Ovo malo mene

Eto bila sam u rodnom Šeher-Saraj(e)vu nakon punih 16 godina. Vrijeme je bilo prekratko, program pregust, a dojmova........
Moram se natjerati napisat jedan postić o tome, a dotad:

Jedan za Jeju:

Došo Mujo u zapadni dio Mostara u kafanu:

- Jednu kahvu.
- Nema.
- Jednu kafu.
- Nema.
- Jednu kavu.
- Nema ba vode.

Jedan za Darka:

Dan za danom dolazi gazda slovenac ujutro na posao i pozdravlja zaposlenika Muju s:

- Dobro jutro glupi bosanac.
Ovaj mu odgovara:
- Nemaš ti kalcija.
I tako se oni uporno pozdravljaju 3 godine.
Jedan dan gazda slovenac ode na kontrolni liječnički pregled i doktor mu ustanovi da mu fali kalcija. I misli se slovenac vidiš ti nije Mujo tako glup, kad ujutro samo što me pogleda vidi da mi fali kalcija i sutradan ujutro pozdravlja on:

- Dobro jutro Mujo, kako si, bili popio jednu kavu sa mnom ?
Mujo gleda šta je sad i ode sa gazdom u njegov ured, a ovaj ga pita:

- Pa dobro Mujo kako si ti znao samo što me pogledaš da nemam kalcija:
A Mujo:
- Pa normalno da ga nemaš kad ti tri godine karam ženu, a još ti rogovi nisu narasi.

Inače priča se (istinita) da su Slovenci prije nego što su ušli u EU pompezno najavili da će nagraditi i objaviti po svim novinama 1. slovenskog stanovnika koji se rodi u EU. Međutim, nešto se ušutili opako. Ništa od pompe, a Slovenija ušla u EU. Tek u nekim lijevim novinama mali člančić: 1 slovenac rođen u EU kliče se MUJO !!!

Jučer sam vidjela smrt na djelu. I ne mogu se oteti jezi. Opsjelo mi je misli i samo mi je pred očima slika njega u bolničkom krevetu kako se gasi tiho, a u najvećim bolovima koje valjda živ čovjek može podnijeti. Odzvanja mi još u ušima njegov šapat : Ajme što me boli.... kako si draga...?
Lice napaćeno je samo trag lica koje sam prvi put ugledala sa 7,8 godina i od tada je utkano u život svih nas, pa tako i moj. Jurio je kroz život i krčio ga luđačkom snagom. Svaki prostor u koji bi ušao napunio bi se s njim i postao bi pun njega i njegove neiscrpne energije. Pozitivne.
Svaki problem malen, velik ili srednji imao je rješenje, jer tu je bio on.
A sad naš joker odlazi.........
Da se pitam zašto, neću,. Jer nema zašto i zato. To je tako i ako to on može prihvatiti moramo i mi. Samo tuga je golema.
Ne mogu više pisati, jer trljam sol po živoj rani.

Daleko mi je miš moj i ne mogu me pogledati njegove velike oke i ne mogu ga cmoknut u zločesti nosić.

Početak mise 18 h (Bosna i Hercegovina i Dalmacija pokrita tmurnim oblacima i kišom)

Kraj mise 19 h (Bosna i Hercegovina i Dalmacija pokrita tmurnim oblacima i kišom Pa ti vidi !!!)

«Mama jesi li ti stara ?» Neki dan me pita junior. Skočila sam 2 metra u zrak i skoro ljuto, a sigurno uvrijeđeno odbrusila: «Nisam !!!! Otkud ti to ?»
«Pa ti uvijek govoriš da si stara.» A u tom grmu leži zec, bumerang mi se vratio u glavu. Na tu se foru izvlačim kad se treba baviti kakvim ekstremnim sportovima koje njih dvojica izmisle, ili kad ugledam hrpu suđa od 1,5 m iznad sudopera, ili 3 tone šporke robe za prati ili čiste za peglati, pa po kući zapomažem i samosažaljevam se: «Jadne stare mame....»
Ipak bolje to nego da je sam izvukao zaključak da sam stara.
To je bilo neki dan, a danas bome ne znam što bi mu odgovorila. Danas bi ga pitala kao što on mene zna: «Koni, je li 35 puno ili malo ?»
Jutros sam se digla u 6 sati, a nisam baš od ranih ptičica inače. I tako sam dočekala da svane moja 35-tica. Malo sam kontemplirala jel puno il malo, tisućiti put se sjetila kako je stav prema godinama ludo promjenjiv, a doživljaj starosti bježi ispred tebe... i tako, čak mi se učinila lijepa ta moja cifra, okrugla ko neki jubilej. Razmišljala sam i šta sve učini u ovih tridesetak godina, definitvno zaključih da su njih dvojica – najljepše što učini.
Tužan dio je bio kad sam došla do razlomaka. Jebiga kad imaš 22, definitivno možeš reć da si odvalio 1/3, pa čak 1/4, a 35 nekako baca na polu, trećina a-a nije nikako.
Al neću se bedirat. Odlučila sam.
Danas na svoj rođeni dan putujem u svoj rodni grad. Nakon puno puno vremena.
Iako je slučajnost, nekako to shvaćam kao najveći i najljepši dar za ovu 35.
Bilo to puno ili malo.

