Uvijek sjedi dok se tuširaš

28.08.2005., nedjelja

- 10:51 - Prokomentiraj (25) - Zagrebi - #

Mama, dosadna si!

25.08.2005., četvrtak

- 13:37 - Prokomentiraj (17) - Zagrebi - #

Reklamni rok je istekao :)

24.08.2005., srijeda

- 14:48 - Prokomentiraj (19) - Zagrebi - #

PP

23.08.2005., utorak

- 11:46 - Prokomentiraj (21) - Zagrebi - #

DAB: ubiti sada ili kasnije?

20.08.2005., subota

Danas sam naišla na dva zanimljiva citata iste osobe. Krenimo redom, Obitelji s jednim i s dvoje djece velika su izdaja Boga i njegova svetog zakona! To što mi danas izumiremo, krive su samo i jedino obitelji s jednim djetetom i s dvoje djece! Zato sam iz ljubavi prema Bogu, kao i ljubavi prema čovjeku, te obitelji nazvao "grobarske obitelji". Žene, ozdravit ćete od svih vaših bolesti upravo rađanjem djece! Rodite jedno dijete više i sve će vaše bolesti otići u nepovrat! Poslije porođaja preporodit ćete se, pomladit ćete se, nećete se ni sjećati vaših prijašnjih boljki. Jel da pišem il' ćete pogodit'? Ma napisat ću...don anto baković (dvjema osobama na svijetu ime pišem malim slovom, navedenom i jeleni brajši) Prvi komentar je bio: 3 riječi - metak u čelo. Ovo je drugi komentar (malo ću ga još ukrasit): Dearly beloved, okupili smo se danas ovdje kako bi pomogli jedni drugima, savjetovali se i pomogli si. Možemo početi, krenimo od vas, mlada gospođo. Štovani puče, ja sam grobar(ica). Čak što više, cijela moja obitelj JE grobar. I obitelji moje obitelji su grobari. Teško mi je. Osjećam se manje vrijednom, što mi je činiti? Ne bojte se, ON je s nama, za samo nekoliko trenutaka "stisnutih zuba" i vi možete prekinuti tu patnju. Sve što trebate je roditi samo troje djece. To je minimum da bi se rješili te titule. Biti će vam grozno istrpiti tu torturu bračne obaveze ali što se mora nije teško, zar ne? A kad rodite, o drage mojeeeeeeeeeee, takvo proljepšanje, takva divna koža zagasite boje, a tek prelijepe srebrne niti na trbuhu koje se mogu presijavati na suncu ako želite, a tek noge u obliku narančine kore (ta vi ste oduvijek željeli biti naranča, priznajte ). Da ne govorimo o bujnim grudima punih mlijeka, koje će se opustiti kad se mlijeko isprazni a onda će vam biti lakše jer vas više neće vući prema zemlji i moći ćete gledati ljude u oči. Bit ćete prelijepe, ispijene, opijene, opaljene, mirisat ćete na Domestos i na "kakicu". O drage moje...rađajte, rađajte, rađajteeeeeeeeeeeeeeee....šivanje uopće ne boli, to su samo bapske priče, što je malo rezuckanja i šivanja prema onom osjećaju kada se nakon cjelodnevnog trčanja za čoporom djece, kuhanja, pranja i peglanja skljokate u krevet pored muža koji je netom popio kriglu pive? Pa kad vam još predloži da načinite novo biće, oh, ljepote... Drage moje, kada se nakon takvog dana pogledate u ogledalo, a ono bore, podočnjaci, upala koža bez sjaja, drage moje, govorim vam, to je lice žene, lice majke, hraniteljice, lice one koja je NAJSRETNIJA NA SVIJETU. Rađajteeeeeeeeeeeeeeee...ne dajte da vas zovu grobari jer i ja sam bio grobar, a to je ružno. Grobari sucks...nemojte i vi biti grobar. Nemojte imati vremena za sebe. To je opasno. Nemojte uživati u sexu, to je bludno. Ponavljam vam, nemojte biti grobari. Za samo malo vremena i uz minimalno ulaganja i vi se možete rješiti titule "grobar". Ne vjerujete mi? Evo pogledajte Đozefinu, Đozefina potječe iz negrobarske obitelji iz Pljeskavice donje, deveto dijete u obitelji. Odlučila je imati samo dvoje djece a to je grijeh, blud, kažem vam. Samo dvoje djece znači propast ovome svijetu. No umjesto da je proklinjemo, mi smo joj pomogli. Izveli smo je na pravi put i ona više nije grobar. Ni njen muž više nije grobar. Pogledajte dragi moji, Đozefina danas u sebi nosi 10. dijete, to je prava majka, prava žena, prava heroina. Nema više sjaja u kosi, ne nosi izopačene boje na svom licu, njena haljina je tako prelijepo beživotna. Đozefina nema nikakvih problema, puca od zdravlja, pogledajte samo kako jedva sjedi u stolici, to je prava žena! I dalj mi ne vjerujete? Đozefina, preuzmi mikrofon. Trećeg komentara nema jer su me zabolili prsti a i bljuje mi se toliko da moram na mjesto gdje i carevi idu pješice. P.S. sljedbenike autora prva dva citata molim da ODJEBU s mog bloga u troskocima!!!!!!!!!! P.P.S. imat' ću samo dvoje djece! P.P.P.S. ponosna sam što sam grobar i što potječem iz grobarskih obitelji. P.P.P.P.S. nakon poroda nisam nimalo zdravija.

