Čitala sam stare postove nekih dragih blogera.
Svih nas je negdje sredinom godine ulovila manija "otkrivanja" blogera, posvećivanja postova nekolicini nama odabranih.
"Provaljivali" smo im imena, boju kose, očiju i tako dalje.
Neki su čak išli toliko daleko da su spajali ljude po nekim smiješnim kriterijima, drugi su im pisali pjesmice.
I tome slično.
Meni su se recimo, blogeri priviđali u tramvajima.
S nekima sam se trudila uspostaviti telepatsku vezu :)
Čini mi se, puče blogerski, da smo se malo udaljili jedni od drugih.
Je li to zato što nas je sve više, što su se teme ocijedile, ili je najvjerojatije ono da smo svi mi, na neki način, odabrali jedan krug ljudi kojima smo se okružili, koje smo eventualno upoznali i u RL-u pa nam je to dovoljno?
Ja osobno imam dva blogo-kruga.
Jedan tvore oni s kojima se piju kave a drugi tvore oni čija me prisutnost totalno čini sretnom, na blogu, mailu, mobitelu ili ICQ-u.
Primjetila sam da me ne privlači više (toliko) otkrivanje novih blogova, novih osoba, karaktera i brojeva telefona (a možda i zato što mi je puna memorija), a to me u neku ruku rastužuje.
Ja sam ipak jedno izuzetno socijalno biće, ovisno o drugim bićima, ovisno o druženju...i da sad ne zabrazdim u patetiku...
Hoće li se ostvariti prognoze nekih pesimista koji tvrde da je i blog shema ala one "plesala je jedno ljeto" pa će se ljudi mjenjati a medij ostati?
Ili će ostati samo oni najhrabriji?
Oni kojima je u životu najdosadnije?
Oni koji i nemaju ništa drugo osim bloga?
Predlažem da još makar jednom, kao u dobra stara vremena, ostanemo jednu noć do kasna budni, svi skupa na blogu, komentiramo jedni drugima postove, pišemo o blogerima, skladamo pjesmice i spajamo ljude.
Što kažete, ha?
Post je objavljen 12.08.2005. u 02:53 sati.