OD ŠKOLE DO KOLIJEVKE

Jaz između mladih i starih moguće je anulirati sa samo malo strpljenja. Sjetite se dok ste bili na početku puberteta (14-15-16) filozofija je bila «uvijek kontra staraca». Oni vele crveno, a ja zeleno, oni kažu gore, ja kažem dole i tak to traje do momenta kad se kaže «e sad ste stvarno dosta srali i ne mogu vas više slušat, odo u podstanare ili negdje drugdje živjeti po svom». Pa se desi završetak škole ili faksa, pa se dobije posel, pa se udaš ili oženiš, pa se dobije dite. Hop-hop, evo mladunaca u ulozi staraca…
I, eto nas, jako mladi, klempavih ušiju, sa malim zamotuljkom u rukama i glavoboljom od zaljevanja djeteta.
I što sad? Djeca s djetetom.
I sad tu utrčavaju bake, frendice, stariji frendovi, djedovi, vrtni patuljci i Bambi.
A u glavi budala vrišti :»Isuse, šta ću sad?!?»
I onda se događaju gafovi, po noći se ne spava, užurbano se uređuju dječje sobe, kupuju gluposti, a sve je moglo biti puno bezbolnije da smo samo malo imali strpljenja slušat starce…
Sad se vraćamo na ono «sluša, a ne čuje», jer nam je mater lijepo govorila: ćerce, nemoj ovo, sinko pazi ono i ne bi tada nikome priznali da su bili u pravu.
Tako mi danas našem Potomstvu pokušavamo davati savjete. Nekad se opire, ali uglavnom sluša. Nadamo se da će i ubuduće slušati više nego što smo mi, mada poštujemo njezin stav, a ponekad i guštamo u otporu i tvrdoglavosti. Čovjek bez karaktera i nije bogznakaj.