Hm da.
Vjerojatno ste u pravu.
Ne počnem li uskoro opet pisati zahrđat ću kao stari čavao.
Moram priznati da se osjećam zaista čudno, kao da sam iz jedne vremenske dimenzije uletjela u jednu sasvim neobičnu, ne paralelnu nego okomitu.
U Hvaru sparno ljeto a u Zagrebu Božić.
Hoću reći, vrijeme je kao za Božić, samo što nam fali snijeg.
Na putu prema Zagrebu razglabali smo o tome trebaju li nam zaista nove pločice u kući ili mogu pričekati drugu godinu.
Novac smo, naime, trebali "ulupati" u klimu i to nekakvu s turbo pogonom koja se po omgućnosti sama pali, kada je prevruće.
Jučer smo umjesto klime montirali po jednu deku, trenerku, bodi i čarape.
Toiko o dugom, vrućem, zagrebačkom ljetu.
No ipak priznajem, ovako mi je možda draže.
Da je tu sad sparno kao što nam je bilo na moru, vjerojatno bih se pojela od muke znajući da se moji kupaju u Zoraću ili Milni.
A još više ne bih podnijela činjenicu da sam na moru mogla ostati do 1.09 ali eto, nisam.
[što ljubav čini od čovjeka:D]
Tako smo se mi eto, prije ravno tjedan dana, vratili u metropolu i još uvijek se privikavamo na vremenske uvjete i na život bez brčkanja u moru.
Zaista ne znam što bih napisala, valjda mi je sol isprala i pročistila sve moždane stanice, no uvjerena sam da će uskoro opet biti pune prašine, a samim time i ovaj blog će križati dane na svom kalendaru.
|
