržii :), al čovjek je majstor za napraviti šou. Prvo je bio neki DJ za zagrijavanje, pa neki reagge bend iz BIH, pa Edo. DJ je bio tak-tak, nekak mlako je bilo ozračje, još nije ni ekipe došlo. Kad je izašao taj BIH bend svi su se uživili jer super sviraju, al su im brzo dojadili. Ipak došli smo na Maajku, pa de je??
Napokon je izasao i tulum je počeo! Prva pjesma je bila meni nepoznata, al sam se ufurala (nešto tipa "ruke u zrak"), onda smo se svi derali "KOLKO NAS IMA, *EBATE KOLKO NAS IMA...", pa je svirao opčepoznate hitove koji se vrte na HRTu. Samo mi je žao kaj sam morala ranije otići sa koncerta (tnx 2 ZET) pa nisam vidla kraj. I žao mi je kaj mi je neko poderao hlače na guzi :(. Inače sve 5.
E da a Edu je najavio Oliver Mlakar (kojeg su svi gađali nečim rozim, svjetlećim). To je to, i pjesmuljak za kraj:
Dajem svaki atom sebe u masi vidim i kolege
Rokere repere sankere pankere redare
Fejkere sminkere cak i picke njihove
Koncert dobar nije bio los
Raja sa nogu pada al raja hoce jos
Hajmo ruke gore gore dok ne zabole
Svi ruke gore gore dok ne zabole
Hajmo ruke gore gore dok ne zabole
Svi ruke gore gore dok ne zabole
Svi ruke gore da zabole
Svi ruke gore da zabole
Svi ruke gore da zabole
Svi ruke gore da zabole
|
|
