LJUBAV DO NEBA…

Dogodilo se baš nešto lijepo:
Petak, podvečer, ulazi na moja vrata Nensy Dee. Navratila.
Pita ona gdje je Bitanga? Reku, zatvorila sam ga u podrum, nije bio dobar. A iz dubine kuće (ko iz dubine duše) se čuje: dong, dojng, dong, dong… Ma ne, kažem, nekaj popravlja u radioni.
Sjetile se mi da je bratiću D. Bio rođendan, ali ga nije bilo doma (terenski čovjek) pa da odemo u čestitare danas, dan ko i svaki. Bitanga će doć kad završi. Na brzinu okupile ekipu, (normalno je da nekome pozoveš nekoga na kavu, sok, gemištec, kaj bi se dotični brinul oko toga) i krenule. Otpjevale pjesmicu «…srebra nemam, zlaataa neeemaaaam» i zasjele. Organizirala se na brzinu i neka okrepica, društvo se zgusnulo, domaćini u čudu…
Brbljamo, tračamo, malo gledamo BB (neki to prate, pa hajde…).
Nestalo okrepice. Ali tu je The Bitanga koji spašava stvar 5-litrenkom vina, iz zaliha za atomski rat. (And the day is saved!)
U jednom trenutku Plavuša ispruži ručicu prema meni, ja si mislim, ženi treba nježnosti, da ju malo podragam, kad ono – novi Prsten, plavo oko.
Razlegao se urlik kroz kuću : «Jeeeeee, Prsteeeeeeeen, to je toooooooo!»
Svi nas gledaju ko da smo lude ( a jesmo). Tada Plavuša svečano objavljuje : Pale su zaruke! Napokon neka svadba! Već dugo nismo bili na svadbi! Svi urlamo od oduševljenja!
Obećali smo da bumo na toj svadbi napravili gusjenicu, ko rukometaši, i naravno, na to nas se odmah podsjetilo: nema svadbe ak ne bu gusjenice!
Odmah su pale ideje za vjenčanicu, (Blondie izgleda ko Barbika, visoka, vitka, duge noge, duga plava kosa) a bogami i djeveruše (to smo, normalno, mi). Kaže Plavuša da možemo biti djeveruše ak bumo imale naračastu haljinu s puf rukavima i u glokn, eventualno na volančeke…. Strašno…. Ali, pristajemo.
Blondie cvate ko poriluk na mjesečini, žena zrači zrake kroz grad, a i šire, vidi se iz svake pore koliko je sretna…
Imenjak cvate jer će oženiti najljepšu djevojku…
A mi sretni jer su oni dva sretni…
Pa gdje ćeš veće sreće….
To je jedna od večeri koje se pamte zauvijek…
P.