Oni danas odoše, ja ostajem. Prekosutra odo i ja. Al na drugu stranu. Ja se brzo vraćam. Oni ne.
Reći ću Vam šta je bilo i tamo i vamo, poslije, uskoro....

Telefon zvoni, on vrišti u panici: ide mu krv iz glave. Pao je na kantun od stola. Dijete s ranjenom glavom, gdje ranjenom, koliko ranjenom, hoće li iskrvarit dok dođem do njega.
Valovi panike, ne smijem nazvati nego se samo nadam da ću stići kući brzo najbrže.
Puno je krvi, ali je glava tvrda. Rupica je, ali nema zla, ne treba šivati. Ostaju za sanaciju puste suze, jecaji i moji živci.
Bože, a moga si me i poštedit.....

O njemu postoji i moj vic. Moj vic o njemu počinje ovo proljeće kad sam se ozbiljno zabrinula nad činjenicom da mi djeca pate od teške animalfobije. Moja djeca, djeca mene koja sam imala u životu 4 psa, 1, mačku, 3 papagaja, 2 kanarinca, 1 kornjaču, 1 ježa i mnoštvo žohara kao kućne ljubimce ! Odvratno neprihvatljivo, odlučila sam.
Protiv toga trenutno sam poduzela tu mjeru da sam otišla kod prijateljice na kavu i vratila se kući s Mujom. Doduše bio je žut, pa se isprva zvao Garfild, ali kasnije je preko Mace, Muce.... jotovanjem, palatalizacijom ili šta ja znam kakvim lingvističkim pojavama prešao u Muju. Tako da on u suštini i nije klasični Mujo iz vica.
Darling je bio protiv ideje o Muji, jer je zakleti mačkomrzac, ali sad, pola godine kasnije, on je pod njegovom direktnom "UNESCO-vom" zaštitom i niko ama niko Muju ne smije krivo ni pogledat.
Djeca su se socijalizirala s njim, pogotovo velika beburina, tako da se čini da je moj plan ispunjen. Da bude jasno SAMO SE ČINI !
JER: svaki, ali baš svaki list bilo čega što se zove biljkom u mom stanu ako nije progrizen, načet kanđama, onda je otpao, divan novi novcat koji sam iz IKEE iz Rima dovukla je njegov brus za kanđe, a stolica od bananinog lišća odskočna daska, lampom od papirusa se zabavljao u slobodno vrijeme, tako da je od visine struka nadole više nema (lampa je jebeni bogalj !) Dlake na mojoj crnoj radnoj stolici su neusisljive, moje najdraže vaze više nema.... i da dalje ne nabrajam. U suknji već pola godine ne mogu izaći van, a i depilacija je upitna, jer su moje noge, a i ruke pune rana, ogrebotina i sl. sranja. Ima pseći sindrom, grize ko lud.
Ali Mujo i dalje odolijeva. On je tu ispod ovog stola i u ovom trenutku.
Još ga nisam ispohala, obarila i napravila tapet od njegovog krzna, niti je "slučajno" nestao, nakon svih šteta, sranja ni muka koje mi zadaje.
Jer kad kažem da je tu ispod mog stola u ovom trenutku, to znači da me cijeli moj jebeni godišnji prati u stopu gdje god se ja makla, tj. bolje da kažem da ga vučem sa sobom gdje god ja makla, pa je bio na 5 otoka, 3 županije, a evo ga i sad ispod mog stola a to znači u Zagrebu. Mačka je jebeni kozmopolit, a čini mi se da to upće nije u njenoj prirodi ! Prevalio je 2000 km u 15 dana, a samo zato što sam ja obična plačipizda i nisam ga se rješila kad sam trebala (mislila sam bit će maksimum 2,3, mjeseca kod mene dok djeca ne dobiju koncept o životinji tj. dok malo ne naraste, pa ću ga nekome i ja poklonit), a onda pred godišnji sam previše gledala tv pa sam vidila reportažu kako tisuće kućnih ljubimaca ostaje napušteno od bezosjećajne đubradi, pa je i ta varijanta rješenja problema otpala. Ni rođenu djecu nisam povela sa sobom u Zagreb, da se jadni malo odmore od tate i mame, ali zato je sa mnom ko - Mujo. Dođe mi plakat.
Ipak bit ću karakter kunem se, definitivno ga neću vodit u Trakošćan, a bogami ni ako bog da sutra, prekosutra na rafting.