- 00:34 - Prokomentiraj (20) - Zagrebi - #

Blogeri stari, gdje ste?

12.08.2005., petak

- 02:53 - Prokomentiraj (30) - Zagrebi - #

Moja prva priča

10.08.2005., srijeda

Nakon jednog izuzetno emocijama bogatog sna, dobauljala sam do kuhinje trljajući krmeljave oči. U polumraku kuhinje sam napipala ručicu kredenca iz kojeg sam, usput rušeći sve što se tamo nalazilo, izvukla vrećicu zelenog čaja. Zeleni čaj je zdrav za zrdavlje. Poljubila sam dijete, dala mu bocu i napravila mu gnijezdo iz kojeg može nesmetano uživati u Neverlandu Petra pana. Onda sam upalila kompjuter i pripalila cigaretu. Već po nekom ustaljenom redoslijedu, došla sam do bloga ne očekujući ništa. Samo prazninu, jednaku ovoj koja se stvorila u mojoj glavi proteklih dana. I dok sam tako razmišljala o slijedećoj temi koja bi mogla biti zapisana na ovoj podlozi boje pijeska, pogled mi je klizio komentarima, smiješio se ljudima iz kutije kojima još ne znam lica, a onda se ovo moje lice ozarilo a iz oka je krenula suza. Nitko mi nikad nije napisao priču. Priču koja bi bila samo moja. Niti muž, za kojeg sam mislila da je romantičar, iako dobro piše, nije mi napisao priču. Valjda nisam dovoljno inspirativna muza. Možda bih mu češće trebala govoriti da ga volim ili malo više podilaziti njegovom krhkom muškom egu? Jedan od tih komentara, jedan poduži komentar ispod nakupine nekih slova koje se po ničemu nikad neće moći nazvati pričom, izazvao je u meni takve lijepe emocije. Netko mi je napisao priču. Čovijek iz komjutera kojem sam igrom slučaja u ovoj istoj kutiji vidjela lice. Lice koje me podsjetilo na neka zaboravljena vremena dok sam kao djevojčica trčala morskim žalom i brinula jedino o tome hoće li mi se otopiti sladoled. Tom pričom, tom jednostavnom bezazlenom pričom odveo me na mjesto gdje sam prvi put sanjareći razmišljala o životu i o tome kako bi bilo lijepo jednom osjetiti muške ruke oko svoga vrata. Ovo je priča, koju ću sačuvati i u papirnatom obliku. Možda je i uokvirim jer ipak je prva. Kad neće tema Big Mammi, onda Big Mamma uzjaši morski val i krene k plavoj temi. Jaši ona tako prema valovitom obzorju, kad joj nokat zapara jedan val. Val vrisnu i otvori se. Big Mamma je zaprepašteno gledala u prazninu rasparanog vala. Bi joj žao što je tom bistrom malcu nehotice nanijela bol. Iz oka joj kanu velika suza i ispuni svojom slanom bistrinom plavetnu prazninu. "Žao mi je", reče Big Mamma valu. "Oprosti mi." Val se uspne preko drugog vala, obgrli Big Mamu oko ramena i provede je kroz koraljne grebene. "Uživaj", reče joj, "u ovoj ljepoti koju još ni jedna žena nije vidjela". Bezbroj malih valića natiska se oko Big Mamme. Svaki je na svome vrhu nosio bijeli biser. I napraviše oko njena vrata veliku ogrlicu. Potom joj nešto veći vali donesoše koralje svih boja i veličina. "Oh", reče Big Mamma, "ovo je previše lijepo da bi bila tema!" "Nije", odgovori val, "jer ti zaslužuješ svaku temu, pa i ovu!" Big Bimma se nasmija i prepusti se igri s valovima. Nosili su je pučinom gore i dolje, lijevo i desno, brzo i polako. nježno i strasno... "Bože, ovoj je nevjerojatno!", smijala se Big Mamma. "Jesi li zadovoljna?", val joj nježno lizne uho. "Da, da, da!", ljubila je skljopljenih očiju val, sve dok je nije donio do pješčane plaže i tamo je pažljivo ostavio na toplom pijesku. Big Mamma prepustila se suncu i vjetriću koji joj je hladio usplamtjelo tijelo. "Mama, mama, probudi se... tako si lijepa kad sanjaš!" nježne dječje ručice nespretno su joj otvarale oči. "Oh, dijete moje, ti si mi najljepoša tema.", rekla je zagrlivši dijete. Jedan val, osamljen kao stari pješak, polako je klizio prema njenim tabanima. Pomilovao ih i nestao u pijesku. Negdje u grmlju lovora, čula je, pjevala je svoju lijepu pjesmu jedna vesela Ptica Trkačica. Hvala ti Kemo, hvala ti od srca!

