Ovo malo mene

ponedjeljak, 05.09.2005.

SLOVENIJA-HRVATSKA 1:0

Čim sam spustila guzu na fotelju u stanu u Zagrebu, nazvala sam nju - NANE. A kako i ne bi - prvi put sam je ugledala s 12 godina i od tada jedna drugu ne gubimo iz vida. Nemaju veze km, milje, Rim, Zagreb, Zadar, vremenske ni prostorne distance. Njena prisutnost je u mom životu konstanta.
Kako se ljetni godišnji odmor uglavnom identificira s morem i morskim radostima slobodno mogu reć da sam u Zagreb pobjegla s rođenog godišnjeg odmora na "rehabilitaciju" od istog. Osim toga i darling se u Zagrebu osjeća kao riba koju nakon dužeg davljenja na suhom konačno vratiš u vodu.
Uz sir, vino, pivu, slije s NANIh vječnh putovanja i proputovanja skupila sam par naputaka gdje i šta zanimljivo raditi u Zg i okolici u novija vremena.
Sutradan sam slijepo krenula, kao stazom revolucije po Naninim uputama. Za ručak destinacija - dvorac Mokrice, Slovenija. Nakon mukotrpnog čekanja u fili na Bregani (koji zez, i Nane i ja zaboravile smo detalj da je kraj 8.og) i mukotrpnog promatranja kako Slovenci makljaju Bosance stigosmo u Mokrice. Ja ležerna u rasparanim 3/4 rebatinkama i majici od danipo, a darling u nešto boljoj varijanti, nađosmo se u kompleksu golfera, s dvorcem pretvorenim u hotel s 5 zvjezdica, s restoranom postavljenim s po 6 piruna i vilica sa svake strane pijata, s prijetnjom da od blještavila kristalnih čaša dobiješ epilepsiju. Trava obrijana tako pedantno da mi je bilo neugodno gledat u nju, a još neugodnije u sve te bjelosvjetske golfere kako šetkaju po stazama, po kojima se mogu kretati isključivo članovi golf kluba. (NANE, NANE, na ovo me nisi pripremila!) Ispred dvorca tj. hotela vijori zastava EU, a ispod nje tabla da renoviranje dvorca financira fondacija Europske unije. Darling me nabrzaka slikao u dvorcu tj. restoranskom dijelu koji je što je-je famozno vjerodostojno restauriran, a kad je bilo vrijeme odluke o ručku, rekoh: previše naglašen mitteleuropskounijski štimung - crta odavde darling.
U Brežicama smo vidjeli 1,po čovjeka i tu polovicu pitasmo gdje možemo pojest dobru divljač ili uopće malo autohtone hrane. Uputio nas je u Bizeljsko 30tak km udaljen.
Guštala sam vozit se kroz šumicu, livade, km i km pošišane trave, gledat kućice ulickane, dovršene do zadnje brukve, okućnice s lijehama cvijeća, prozore s ljupkim zavjesicama, ogrijev uredno složen, kućice od psa veselo obojene, simpatične oznake za kmetije - oslikane bačve vina... Graditeljstvo u trdicijskoj maniri se vrlo njeguje, a više od svega je očigledan RED, koji je toliko doslijedan, gotovo kao da je zadan, kao da je nepisani ili propisani zakon.
U jednoj kmetiji se zaustavismo. Jeli smo izvrsno, ja sam se udavila u kobasicama od divljači, gljivama i srnećim odrescima. Vino je bilo tkđ. po mom guštu. Jedino što mi je izazivalo laganu neugodu je činjenica što blage veze nisam imala koliki je tolar, (a tolare nisam ni imala), pa su mi sve cifre bila totalna apstrakcija. Uz pomoć kartice za 40 eura najeli smo se do sita. Sretni i zadovoljni krenuli smo na sjeveroistok uz samu granicu i kod Kumrovca ušli u Hrvatsku. Kad uđeš u Zagorje priroda je kao i u Sloveniji prelijepa, naoko je sve slično, a u stvari prepuno razlika.
Prva razlika koju primjećujem je da nema više km i km pošišane trave (osim sporadično), već prva kuća je u cigli, drva po dvoru su razbacana na sve strane, cvijeće puno lošije uspijeva, pas laje na lancu, a skoro da dijeluje bjesan.
Naravno karikiram, ali ne previše.
Razmišljam, Zagorje je mila majka po tom pitanju, jer mi se čini da se gradnja bar donekle nadovezuje na tipologiju stare zagorske kuće u odnosu na jug u Dalmaciji, gdje ćeš u razigranoj turističkoj apartmanskoj ponudi naći svega -od alpskog stila, preko švedske kuće, do onog što dalmatinac zamišlja dalmatinskom kućom (naravno u pravilu bez krova, jer za krov će se pobrinut buduća pokoljenja). Opet malo karikiram, ali ne previše.
Ako i zaboravimo arhitektonska, urbanistička i estetska pitanja, ono što je na našim prostorima konstanta (svaka čast izuzecima - i međ kukoljem ima žita), po mom mišljenju jeste graditeljski NERED pa ne znam jel on možda proizlazi iz nekog prokletog genetskog mentalnog nereda i nehaja.
Jer kuća i okućnica smatram, je mikroogledalo ne samo estetskog ukusa i najmanje financijskog stanja, nego odraz i graditeljske i mentalne "higijene" jedne obitelji i jednog naroda. Govori o shvaćanju i tretiranju najbližeg okruženja u kojim žive i puno više od toga - o njima samima. A od pojedinačnog nastaje opće, od jedne kuće počinje selo, nastavlja se grad...
Na žalost, moja ocjena po tom pitanju: SLOVENIJA-HRVATSKA 1:0
Kad smo već prolazili kroz Kumrovec stali smo da darling vidi "balzamirano" zagorsko selo. Bili smo 2 od 3 posjetitelja. Kad smo i to svaladali (za pravo reći malo me jeza podilazila na tom muzejskom mjestu) spustili smo se nazad do Zagreba. Nije da se slaže sa cijelom ekskurzijskim konceptom, ali vrag mi nije dao mira, pa sam na darlingovo negodovanje insistirala da stanemo u Bauhaus. Tu mi je skoro pozlilo od frustracije, jer sam bila puna shoping-ambicija, ali bez cilja, plana i programa kupovine. A to u organizaciji Bauhausa ne pali. Dovukli smo se na Vrbik krepani i pali u postelju.
- 09:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>