S obzirom da je i jučer (tj. kad sam ovo pisala je bilo jučer) ujutro padala kiša što je učestala pojava na mom godišnjem odmoru (za kaznu za sva zla koja činim), a nije mi se dalo ići u cinestar (što je bio plan za takve vremenske prilike), uz kavicu mozak mi je ubrzano radio tražeći kakav drugi zabavni program. Na kraj pameti mi je pao jedan Dinersov letak, koji mi je stigao sa zadnjim računom (od kojeg mi je još slabo) - o informatičkoj opremi na akciji, još s mogućnošću otplate na od 1 do 500 rata. Bio mi je zapeo za oko jedan notebookić, pa sam svojevremeno čak i gledala na internetu njihove stranice s mogućnošću kupovine online. Samo akcija još nije bila počela. Malo ispitati tu stvar učinilo se zgodnim za razvedrit ovakav šugav dan.
Međutim problem no. 1 je bio što se ja ni u najluđem snu nisam mogla sjetit kako bi se ta firma zvala, a pogotovo gdje se nalazi. To normalno za mene nije čudno jer ja i svaki put kad kihnem, poslije se moram prisjetit svog imena, gdje se nalazim, a pokušat se sjetit što sam ono htjela prije tog apćiha niti ne pokušam. Ovdje u stanu, kako niko ne boravi osim prolazno po dan, dva nema telefona, kompjutora, žutih stranica, ni majke božje. Ali ima mobitel, bogu hvala. Tako dobijem DINERS i pitam čovjeka zna li koja bi to mogla biti tvrtka s kojom imaju ugovor i na divno čudo zna. Adresu ne zna, normalno. Ali tu je 988. Nikad neću saznati jesu li ovaj put shvatili iz prve da mi treba adresa jer TEHNOMAX nisu našli registriran. Trznem jokera zovi-moju priju NANE da trzne internet i bogme eto mene u roku od satipo u Kingskrosu (pišem po Vuku) ispred TEHNOMAX-a.
Darling je bio zapanjujuće tolerantan prema mom stanju akutne tehno-shoping psihoze, pa čak mi je i upravo on, koji svaki put nanovo ispred tastature pita di je ono ENTER, blagonaklono ukazao gdje se nalazi model koji sam tražila. Prodavača sam iztranžirala pitanjima, a on se za osvetu razbacivao onim misteriznim informatičkim vokabularom pa sam se upitala zna li i on uopće šta govori. Na kraju sam se uzdala u se i u svoje kljuse te sama uspoređivala HDD, megabajte i grafičke kartice, te se konačno povukla u TEX-MEX ili šta li je već ono na trgu veselih pijata da se prisaberem i bar malo manje užarene glave, rashlađene s 2 piva i buritom, razmislim. Tu ubrah i ROBIKU, jer normalno svijet je dokazano mal, a sve mi se čini da bi bilo bolje da ga ne viđe jer mi je značajno došapnuo da će me zvati radi kafića. Tj. bolje rečeno zvat će me da bi došao do mog starog. Nije čudo kad smo mu kafić dopola isplanirali potaracat novom cestom. No nije bitno šta je tu je, da se vratim na priču o mojoj igračkici.
Nakon dubioznog zbrajanja i oduzimanja i djeljenja rata i množenja kamata tražili smo varijantu na koju će moja igračkica najmanje oštetit kućni buđet, a i najviše “oštetit” DINERSOV opaki kreditni plan, te se konačno odlučismo. Samo što se trčeći nisam vratila u TEHNOMAX mom omiljenom prodavaču da mu priopćim obostrano sretnu vijest, kad skoro zapnemo na Bobana i Leonardu, pa zlobno pomislih: Fuj, i oni došli zadnji tjedan rasprodaje u Kingskros, a mogu ga kompletnog odjednom kupit.
Bilo kako bilo, rezultat cijele priče je da ja sada sjedim i prepuna sebe buljim u PACKARD BELL srednje kvalitete, mogućnosti i cijene, ali zato moj osobni, privatni i samo moj.
Doduše, nisam se još poistovjetila s ovom XP home varijantom jer sam navikla na professional, ali poklonjenom konju (ne znam kako ovo poklonjenom imam hrabrosti napisati ) ne gledaj u zube !
To je rezultat, a zaključak je da sam sad prava TEHNO KRALJICA, nema mi kraja. Ponosna sam na sebe, na svoj PACKARD, na svoju kreditnu karticu, na tolerantnog muža, na cijeli svijet, zaljubljeno gledam u ekran, nježno tipkam i jedva čekam se uštekat na internet.
Jedino, da bi ovo stanje blaženstva potrajalo što duže moguće, moram pod hitno promjenit mjesečno dospjeće DINERS računa na najkasniji mogući termin.