- 11:54 - Prokomentiraj (16) - Zagrebi - #

Neću

09.08.2005., utorak

- 23:07 - Prokomentiraj (7) - Zagrebi - #

Nova klima, ili?

08.08.2005., ponedjeljak

Hm da. Vjerojatno ste u pravu. Ne počnem li uskoro opet pisati zahrđat ću kao stari čavao. Moram priznati da se osjećam zaista čudno, kao da sam iz jedne vremenske dimenzije uletjela u jednu sasvim neobičnu, ne paralelnu nego okomitu. U Hvaru sparno ljeto a u Zagrebu Božić. Hoću reći, vrijeme je kao za Božić, samo što nam fali snijeg. Na putu prema Zagrebu razglabali smo o tome trebaju li nam zaista nove pločice u kući ili mogu pričekati drugu godinu. Novac smo, naime, trebali "ulupati" u klimu i to nekakvu s turbo pogonom koja se po omgućnosti sama pali, kada je prevruće. Jučer smo umjesto klime montirali po jednu deku, trenerku, bodi i čarape. Toiko o dugom, vrućem, zagrebačkom ljetu. No ipak priznajem, ovako mi je možda draže. Da je tu sad sparno kao što nam je bilo na moru, vjerojatno bih se pojela od muke znajući da se moji kupaju u Zoraću ili Milni. A još više ne bih podnijela činjenicu da sam na moru mogla ostati do 1.09 ali eto, nisam. [što ljubav čini od čovjeka:D] Tako smo se mi eto, prije ravno tjedan dana, vratili u metropolu i još uvijek se privikavamo na vremenske uvjete i na život bez brčkanja u moru. Zaista ne znam što bih napisala, valjda mi je sol isprala i pročistila sve moždane stanice, no uvjerena sam da će uskoro opet biti pune prašine, a samim time i ovaj blog će križati dane na svom kalendaru.

- 20:01 - Prokomentiraj (10) - Zagrebi - #