Before Sunset...

Jutros idem u školu i sretnem svog hm...prijatelja?
Vidim ne gleda uopće u mom smjeru i razmišljam viknuti ga ili ne? I onda se onako zaderem, opet neka potreba koja se javila iz srca, nešto što me podsjetilo na stare dane: "Pa ti više ne bi ni pozdravio?"

On vikne "Eeeejjjj, šta ima?" ja kažem: "Ništa... Kod tebe?" - "Ništa" I na kraju ja dodam: "Ej žurim zakasnit ću..."

Zanimljivo je to kako si nekad tako povezane osobe u jednom trenutku nemaju za reći nešto više nego NIŠTA. Al dobro je da sam otišla jer bi samo šutili, mislim da smo se prvi put otvoreno suočili s tim da smo daleko od onoga što smo nekad bili, pa je to još više zaustavljalo riječi...

I poslijepodne, opet sam sjedila sama u sobi i razmišljala o svemu tome...

I ne znam zašto, nisam si dopuštala da previše razmišljam o tome je li to ispravno ili ne, jednostavno reagirala sam instiktivno, uzela sam mobitel i poslala mu poruku: "Ajd idemo prošetati" NIje to čak bila ni uobičajena poruka jer inače imam tu naviku ispitavati prvo pola sata joj jel ti se da ići malo prošetati... Sad sam bila odlučna i jasna.

I tu me je nazvao i rekao da nema baš vremena, al ajd... Nešto malo je kao imao pa će svratiti po mene.

I ne znam, razgovor na početku bio je kao da sam pričala sa strancem... Osjećala sam da tražim riječi, a prije nije bilo tako... Riječi su tekle same od sebe. I u toj hrpi nebitnih stvari koje smo pričali ja sam samo odjednom izgovorila: "Jel ja tebi nikad ne falim?" na što je on rekao: "A jel ja tebi nikad ne falim?" Odgovorio mi je pitanjem na koje ja nisam odgovorila tako da smo oboje ostali bez traženog odgovora.

Način na koji smo pričali popravljao se što smo duže hodali, ali opet veliki dio stvari koje bi mu inače rekla, ostao je prešućen... I smijali smo se i šalili, ali osjetila sam isto tako da nema onog povjerenja...

Ne znam što će sad dalje biti...

Ja sam napravila prvi korak prema nečemu, iako nisam trebala...
Shvatila sam da ne mogu živjeti tako da se stalno ljutim na nekoga ma koliko loše bilo nešto što je taj napravio. Jer znam da sad treba stvarati uspomene, ovo su prave godine za to. Ne želim da mi jednoga dana sjećanja na osamnaestu budu uglavnom vezana za msn...