Jeste li kad obratili pažnju na RTL-ov udarni «glas». Onaj što najvaljuje filmove. Sugestivan što je-je. Dobio otkaz u kući strave, pa se zaposlio u tv kuću.
Ustvari glas koji sasvim odgovara žanru, produkciji itd. filmova te tv – kuće.
Jebote ja ne trebam ni gledat triler koji najavljuje, meni je dosta jebote njega čut. Ne bi ga srela u mraku nikako. A-a.
Samo se uporno pitam vocdpoint tog glasa. Ako je već film s osamtisaća izmasakriranih žrtava sajko slučaja, koji će mi kurac on to dočaravat s onim idiotskim glasom. Da mi svojim glasićem odma u najavi pokaže o kakvom se umobolnom niskobuđetnom shitu radi i da valjda na vrijeme odustanem od ideje slučajno ga pogledat. To je to, sigurno.

Čim sam spustila guzu na fotelju u stanu u Zagrebu, nazvala sam nju - NANE. A kako i ne bi - prvi put sam je ugledala s 12 godina i od tada jedna drugu ne gubimo iz vida. Nemaju veze km, milje, Rim, Zagreb, Zadar, vremenske ni prostorne distance. Njena prisutnost je u mom životu konstanta.
Kako se ljetni godišnji odmor uglavnom identificira s morem i morskim radostima slobodno mogu reć da sam u Zagreb pobjegla s rođenog godišnjeg odmora na "rehabilitaciju" od istog. Osim toga i darling se u Zagrebu osjeća kao riba koju nakon dužeg davljenja na suhom konačno vratiš u vodu.
Uz sir, vino, pivu, slije s NANIh vječnh putovanja i proputovanja skupila sam par naputaka gdje i šta zanimljivo raditi u Zg i okolici u novija vremena.
Sutradan sam slijepo krenula, kao stazom revolucije po Naninim uputama. Za ručak destinacija - dvorac Mokrice, Slovenija. Nakon mukotrpnog čekanja u fili na Bregani (koji zez, i Nane i ja zaboravile smo detalj da je kraj 8.og) i mukotrpnog promatranja kako Slovenci makljaju Bosance stigosmo u Mokrice. Ja ležerna u rasparanim 3/4 rebatinkama i majici od danipo, a darling u nešto boljoj varijanti, nađosmo se u kompleksu golfera, s dvorcem pretvorenim u hotel s 5 zvjezdica, s restoranom postavljenim s po 6 piruna i vilica sa svake strane pijata, s prijetnjom da od blještavila kristalnih čaša dobiješ epilepsiju. Trava obrijana tako pedantno da mi je bilo neugodno gledat u nju, a još neugodnije u sve te bjelosvjetske golfere kako šetkaju po stazama, po kojima se mogu kretati isključivo članovi golf kluba. (NANE, NANE, na ovo me nisi pripremila!) Ispred dvorca tj. hotela vijori zastava EU, a ispod nje tabla da renoviranje dvorca financira fondacija Europske unije. Darling me nabrzaka slikao u dvorcu tj. restoranskom dijelu koji je što je-je famozno vjerodostojno restauriran, a kad je bilo vrijeme odluke o ručku, rekoh: previše naglašen mitteleuropskounijski štimung - crta odavde darling.
U Brežicama smo vidjeli 1,po čovjeka i tu polovicu pitasmo gdje možemo pojest dobru divljač ili uopće malo autohtone hrane. Uputio nas je u Bizeljsko 30tak km udaljen.
