Before Sunset...

Jutros idem u školu i sretnem svog hm...prijatelja?
Vidim ne gleda uopće u mom smjeru i razmišljam viknuti ga ili ne? I onda se onako zaderem, opet neka potreba koja se javila iz srca, nešto što me podsjetilo na stare dane: "Pa ti više ne bi ni pozdravio?"

On vikne "Eeeejjjj, šta ima?" ja kažem: "Ništa... Kod tebe?" - "Ništa" I na kraju ja dodam: "Ej žurim zakasnit ću..."

Zanimljivo je to kako si nekad tako povezane osobe u jednom trenutku nemaju za reći nešto više nego NIŠTA. Al dobro je da sam otišla jer bi samo šutili, mislim da smo se prvi put otvoreno suočili s tim da smo daleko od onoga što smo nekad bili, pa je to još više zaustavljalo riječi...

I poslijepodne, opet sam sjedila sama u sobi i razmišljala o svemu tome...

I ne znam zašto, nisam si dopuštala da previše razmišljam o tome je li to ispravno ili ne, jednostavno reagirala sam instiktivno, uzela sam mobitel i poslala mu poruku: "Ajd idemo prošetati" NIje to čak bila ni uobičajena poruka jer inače imam tu naviku ispitavati prvo pola sata joj jel ti se da ići malo prošetati... Sad sam bila odlučna i jasna.

I tu me je nazvao i rekao da nema baš vremena, al ajd... Nešto malo je kao imao pa će svratiti po mene.

I ne znam, razgovor na početku bio je kao da sam pričala sa strancem... Osjećala sam da tražim riječi, a prije nije bilo tako... Riječi su tekle same od sebe. I u toj hrpi nebitnih stvari koje smo pričali ja sam samo odjednom izgovorila: "Jel ja tebi nikad ne falim?" na što je on rekao: "A jel ja tebi nikad ne falim?" Odgovorio mi je pitanjem na koje ja nisam odgovorila tako da smo oboje ostali bez traženog odgovora.

Način na koji smo pričali popravljao se što smo duže hodali, ali opet veliki dio stvari koje bi mu inače rekla, ostao je prešućen... I smijali smo se i šalili, ali osjetila sam isto tako da nema onog povjerenja...

Ne znam što će sad dalje biti...

Ja sam napravila prvi korak prema nečemu, iako nisam trebala...
Shvatila sam da ne mogu živjeti tako da se stalno ljutim na nekoga ma koliko loše bilo nešto što je taj napravio. Jer znam da sad treba stvarati uspomene, ovo su prave godine za to. Ne želim da mi jednoga dana sjećanja na osamnaestu budu uglavnom vezana za msn...

Eto, I'm back, danas mogu definitivno reći da nisam in the mood za depresivne postove kakvi su bili ovi zadnji...
Danas je ovo moje raspoloženje :. tj. trebalo bi biti ovo , toliko gluposti danas radim, a opet ne skidam osmijeh sa lica :)

Rekla sam da ću biti na dijeti, a ja baš suprotno jedem cijeli dan.
Rekla sam da ću izgladiti nesporazume sa dragim za koje ipak znam da nisam ja bila kriva, ali sam ga nazvala i napravila 50 puta gore.
I umjesto da osjećam grižnju savjesti što sam rekla neke teške riječi, meni je sve smiješno.
Kažu da poslije kiše dolazi sunce, ali meni ne samo da je izašlo sunce nego mi je malo i udarilo u glavu :)
Ali neka, nadam se samo da ovo što sam danas radila neće ostaviti neke teže posljedice... Onda ću opet početi pisati depresivne postove.
I evo za kraj jedna moja fotka, danas sam dosadu odlučila prikratiti slikanjem, ioako nisam baš profesionalni fotograf...

