Marketing
Let it snow...let it snow... let it snow...
Jutros kad sam se probudila i vidjela sav onaj snijeg vani, baš mi je nakon dugo vremena srce onako brzo zakucalo, kao da sam se vratila u ono vrijeme djetinjstva kad sam jedva čekala zimu...
Probudila sam dragog i potjerala ga na prozor, onda smo se obukli i išli van, igrati se na snijegu :)
Mislila sam da mi ovaj njegov posjet neće nešto previše promijeniti stanje, ali eto recimo da ipak je...Shvatila sam da je toliko stvari kojima se još mogu veseliti, da možda neke ljude neću vratiti jer oni mene ne žele, ali da uvijek mogu naći druge...
Ali opet, znam da se ništa od toga neće dogoditi ako i dalje nastavim ovako, ako sjedim u kući, znam da se moram malo pokrenuti.
Polako mi dolazi do glave da svijet ne čini tih par ljudi koje sam nekad zvala prijateljima... Mislim da mi oni sad ni ne trebaju više.
Uvijek su oni očekivali od mene da budem tu kad im treba, ali kad su zadnji put oni meni pokušali pomoći....? Koliko sam ih samo puta trebala, a nisam dobila ni jedno kako si...
Opet, to nije nešto zbog čega se mogu ljutiti. Ne mogu ja nikoga napasti zbog toga što me ne doživljava... I zato ću ih uvijek pozdraviti na ulici, uvijek progovoriti koju riječ s njima, ali za mene oni neće biti nikad više ništa drugo osim poznanici. Otkad ih znam, uvijek sam živjela u strahu da će nas život odvesti na različite strane, da ćemo se kad-tad razdvojiti... I kad sam im to govorila, tješili su me da se to neće dogoditi, da ćemo štogod se dogodilo uvijek biti na neki način zajedno... I na kraju su oni otišli... Još uvijek su fizički blizu, ali tako su daleko...
Kad smo bili djeca gledali smo one koji puše onako zgroženo i rekli kako se mi ne bi upropaštavali na takav način i da se to nama neće dogoditi. Pušenje je samo primjer toga kako smo nekad gledali na život, imali smo svoje stavove za koje smo mislili da ih nitko neće promijeniti... Na neki način smo htjeli ostati uvijek ona djeca... Ali eto to se promijenilo...
Jedino se pitam kad su se svi oni promijenili iz korijena, i više nisu one iste osobe, a ja sam ostala ista, tko je u pravu? Možda sam ja kriva, možda sam trebala odrasti s vremenom. Iako ja to ne vidim kao pozitivan način odrastanja...
I opet, opet mi osmijeh na lice stavljaju osobe od kojih sam to najmanje očekivala... Upravo mi jedan dečko, od kojeg iskreno rečeno nisam očekivala takvu vrstu podrške, govori kako sve može bit u redu.. I njega dodajem sad među one ljude koje smatram jedinim prijateljima...
I još sam si danas rekla - kad mi bude teško - mislit ću na snijeg, na Božić, na okićeni bor i Božićne pjesme... To se nekako bliži i tome se stvarno veselim...
I isto tako ću pogledati ove ruže koje mi stoje na stolu a koje sam dobila od svog dragog.... Baš isijavaju ljubav...
I eto, danas mogu reći, zahvaljujući nekim osobama, iako je već mrak, hladno je i oblačno, dan je tako lijep...
Evo za kraj nekoliko lijepih slikica, prikladnih za ovo doba godine...
Photos Gallery - PicTiger
Post je objavljen 18.11.2007. u 16:27 sati.