Guštala sam vozit se kroz šumicu, livade, km i km pošišane trave, gledat kućice ulickane, dovršene do zadnje brukve, okućnice s lijehama cvijeća, prozore s ljupkim zavjesicama, ogrijev uredno složen, kućice od psa veselo obojene, simpatične oznake za kmetije - oslikane bačve vina... Graditeljstvo u trdicijskoj maniri se vrlo njeguje, a više od svega je očigledan RED, koji je toliko doslijedan, gotovo kao da je zadan, kao da je nepisani ili propisani zakon.
U jednoj kmetiji se zaustavismo. Jeli smo izvrsno, ja sam se udavila u kobasicama od divljači, gljivama i srnećim odrescima. Vino je bilo tkđ. po mom guštu. Jedino što mi je izazivalo laganu neugodu je činjenica što blage veze nisam imala koliki je tolar, (a tolare nisam ni imala), pa su mi sve cifre bila totalna apstrakcija. Uz pomoć kartice za 40 eura najeli smo se do sita. Sretni i zadovoljni krenuli smo na sjeveroistok uz samu granicu i kod Kumrovca ušli u Hrvatsku. Kad uđeš u Zagorje priroda je kao i u Sloveniji prelijepa, naoko je sve slično, a u stvari prepuno razlika.
Prva razlika koju primjećujem je da nema više km i km pošišane trave (osim sporadično), već prva kuća je u cigli, drva po dvoru su razbacana na sve strane, cvijeće puno lošije uspijeva, pas laje na lancu, a skoro da dijeluje bjesan.
Naravno karikiram, ali ne previše.
Razmišljam, Zagorje je mila majka po tom pitanju, jer mi se čini da se gradnja bar donekle nadovezuje na tipologiju stare zagorske kuće u odnosu na jug u Dalmaciji, gdje ćeš u razigranoj turističkoj apartmanskoj ponudi naći svega -od alpskog stila, preko švedske kuće, do onog što dalmatinac zamišlja dalmatinskom kućom (naravno u pravilu bez krova, jer za krov će se pobrinut buduća pokoljenja). Opet malo karikiram, ali ne previše.
Ako i zaboravimo arhitektonska, urbanistička i estetska pitanja, ono što je na našim prostorima konstanta (svaka čast izuzecima - i međ kukoljem ima žita), po mom mišljenju jeste graditeljski NERED pa ne znam jel on možda proizlazi iz nekog prokletog genetskog mentalnog nereda i nehaja.
Jer kuća i okućnica smatram, je mikroogledalo ne samo estetskog ukusa i najmanje financijskog stanja, nego odraz i graditeljske i mentalne "higijene" jedne obitelji i jednog naroda. Govori o shvaćanju i tretiranju najbližeg okruženja u kojim žive i puno više od toga - o njima samima. A od pojedinačnog nastaje opće, od jedne kuće počinje selo, nastavlja se grad...
Na žalost, moja ocjena po tom pitanju: SLOVENIJA-HRVATSKA 1:0
Kad smo već prolazili kroz Kumrovec stali smo da darling vidi "balzamirano" zagorsko selo. Bili smo 2 od 3 posjetitelja. Kad smo i to svaladali (za pravo reći malo me jeza podilazila na tom muzejskom mjestu) spustili smo se nazad do Zagreba. Nije da se slaže sa cijelom ekskurzijskim konceptom, ali vrag mi nije dao mira, pa sam na darlingovo negodovanje insistirala da stanemo u Bauhaus. Tu mi je skoro pozlilo od frustracije, jer sam bila puna shoping-ambicija, ali bez cilja, plana i programa kupovine. A to u organizaciji Bauhausa ne pali. Dovukli smo se na Vrbik krepani i pali u postelju.