Jutros kad sam se probudila i vidjela sav onaj snijeg vani, baš mi je nakon dugo vremena srce onako brzo zakucalo, kao da sam se vratila u ono vrijeme djetinjstva kad sam jedva čekala zimu...
Probudila sam dragog i potjerala ga na prozor, onda smo se obukli i išli van, igrati se na snijegu :)
Mislila sam da mi ovaj njegov posjet neće nešto previše promijeniti stanje, ali eto recimo da ipak je...Shvatila sam da je toliko stvari kojima se još mogu veseliti, da možda neke ljude neću vratiti jer oni mene ne žele, ali da uvijek mogu naći druge...
Ali opet, znam da se ništa od toga neće dogoditi ako i dalje nastavim ovako, ako sjedim u kući, znam da se moram malo pokrenuti.
Polako mi dolazi do glave da svijet ne čini tih par ljudi koje sam nekad zvala prijateljima... Mislim da mi oni sad ni ne trebaju više.
Uvijek su oni očekivali od mene da budem tu kad im treba, ali kad su zadnji put oni meni pokušali pomoći....? Koliko sam ih samo puta trebala, a nisam dobila ni jedno kako si...
Opet, to nije nešto zbog čega se mogu ljutiti. Ne mogu ja nikoga napasti zbog toga što me ne doživljava... I zato ću ih uvijek pozdraviti na ulici, uvijek progovoriti koju riječ s njima, ali za mene oni neće biti nikad više ništa drugo osim poznanici. Otkad ih znam, uvijek sam živjela u strahu da će nas život odvesti na različite strane, da ćemo se kad-tad razdvojiti... I kad sam im to govorila, tješili su me da se to neće dogoditi, da ćemo štogod se dogodilo uvijek biti na neki način zajedno... I na kraju su oni otišli... Još uvijek su fizički blizu, ali tako su daleko...
Kad smo bili djeca gledali smo one koji puše onako zgroženo i rekli kako se mi ne bi upropaštavali na takav način i da se to nama neće dogoditi. Pušenje je samo primjer toga kako smo nekad gledali na život, imali smo svoje stavove za koje smo mislili da ih nitko neće promijeniti... Na neki način smo htjeli ostati uvijek ona djeca... Ali eto to se promijenilo...
Jedino se pitam kad su se svi oni promijenili iz korijena, i više nisu one iste osobe, a ja sam ostala ista, tko je u pravu? Možda sam ja kriva, možda sam trebala odrasti s vremenom. Iako ja to ne vidim kao pozitivan način odrastanja...
I opet, opet mi osmijeh na lice stavljaju osobe od kojih sam to najmanje očekivala... Upravo mi jedan dečko, od kojeg iskreno rečeno nisam očekivala takvu vrstu podrške, govori kako sve može bit u redu.. I njega dodajem sad među one ljude koje smatram jedinim prijateljima...
I još sam si danas rekla - kad mi bude teško - mislit ću na snijeg, na Božić, na okićeni bor i Božićne pjesme... To se nekako bliži i tome se stvarno veselim...
I isto tako ću pogledati ove ruže koje mi stoje na stolu a koje sam dobila od svog dragog.... Baš isijavaju ljubav...
I eto, danas mogu reći, zahvaljujući nekim osobama, iako je već mrak, hladno je i oblačno, dan je tako lijep...

Evo za kraj nekoliko lijepih slikica, prikladnih za ovo doba godine...







Photos Gallery - PicTiger

BIla je to jučer jedna od tema za školsku zadaću... Doduše, ne ona koju sam ja izabrala (izabrala sam Kafkinog kukca jer se u ovom trenutku s njim mogu ipak najviše poistovjetiti :)), ali koja također opisuje moje stanje u zadnjih... pa dosta vremena.

Mislim da se u zadnjih mjesec dana nisam uopće izvukla iz kuće, samo sam za kompjuterom, msn je cijeli moj društveni život, tako želim nečije društvo, a ostaje mi samo kompjuter.
Nitko mi nije ništa napravio, ništa loše, jednostavno su me ljudi počeli ignorirati, kao da ne postojim...
I stvarno se užasno osjećam kad poželim ići na kavu, a postoje samo dvije osobe koje mogu pitati...

Baš zato ovaj naslov... ništa novo... osim to da u zidovima ove sobe samo razmišljam što me boli pa sam na dobrom putu da postanem i hipohondar.
Dragi večeras dolazi,a u meni nikakvog osjećaja, tj. u meni sigurno ima, ali ništa ne izlazi na površinu, sve mi je ravno...
Ne znam kad će se ovo promijeniti ni hoće li se promijeniti... Ne vidim neke promjene u bliskoj budućnosti. Čak ni ne znam koji je bio taj trenutak koji me doveo u ovo stanje... Jedno vrijeme mi je bilo baš dobro... Možda je bilo loših događanja u mom životu, ali već to što je bilo nekog događanja bilo je pozitivno...

Kao da je sve u trenutku prestalo... Toliko sam pisala o različitim svađama koje su me pogađale, ali sama činjenica da me svi ignoriraju, boli me puno više... I ne znam hoće se što promijeniti kad on dođe... To mi je zadnja nada, a tako me strah da će sve biti jednako, da ću se osjećati jednako kao u trenutku dok ovo pišem... Ali i ako bude, on će ostati samo jedan dan i onda opet sve po starom...


A TAKO NE ŽELIM VIŠE BITI SAMA...