Nakon jednog izuzetno emocijama bogatog sna, dobauljala sam do kuhinje trljajući krmeljave oči.
U polumraku kuhinje sam napipala ručicu kredenca iz kojeg sam, usput rušeći sve što se tamo nalazilo, izvukla vrećicu zelenog čaja.
Zeleni čaj je zdrav za zrdavlje.
Poljubila sam dijete, dala mu bocu i napravila mu gnijezdo iz kojeg može nesmetano uživati u Neverlandu Petra pana.
Onda sam upalila kompjuter i pripalila cigaretu.
Već po nekom ustaljenom redoslijedu, došla sam do bloga ne očekujući ništa.
Samo prazninu, jednaku ovoj koja se stvorila u mojoj glavi proteklih dana.
I dok sam tako razmišljala o slijedećoj temi koja bi mogla biti zapisana na ovoj podlozi boje pijeska, pogled mi je klizio komentarima, smiješio se ljudima iz kutije kojima još ne znam lica, a onda se ovo moje lice ozarilo a iz oka je krenula suza.
Nitko mi nikad nije napisao priču.
Priču koja bi bila samo moja.
Niti muž, za kojeg sam mislila da je romantičar, iako dobro piše, nije mi napisao priču.
Valjda nisam dovoljno inspirativna muza.
Možda bih mu češće trebala govoriti da ga volim ili malo više podilaziti njegovom krhkom muškom egu?
Jedan od tih komentara, jedan poduži komentar ispod nakupine nekih slova koje se po ničemu nikad neće moći nazvati pričom, izazvao je u meni takve lijepe emocije.
Netko mi je napisao priču.
Čovijek iz komjutera kojem sam igrom slučaja u ovoj istoj kutiji vidjela lice.
Lice koje me podsjetilo na neka zaboravljena vremena dok sam kao djevojčica trčala morskim žalom i brinula jedino o tome hoće li mi se otopiti sladoled.
Tom pričom, tom jednostavnom bezazlenom pričom odveo me na mjesto gdje sam prvi put sanjareći razmišljala o životu i o tome kako bi bilo lijepo jednom osjetiti muške ruke oko svoga vrata.
Ovo je priča, koju ću sačuvati i u papirnatom obliku.
Možda je i uokvirim jer ipak je prva.
Kad neće tema Big Mammi, onda Big Mamma uzjaši morski val i krene k plavoj temi. Jaši ona tako prema valovitom obzorju, kad joj nokat zapara jedan val. Val vrisnu i otvori se. Big Mamma je zaprepašteno gledala u prazninu rasparanog vala. Bi joj žao što je tom bistrom malcu nehotice nanijela bol. Iz oka joj kanu velika suza i ispuni svojom slanom bistrinom plavetnu prazninu. "Žao mi je", reče Big Mamma valu. "Oprosti mi." Val se uspne preko drugog vala, obgrli Big Mamu oko ramena i provede je kroz koraljne grebene. "Uživaj", reče joj, "u ovoj ljepoti koju još ni jedna žena nije vidjela". Bezbroj malih valića natiska se oko Big Mamme. Svaki je na svome vrhu nosio bijeli biser. I napraviše oko njena vrata veliku ogrlicu. Potom joj nešto veći vali donesoše koralje svih boja i veličina. "Oh", reče Big Mamma, "ovo je previše lijepo da bi bila tema!" "Nije", odgovori val, "jer ti zaslužuješ svaku temu, pa i ovu!" Big Bimma se nasmija i prepusti se igri s valovima. Nosili su je pučinom gore i dolje, lijevo i desno, brzo i polako. nježno i strasno... "Bože, ovoj je nevjerojatno!", smijala se Big Mamma. "Jesi li zadovoljna?", val joj nježno lizne uho. "Da, da, da!", ljubila je skljopljenih očiju val, sve dok je nije donio do pješčane plaže i tamo je pažljivo ostavio na toplom pijesku. Big Mamma prepustila se suncu i vjetriću koji joj je hladio usplamtjelo tijelo. "Mama, mama, probudi se... tako si lijepa kad sanjaš!" nježne dječje ručice nespretno su joj otvarale oči. "Oh, dijete moje, ti si mi najljepoša tema.", rekla je zagrlivši dijete. Jedan val, osamljen kao stari pješak, polako je klizio prema njenim tabanima. Pomilovao ih i nestao u pijesku. Negdje u grmlju lovora, čula je, pjevala je svoju lijepu pjesmu jedna vesela Ptica Trkačica.
Hvala ti Kemo, hvala ti od srca!
|