Nije mi se jednom dogodilo da dođem i sjednem, a friendovi dreknu: "Ekipa, stigla je !" Ne, nije to izraz oduševljenja, iako im, bar iskreno se nadam, bude i drago što me vide. To je znak na opći oprez.
Nosim i nositi ću tu etiketu na vratu, vjerojatno cijeli život.
Etiketu opće opasnosti, opravdanu etiketu, je, eto priznajem !
Kao na grupnoj terapiji izjavljujem: Ja BBS kradem upaljače. Manijakalno.
Ja čak izvodim pretvorbe upaljača.
Tako, naprimjer, izađem s crvenim i žutim, a vratim se s jednim na cvetiće, plavim i metalik. Gdje, kako i kad se izvrši pretvorba to ni Bog sam ne zna.
Onda, imam sindrom i svrake, jer recimo kad su mi starci na putu i idem obilazit babu svako jutro, i svako jutro kad dođem kod babe prije posla zapalim, nakon 7,8 dana na stolu u kuhinji se nađe i po 30-tak upaljača svih vrsta, boja, marki, kvalitete, na punjenje i bez punjenja. Odakle to meni i kod mene i čije je i kako ja to tako i kada sistematski dovučem na stol, ja blage veze, majke mi mile, nemam.
Svaka moja torba je opremljena s bar 5,6 uglavnom tuđih upaljača. Ma ne sjećam se kad sam zadnji put upaljač kupila.
Što je nagore meni osobno upaljači u životu ama baš ništa ne predstavljaju osim vatru za zapalit cigaretu. Uopće se ne identificiram s njima, s njihovim dizajnom i ljepotom, vrijednosti ili bezvrijednosti. Svojevremeno darling mi je poklonio zlatni MASSERATI. U roku dok si rekao keks vratila sam se kući s plavim plastičnjakom umjesto masseratija. Ja se s nekim mjenjala. Pretvorba, gdje kad i kako niko ne zna. Taj se bome nije bunio. Ali, ima ljudi koji imaju svoj jedan jedini i ljubljeni upaljač i dobrano se raspizde kad skuže da su ostali bez njega, pa makar koštao i 5 kuna. Jebi ga, ljudi se pouzdaju da imaju s čim upalit cigaret. I onda prođem ja. I onda ga odjednom nemaju.
Jedan kolega s posla mi je za rođendan poklonio baksu, pakiranje od 100 upaljača. Ništa to mene nije smelo da ih za danipo sve do jednog potamanim.
Kunem se svim živim da namjerno ne kradem, ne pretvaram, ni sipam okolo upaljače.
Pa ipak, he, he, he, bolje da ih manijakalno kradem, nego da manijakalno palim i žarim s njima !

Moram dotaknut 988 koji intenzivno koristim kad mi nije dostupan internet (na poslu, a i privatno) i stalno se pitam jel tamo radi vojska nagluhih, totalno odsutnih ili neka treća vrsta manje-više ugodnih "glasova". Jer često, potrebna mi je uz ili bez broja telefona i - adresa, a redovito i u pravilu se dogodi da nakon poziva 988 samo što uspijem izreći ime čovjeka, tvrtke, restorana ili onog što već tražim i "molim adresu" oglasi se: "bili ste na radnom mjestu 106 traženi broj je 01 23456789." (To što ja tražim adresu je izgleda skroz nebitno !!!!)
Promjenila sam 4,5 taktika i to: specijalno naglašavanje riječi A D R E S A, koji put je upalilo s "N E T R E B A M B R O J N E G O A D R E S U", ali recimo od 30 poziva za adresu 25 bi u principu bilo: "bili ste na radnom mjestu 16 traženi broj je 01 23456789." Možda bi se to i moglo opravdati profesionalnom deformacijom OK, jer 99 od 100 ljudi, pretpostavljam, traži određeni telefonski broj, ali je fakat frustrirajuće za onog jednog koji traži jednu običnu pišljivu adresu. Pa usredotočite se malo ljudi ! Zašto bi ja, uostalom nepotrebno nabijala telefonske impulse (tj. da preciziram 1,80 kn/poziv) uzastopno nazivajući 2,3 puta s istim pitanjem tj. preklinjajući za adresu, pa sve i da se čekanje na slobodnog operatera ne naplaćuje. Pita li se ko dali se moje izgubljeno vrijeme na tu radnju naplaćuje i ko ga plaća. A osim toga je i izuzetno iritantno. Čisto mi koji put dodje da se obračunam s operaterom na radnom mjestu 106 ili 16, kad bi imala živaca i načina do njega doći. Onda da skratim daljnje živciranje, nazovem broj koji su mi dali i pitam tvrtku, dućan, restoran ili što je već direktno koja im je adresa. Opet dodatni impulsi, pa se već na koncu i pitam se jesu li 988 dostojne imena informacije kad me eto već redovito polovično upute kako da sama dođem do cilja, ili da im nadjenem ime po zgodnoj igri - gluhi telefoni.
Sigurna sam da se Deutsche telekomu takve sitne neprofesionalne omaške ne događaju, pa žao mi je što moram reć - ne bi trebale ni njegovom posinku - (razigranom rozom) T-comu.